Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5625/14 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5625/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5625/14, rješavajući apelacije „Elektrometal“ d.o.o. Cazin i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011889 12 U od 4. novembra 2014. godine;

„Beton company“ d.o.o. Dubrave protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 078582 15 Už od 9. decembra 2015. godine i „Kašmir“ d.o.o. Zenica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014191 15 Uvp od 29. decembra 2015.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011889 12 U od 4. novembra 2014. godine;

„Beton company“ d.o.o. Dubrave protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 078582 15 Už od 9. decembra 2015. godine i „Kašmir“ d.o.o. Zenica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014191 15 Uvp od 29. decembra 2015.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5625/14 „Elektrometal“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011889 12 U od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu isplate kamate na povrat akcize. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da, budući da povrat akciza i putarine apelantu nije sporan, kao ključno pitanje se postavlja postoji li obaveza tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) na isplatu zatezne kamate poreskom obvezniku u postupku povrata uplaćene akcize i putarine na način kako to zahtijeva apelant, računajući od dana uplate akcize i putarine do dana njihovog povratka. S tim u vezi je Sud BiH istakao da, s obzirom da rok za povrat akcize i putarine za konkretnu pravnu situaciju nije određen zakonom niti propisima tužene, to je tužena pravilno utvrdila da se ovdje radi primjenjuje rok od šest mjeseci iz člana 14. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja BiH. S tim u vezi je dalje istaknuto da je tužena u predmetnoj pravnoj stvari pala u docnju prvog dana nakon isteka roka od šest mjeseci od dana kada je apelant podnio zahtjev za povrat uplaćenih dadžbina, tj. od 30. decembra 2009. godine i od toga datuma započinje obaveza tužene na plaćanje zatezne kamate po stopi od 0,06% dnevno za svaki dan kašnjenja. Stoga su, po ocjeni Suda BiH, poreski organi pravilno (računajući od navedenog datuma do dana izdavanja naloga za povrat-11. januara 2012. godine) izvršili obračun zatezne kamate u ovom konkretnom slučaju, na temelju naprijed navedene zakonske odredbe, a u vezi sa odredbom člana 14. stav 4. istog Zakona. Također je navedeno da je neosnovan apelant stav da, u skladu sa zaključenim međunarodnim ugovorima, nije bio u obavezi plaćati akcize i putarinu, te da je osporenim postupanjem tužene dvostruko oštećen. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.

2. AP-811/16 „Beton company“ d.o.o. Dubrave (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 20. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj 96 0 U 078582 15 Už od 9. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu dodatno utvrđenih obveza. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je, u toku inspekcijske kontrole, kod apelanta kao poreskog obveznika utvrđeno da je po osnovu zajma od fizičkih osoba zaprimio određene novčane svote, slijedom čega su po ocjeni Apelacionog suda pravilno upravni organi, nakon što su utvrdili da apelant nije postupio u skladu sa zakonskim propisima i obračunao i uplatio porez na dohodak od ulaganja za 2011. i 2012. godinu, obavezali apelanta da izvrši uplatu navedenog poreza u iznosu od 13.011,11 KM. S obzirom na navedeno, te činjenicu da je apelantu prije donošenja prvostepenog upravnog akta bilo omogućeno da izjavi prigovor na zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli od 31. januara 2014. godine kao i da se na usmenoj raspravi održanoj 11. februara 2014. godine pred službenim osobama prvostepenog upravnog organa izjasni o svim relevantnim i bitnim činjenicama, Apelacioni sud je zaključio da se neosnovanom ukazuje apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud trebao, saglasno odredbi člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BDBiH (u daljnjem tekstu: ZUS), održati usmenu raspravu uz učešće vještaka s ciljem boljeg razrješenja i utvrđivanja činjenica odlučni za rješavanje predmetne upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, konačno osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 335. u vezi sa odredbom člana 32. ZUS.

3. AP-1003/16 „Kašmir“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014191 15 Uvp od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U obrazloženju osporene odluke je apelaciono vijeće Suda BiH navelo da je i po ocjeni tog suda pravilno prvostepeni sud postupio kada je prihvatio utvrđenje upravnih organa prema kojem je tužena Uprava za indirektno oporezivanje BiH, u postupku naknadne kontrole, utvrdila da je apelant tokom kontrolisanog perioda kupcima prodavao dobra (tehniku i ostalo) po cijenama višim od cijena iskazanih u knjigovodstvu, odnosno da u poreskim evidencijama nije pravilno iskazivao oporezivi iznos naknade za isporučenu robu. S obzirom na naprijed navedeno činjenično utvrđenje, Sud BiH je zaključio da je pravilan zaključak tužene da je apelant svoju poresku obavezu obračunao suprotno odredbama Zakona o PDV (član 20.), slijedom čega je i tužena pravilno izvršila korekciju vrijednosti prijavljenog prometa i na utvrđenu razliku obračunala PDV primjenom metode indirektne procjene poreske obveze propisane odredbom člana 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5625/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenim sudskim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5625/14 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin i… | Sudska praksa | Aktio