Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5118/15 („Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5118/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5118/15, rješavajući apelacije „Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac, „Namještaj mozaik" d.o.o. Čelinac i Zijada Mehmedagića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015324 14 Uvp od 17. septembra 2015. godine; broj S1 3 U 012812 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine i broj S1 3 U 015477 14 U od 22. oktobra 2015. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac, „Namještaj mozaik" d.o.o. Čelinac i Zijada Mehmedagića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015324 14 Uvp od 17. septembra 2015. godine; broj S1 3 U 012812 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine i broj S1 3 U 015477 14 U od 22. oktobra 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5118/15 „Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vanja Lakić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 18. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 015324 14 Uvp od 17. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 21. novembra 2014. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja UIO od 13. januara 2014. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Tuzla od 9. septembra 2013. godine. Tim rješenjem su promijenjeni podaci za robu predmetnog poreskog obveznika uvezenu po carinskoj prijavi od 28. februara 2013. godine, te je apelantu naloženo da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da nije od značaja za rješenje konkretne pravne stvari pozivanje apelanta na Instrukciju o određivanju modula selektiviteta od 29. jula 2005. godine, čija svrha je, suprotno navodima apelanta, praćenje i prikupljanje podataka o uvoznicima i robama koje se uvoze u carinsko područje BiH, kojom Instrukcijom se svakako, bez obzira da li se roba koja uđe u carinsko područje na modulu selektiviteta „crveno“ ili „zeleno“, ne isključuje primjena relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici BiH, tim prije, jer je deklarant odnosno njegov zastupnik odgovoran i za tačnost podataka navedenih u carinskoj prijavi, kako je to propisano i u članu 107. stav 1. Odluke o provedbenim propisima navedenog zakona.

Također, utvrđeno je da se apelant u konkretnom slučaju poziva na grešku carinskog organa koju nije dokazao, odnosno, jer se u konkretnom slučaju prihvatanje carinske prijave i puštanje robe u slobodan promet po navedenoj prijavi ne bi moglo predstavljati kao preduzimanje pogrešne radnje carinskog organa. Naime, utvrđeno je da eventualna greška carinskog organa podrazumijeva aktivno preduzimanje pogrešne radnje od strane carine što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj, odnosno, u konkretnoj pravnoj stvari prihvatanje carinske prijave sa podacima navedenim od strane deklaranta, predstavlja redovan carinski postupak kojim se omogućuje nesmetan protok roba i usluga, uz zakonom predviđenu mogućnost da se, saglasno relevantnoj odredbi predmetnog zakona, vrši pregled, odnosno revizija prijava nakon carinjenja, a kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to, kao što je to u konkretnom slučaju, da su propisi kojima se regulira određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija u carinskoj prijavi, carinski organi, u skladu sa svim važećim propisima preduzimaju mjere za reguliranje nastale situacije uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju. Budući da apelant nije dokazao grešku carinskih organa, tj. aktivno navođenje carinskog obveznika na pogrešno postupanje što je u predmetnom slučaju izostalo i što apelant nije uspio dokazati, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-5336/15 „Namještaj mozaik" d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 012812 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 9. juna 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO (u daljnjem tekstu: tužena) od 31. januara 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika od 7. juna 2012. godine, kojim je također odbijena njegova žalba protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika od 21. marta 2012. godine. Tim rješenjem je apelantu kao poreskom obvezniku za određeni poreski period utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu, te naložena uplata utvrđene obaveze do određenog datuma.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant nema pravo na odbitak ulaznog poreza po spornim fakturama predmetnih dobavljača jer je u postupku kontrole utvrđeno da predmetne fakture nisu nastale kao rezultat stvarnog prometa, odnosno stvarne nabavke, u kojem slučaju nema uslova za primjenu relevantne odredbe Zakona o PDV. Također, utvrđeno je da je tužena provjerom predmetnih činjenica, a uvidom u stvarno stanje date dokumentacije i izvršenog prometa nepokretnosti, pravilno utvrdila, imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Pravilnika o primjeni tog zakona, da apelant ne ispunjava kumulativno uslove u skladu sa istim odredbama, te da nekretnine koje se prenose ne čine zaseban poslovni subjekat (predmet prenosa su samo građevinski objekti sa zemljištem), kao i da stjecatelj ne produžava obavljanje iste djelatnosti sa obzirom da je djelatnost istog trgovina na veliko i malo, posredovanje, ugostiteljstvo i prevoz u drumskom saobraćaju. U vezi s tim, utvrđeno je da su neosnovani i apelantovi navodi da je, pored objekta sa zemljištem, kupcu prodata i oprema koja je služila za komercijalu, odnosno kancelarijska oprema iz predmetnog objekta. Isto tako, utvrđeno je da apelant sam navodi da je vezano za tu opremu obračunat PDV, iako za to nije bilo potrebe, a predmetna faktura ispostavljena je odvojeno i sa obračunatim PDV tako da se i ne radi o jedinstvenom prometu objekta i opreme.

3. AP-5558/15 Zijad Mehmedagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 16. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 015477 14 U od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO (u daljnjem tekstu: tužena) od 23. decembra 2013. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja RC Tuzla od 29. novembra 2012. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Grupe za prinudnu naplatu od 2. oktobra 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da je tužena odluku donijela nakon što je utvrdila da apelant plaćanje duga nije izvršio u roku za dobrovoljno plaćanje, pa je izdavanjem naloga za prinudnu naplatu 26. juna 2012. godine, po službenoj dužnosti pokrenula postupak prinudne naplate duga koji se odnosi na poreski period maj 2012. godine, a da je tužitelj prijavio obavezu u određenom novčanom iznosu za poreski period maj 2012. godine koja je izvršena 11. juna 2012. godine. Kako je apelant u skladu sa podacima u sistemu ,,Alice“ u vrijeme ove uplate imao dugovanja iz prethodnog perioda, odnosno za poreski period april 2012. godine, ova uplata je raspoređena za izmirenje dospjelog a neizmirenog duga iz tog perioda, na koji način je tužena postupila u skladu sa članom 34. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

Osim toga, utvrđeno je da je odredbom člana 32. navedenog zakona, suprotno apelantovom prigovoru istaknutom u tom pravcu, jasno propisano da se dug po osnovu inidrektnog poreza smatra plaćenim kada je dužni iznos uplaćen na račun UIO koji je otvoren kod ovlaštene organizacije platnog prometa. Dakle, utvrđeno je da je u smislu navedenog, neophodno da do desetog u mjesecu dužni iznos bude na računu UIO u suprotnom, narednog dana od dana isteka roka za podnošenje poreske prijave i dobrovoljnog plaćanja, dakle 11-og u mjesecu za prethodni poreski period, počinje period prinudne naplate od kada se pored iznosa glavnog duga na taj potražuju i iznos zatezne kamate, naknadnog tereta prinude i troškova postupka. Također, utvrđeno je da je pravo apelanta, da, ukoliko za kašnjenje u uplatama PDV na račun UIO postoji odgovornost finansijske institucije kod koje je vršio uplate, od te finansijske institucije, eventualno može zahtijevati naknadu štete, prema pozitivnim propisima domaćeg zakonodavstva.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5118/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5118/15 („Delux Euro Profi" d.o.o. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio