Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-778/13 (Elektronski računarski centar zdravstvenog i penzijskog osiguranja d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-778/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 778/13, rješavajući apelaciju Elektronskog računarskog centra zdravstvenog i penzijskog osiguranja d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elektronskog računarskog centra zdravstvenog i penzijskog osiguranja d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 012996 11 Rev od 22. novembra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elektronski računarski centar zdravstvenog i penzijskog osiguranja d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i tužene Stambene zadruge „Bosna“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je da dostavi podatak o trenutnom statusu predmeta.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 11. do 16. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 22. juna 1998. godine pokrenuo postupak protiv tužene radi utvrđenja da je na osnovu Ugovora broj 01-U-105/91 od 4. septembra 1991. godine zaključenog sa Stambenom zadrugom „Famos“ Hrasnica (u daljnjem tekstu: SZ „Famos“), te ugovora broj 2/90 zaključenog između tužene i SZ „Famos“ postao isključivi vlasnik na jednom dvoiposobnom stanu, površine 72 m , koji je lociran u objektu „Velešići“ – sekcija „B“, ulaz 1, prizemlje, stan broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), odnosno da je stekao osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, te predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-356/98 B (012996) od 16. januara 2009. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 012996 09 Pz od 23. maja 2011. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev te je, između ostalog, utvrđeno da je apelant na osnovu navedenih ugovora postao isključivi vlasnik, odnosno stekao osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, što je tužena dužna trpiti da se apelant na predmetnom stanu uknjiži u zemljišnim knjigama, te je dužna da apelantu preda u posjed predmetni stan slobodan od osoba i stvari, te da mu naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
7. Cijeneći dokaze koji su provedeni tokom postupka, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako to nalaže član 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Na osnovu materijalne dokumentacije koja je uložena u spis Općinski sud je utvrdio da je apelant u cijelosti ispoštovao obaveze iz ugovora od 4. septembra 1991. godine, odnosno da je u cijelosti izvršio uplatu kupoprodajne cijene stana u iznosu od 2.520.000,00 tadašnjih YU dinara, što je potvrđeno uplatnicom SDK-a od 6. septembra 1991. godine, a iz uplatnice od 13. novembra 1991. godine utvrđeno je da je SZ „Famos“ prebacila na račun tužene sredstva u iznosu od 3.000.000,00 YU dinara, a što je potvrđeno iskazom svjedoka, te nalazom vještaka finansijske struke, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan.
8. Navode tužene da je sva njezina dokumentacija ostala na Grbavici i da je tokom rata uništena Općinski sud nije prihvatio jer je u samom ugovoru od 4. septembra 1991. godine između apelanta i SZ „Famos“ navedeno da se ugovor sklapa za finansiranje izgradnje stana „u svemu prema ugovoru između tužene i SZ „Famos“ ugovor broj 2/90“, te „da se završetak izgradnje objekta-stana predviđa do roka definisanim sa Stambenom zadrugom Bosna Sarajevo“. Postojanje ugovora broj 2/90, koji je zaključen između stambenih zadruga, potvrđeno je iskazom svjedoka koji je naveo da je on kao tadašnji direktor SZ „Famos“ potpisao predmetni ugovor s tadašnjim direktorom tužene. Navodi tužene o uništenoj dokumentaciji, prema ocjeni Općinskog suda, demantirani su presudom istog suda broj P-2728/01 iz koje je proizašlo da je tuženi u tom postupku tražio predaju u posjed stana koji se nalazi u spornoj zgradi i u tom postupku tvrdio da su svi stanovi ugovoreni i prodati udružiocima sredstava i plaćeni u toku izgradnje.
9. Općinski sud je na osnovu svega navedenog donio odluku kao u izreci presude primjenom odredbe člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), te člana 386. ZPP-a.
10. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 012996 11 Rev od 22. novembra 2012. godine reviziju djelimično usvojio i tačkom 1. izreke djelimično preinačio obje nižestepene presude u dijelu odluke kojim je utvrđeno da je apelant postao isključivi vlasnik predmetnog stana tako da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, zatim je tačkom 2. izreke odbijena revizija u dijelu odluke kojim je utvrđeno da je apelant stekao osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, te je u tom dijelu potvrđena osporena presuda, dok je tačkom 3. izreke ukinuta presuda drugostepenog suda u preostalom dijelu kojim je tužena dužna trpiti da se apelant na predmetnom stanu uknjiži u zemljišnim knjigama, te da preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, kao i u pogledu troškova postupka i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
11. Iz obrazloženja proizlazi da apelant nije dostavio odgovor na reviziju.
12. Raspravljajući, dakle, prigovore tužene u dijelu odluke kojim je utvrđeno da je apelant postao isključivi vlasnik predmetnog stana, Vrhovni sud je naveo da stav nižestepenih sudova u ovom dijelu nema uporište u pravilima materijalnog prava, primjenom kojih se treba sagledati razrješenje spornog odnosa. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, samim zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, koji je apelant zaključio 4. septembra 1991. godine sa SZ „Famos“, pa ni izvršenjem preuzetih obaveza iz ugovora, apelant, u skladu s pravilima materijalnog prava, nije stekao vlasništvo na predmetnom stanu, već navedeni ugovor predstavlja samo valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Vrhovni sud je, shodno navedenom, istakao da je apelant, zaključivanjem navedenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (iustus titulus) na predmetnom stanu, ali nije stekao pravo vlasništva koje se stječe uknjižbom u zemljišnim knjigama i davanjem dozvole prodavca za uknjižbu prava vlasništva (clausula intabulandi) - član 13. stav 1. navedenog ugovora, pravo na isticanje zahtjeva za uknjižbu u javne knjige (modus aquirendi) u smislu odredbi člana 20. st. 1. i 33. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službene novine SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) kroz koja se pravila materijalnog prava, koja su važila na dan zasnivanja navedenog pravnog odnosa, trebaju sagledati stečena prava apelanta.
13. Vrhovni sud je, razmatrajući sadržaj ugovora od 4. septembra 1991. godine u kontekstu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova da je SZ „Famos“ na račun tužene u cijelosti prebacila ugovorena novčana sredstva za izgradnju spornog stana koja je apelant uplatio na račun SZ „Famos“, utvrdio da je navedeni ugovor zaključen u skladu s čl. 12. i 13. Zakona o stambenim zadrugama („Službeni list SRBiH“ br. 30/74, 27/75 i 21/85), shodno kojima se stambena zadruga u okviru svog poslovanja može baviti poslovima propisanim citiranim odredbama u koje spadaju i investitorski poslovi i izvođački radovi za izgradnju i dogradnju stambenih zgrada za potrebe svojih članova. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i izmijenjenu odredbu člana 20. stav 2. Zakona o stambenim zadrugama, kojom je propisano da se sredstva, koja članovi stambene zadruge udružuju u stambenu zadrugu u cilju rješavanja svojih stambenih potreba, nalaze u ličnom vlasništvu članova stambene zadruge, pa se shodno tome u konkretnom slučaju radi o ugovoru u korist trećih osoba, kakav ugovor imaju u vidu odredbe člana 149. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je podsjetio da citirane odredbe propisuju da kada neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stječe sopstveno i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo dogovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.
14. Kako je tužena s SZ „Famos“ zaključila ugovor broj 2/90, kojim je preuzela izgradnju predmetnog stana, te primila ugovoreni iznos novca za izgradnju stana, apelant koji je svoja sredstva udružio kao član SZ „Famos“ radi rješavanja svojih stambenih potreba, prema ocjeni revizionog suda, ima lično i neposredno pravo da prema tuženoj istakne zahtjev kojim se utvrđuje da je stekao osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, kako je to apelant i tražio i nižestepeni sudovi prihvatili osnovanim.
15. Vrhovni sud se u obrazloženju presude detaljno izjasnio o osnovanosti revizionih prigovora u dijelu odluke kojim je usvojen tužbeni zahtjev za predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva, ukinuvši taj dio odluke nižestepenih sudova uz nalog drugostepenom sudu da u ponovnom postupku odluči o izjavljenoj žalbi tužene u odnosu na ukinuti dio, otkloni ukazane povrede postupka te razmotri ostale žalbene navode i prigovore, pa nakon toga donese novu odluku za koju će dati potpune i pravilne razloge.
16. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je postupak u dijelu koji je ukinut presudom Vrhovnog suda u toku pred Kantonalnim sudom po žalbi tužene.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio utvrđenje da je postao isključivi vlasnik na predmetnom stanu (tačka 1. izreke prvostepene presude) smatrajući da je takvim odlučenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena kao posljedica proizvoljne primjene materijalnog prava. Provedenim dokazima je utvrđeno da je apelant sa SZ „Famos“ zaključio Ugovor 01-U-105/91 od 4. septembra 1991. godine o udruživanju sredstava za izgradnju stana, a koji je zaključen u skladu s čl. 12. i 13. tada važećeg Zakona o stambenim zadrugama, pa je apelant na taj način stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na originaran način, odnosno udruživanjem sredstava za izgradnju stana kao potpuno nove stvari, a što je u saglasnosti i s odredbom člana 25. ZVPO-a. Prema apelantovoj ocjeni pravni stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru, a samim tim i derivativnom načinu stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu ukazuje se proizvoljnim. Apelant smatra da Vrhovni sud uopće nije obrazložio iz kog razloga smatra da ugovor o udruživanju sredstava predstavlja kupoprodajni ugovor. Prema apelantovoj ocjeni Vrhovni sud je osporenom odlukom onemogućio apelanta da ostvari bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, s obzirom da se treća osoba već uknjižila kao vlasnik predmetnog stana. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda u dijelu kojim je apelant odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu ukine i u tom dijelu potvrdi drugostepena presuda Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je u obrazloženju osporene odluke jasno određen karakter predmetnog ugovora koji isključuje mogućnost stjecanja vlasništva na originaran način, kako to apelant pogrešno smatra i iznosi u apelaciji.
19. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 12. novembra 2013. godine uvažio žalbu tužene, te u spornom dijelu ukinuo presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Precizirano je da je Općinski sud predmet zaprimio 24. januara 2014. godine, te je izražena pretpostavka da je postupak pred navedenim sudom u toku.
20. Tužena je u odgovoru predložila da se apelacija odbaci kao bespredmetna jer je Općinski sud u ponovnom postupku u dijelu koji je ukinut presudom od 29. januara 2016. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u vezi s uknjižbom prava vlasništva na predmetnom stanu. Protiv navedene presude tužena je uložila žalbu Kantonalnom sudu 3. marta 2016. godine tako da je postupak po žalbi u toku.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA
I. NEPOSREDNO PRAVO TREĆEG
Član 149.
(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.
(2) Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist trećeg lica.
22. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90), koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 22.
Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Pravo svojine na novu stvar pripada vlasniku od čijeg je materijala tu stvar, na osnovu pravnog posla, izgradilo drugo lice.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine ne nekretninu stiče se upisom u javne knjige ili na odgovarajući način određen zakonom.
23. U Zakonu o stambenim zadrugama („Službeni list SFRJ“ br. 30/74, 27/75 - ispravka i 21/85) relevantne odredbe glase:
III-POSLOVANJE STAMBENE ZADRUGE
Član 12. stav 1. alineja 5.
U okviru svog poslovanja stambena zadruga može se baviti:
- obavljanjem investitorskih poslova i izvođačkih radova na izgradnji i dogradnji stambenih zgrada i stanova svojih članova, kao i kupovinom stambenih zgrada i stanova od društveno-pravnih lica za potrebu svojih članova;.
(2) Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist trećeg lica.
Član 13.
U okviru ovlaštenja iz prethodnog člana, stambena zadruga može putem različitih oblika kooperacije i drugih vidova poslovne saradnje, saglasno zakonu i ugovoru, svoj rad i sredstva rada udruživati sa organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama.
Član 20. st. 1. i 2.
Sredstva stambene zadruge iz prethodnog člana su u društvenoj svojini.
Sredstva koja članovi stambene zadruge udružuju u stambenu zadrugu radi rješavanja svojih stambenih potreba su u ličnoj svojini članova stambene zadruge.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 245. st. (1) i (2) (1) Primjerak blagovremene i potpune revizije prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci.
(2) U roku od osam dana od dana dostave revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.
25. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine F BiH“ broj 6/98 i 29/03), koji je prestao da važi, relevantne odredbe glase:
Član 38. stav (1) Pravo vlasništva na nekretnini, na osnovu pravnog posla, stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost se pretpostavlja.
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 012996 11 Rev od 22. novembra 2012. godine i to u dijelu koji je meritorno okončan (stav 1. izreke presude Vrhovnog suda) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo, između ostalog, radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom stanu iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
34. U vezi s apelantovim ključnim prigovorima koji su usmjereni na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da sporno pitanje koje se predmetnom apelacijom postavlja je da li je apelant na osnovu ugovora od 4. septembra 1991. godine zaključenog sa SZ „Famos“ i ugovora broj 2/90, zaključenog između tužene i SZ „Famos“, te isplatom dogovorene cijene stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i (ili) pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na tom stanu budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev tako postavio. Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 38. ZVPO-a zaključili da je apelant stekao pravo vlasništva i valjan pravni osnov za stjecanja vlasništva na predmetnom stanu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, suprotno stavu nižestepenih sudova zaključio da je apelant na osnovu navedenih ugovora koji, prema njegovoj ocjeni, imaju karakter kupoprodajnog ugovora stekao valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva (iustus titulus), a ne i vlasništvo na predmetnom stanu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud svoj stav zasnovao na pravnoj ocjeni ugovora na koje se apelant pozvao u postupku, za koje je Vrhovni sud utvrdio da se u suštini radi o kupoprodajnim ugovorima, odnosno ugovorima u korist trećih osoba u smislu člana 149. ZOO-a. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud pravnu kvalifikaciju navedenih ugovora sagledao u svjetlu relevantnih odredaba Zakona o stambenim zadrugama (čl. 12, 13. i 20.). Dakle, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, s obzirom na pravni karakter ugovora koji je tokom postupka utvrdio, jasno naglasio da se u takvim okolnostima pravo vlasništva stječe tek upisom u zemljišnu knjigu u smislu člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima koji je, s obzirom na vrijeme uspostavljanja pravnog odnosa, primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da se pitanje upisa apelantovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama i predaja u posjed predmetnog stana trenutno razmatra pred Kantonalnim sudom u ponovnom postupku.
37. Imajući u vidu sadržaj propisa koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža da su relevantne odredbe materijalnog prava primijenjene na apelantovu štetu, što bi za posljedicu dovelo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje. Uz to, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude za svoj stav dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. U vezi s apelantovim prigovorom da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na originaran način, stvaranjem nove stvari, u smislu odredbe člana 25. ZVPO-a, odnosno člana 22. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima koji je relevantan u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se o ovom prigovoru Vrhovni sud nije izjasnio budući da je navedeni sud odlučivao o reviziji tužene, pri čemu se apelant nije koristio zakonskom mogućnošću da dostavi odgovor na reviziju (član 245. ZPP-a), u kojem je mogao istaći ovaj prigovor. Međutim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju osvrnuo na ovaj apelantov prigovor koji je ocijenio neosnovanim iz razloga što je u obrazloženju osporene odluke jasno određen karakter predmetnog ugovora koji isključuje mogućnost stjecanja vlasništva na originaran način, kako to apelant pogrešno iznosi u apelaciji. Ustavni sud u datom pojašnjenju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost.
38. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje apelanta na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, pri čemu od strane Vrhovnog suda nije izostalo argumentirano obrazloženje za stav da je apelant na osnovu ugovora i isplatom dogovorene cijene stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, ali ne i vlasništvo na njemu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman