Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1122/16 ("Pro Eksim" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 22. 03. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1122/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1122/16, rješavajući zahtjev "Pro Eksima" d.o.o. Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev "Pro Eksima" d.o.o. Zenica za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. "Pro Eksim" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje u predmetu Opštinskog suda u Visokom broj 41 0 P 032068 15 I" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Opštinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 41 0 P 032068 12 P od 11. juna 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke Fatime Isaković (u daljnjem tekstu: tužiteljka) kojim je tražila da se obaveže apelant da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu, pobliže označenu u izreci presude, te da joj na ime naknade za korišćenje predmetne nekretnine, od 16. marta 2009. do 16. marta 2012. godine, isplati iznos od 18.108,00 KM, a od 16. marta 2012. godine pa nadalje iznos od 503,00 KM mjesečno, sve sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužiteljka suvlasnik predmetne nekretnine, te da je stoga aktivno legitimisana da traži zaštitu prava vlasništva u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, ali da apelant nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je riječ o nekretnini – zgradi u kojoj je smještena prodavnica Borovo, te da je predmetna zgrada, prema katastarskim podacima, upisana kao posjed "DR SV Borovo, RO Prodavnica". Budući da apelant nije u posjedu predmetne nekretnine, Osnovni sud je zaključio da tužiteljka nema osnova da traži od apelanta predaju u posjed te nekretnine, kao ni naknadu na ime korišćenja nekretnine u vidu zakupnine.
3. Odlučujući o tužiteljkinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiteljki preda u posjed predmetnu nekretninu, te da joj na ime naknade za korišćenje predmetne nekretnine, od 16. marta 2009. do 16. marta 2012. godine, isplati iznos od 18.108,00 KM, a od 17. marta 2012. do 17. maja 2014. godine iznos od 7.042,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da među parničnim strankama nije sporno da je u konkretnom slučaju riječ o zgradi u čijem prizemlju se nalazi poslovni prostor, u kojem je smještena prodavnica Borovo, a da je na spratu stambeni prostor. Kantonalni sud je ukazao da iz isprave koju je izdao načelnik Opštine Breza broj 01/2-1-05-229/12 od 9. februara 2012. godine, po tužiteljkinom zahtjevu na osnovu člana 14. Zakona o slobodi pristupa informacijama, proizlazi da u poslovnom prostoru koji je predmet spora apelant obavlja djelatnost i to na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da iz Ugovora o kupoprodaji broj OPU 25/2009 od 6. januara 2009. godine, koji je zaključen između preduzeća "Borovo" d.d. Vukovar kao prodavca i apelanta kao kupca, proizilazi da je u članu 1. tog ugovora kao predmet prodaje naveden predmetni poslovni prostor, te da iz člana 4. tog ugovora proizlazi da kupac kao ugovorna strana potvrđuje da se nalazi u posjedu nekretnina i da uredno izvršava sve obaveze prema javnim i komunalnim preduzećima. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog jasno proizilazi da je upravo apelant u posjedu spornog poslovnog prostora, u kojem obavlja poslovnu djelatnost počev od 6. januara 2009. godine, te da je stoga pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je preinačio prvostepenu presudu, na način kako je to navedeno u izreci presude tog suda, shodno odredbama čl. 43. i 219. Zakona o vlasničko pranim odnosima.
4. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 41 0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda, apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode, budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da su stoga neprihvatljivi apelantovi prigovori koji se tiču činjenica vezanih za "sticanje prava vlasništva njegovog prednika i utvrđenja da je apelant putem dosjelosti (računajući i vrijeme njegovog prednika) stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini".
5. Tužiteljka, kao tražilac izvršenja, podnijela je prijedlog Opštinskom sudu, protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Opštinskog suda broj 41 0 P 032068 12 P od 11. juna 2014. godine djelimično preinačene Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine, radi predaje u posjed nekretnine i isplate duga.
6. Opštinski sud, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio je Rješenje o izvršenju broj 41 0 P 032068 15 I od 2. juna 2015. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama nanesena šteta, budući da je u postupku izvršenja osporenih odluka sa apelantovog računa tužiteljki isplaćeno preko 30.000,00 KM, iako apelant uopšte nije u posjedu predmetne nekretnine. Apelant navodi da predmetnu nekretninu koristi (osnovano ili neosnovano) privredno društvo "Borovo" d.o.o. Sarajevo, koje sada treba da preda predmetnu nekretninu tužiteljki u posjed, mada nije učestvovalo u sudskom postupku. U vezi s tim, apelant navodi da je pred Opštinskim sudom u toku izvršni postupak radi predaje u posjed predmetne nekretnine, koja je u posjedu privrednog društva "Borovo" d.o.o. Sarajevo, te da bi izvršenjem i tom privrednom društvu bila učinjena nenadoknadiva šteta (apelantu je već učinjena pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa). S obzirom na to, apelant traži od Ustavnog suda da "odloži izvršenje u predmetu Opštinskog suda broj 41 0 P 032068 15 I" do donošenja odluke o apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnji da je treće lice u posjedu predmetne nekretnine, a ne apelant, te da će provođenjem izvršenja tj. predajom predmetne nekretnine tužiteljki u posjed za to treće lice nastati nenadoknadiva šteta, a da je apelant već pretrpio štetu (isplatom duga iz osporenih odluka). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantove navode kojima ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno zaključili da je pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari i slijedom toga ga neosnovano obavezali da isplati tužiteljki navedeni dug, može razmatrati tek u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant ukazuje da će provođenjem izvršenja (tj. predajom u posjed predmetne nekretnine) u stvari nastati šteta za treće lice (a ne za apelanta), Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, na kojima zasniva predmetni zahtjev, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman