Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/14 (J. Đ. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-742/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-742/14, rješavajući apelacije Jovana Đurića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jovan Đurić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 010580 12 U od 18. decembra 2013. godine;
„Pretis“ DD Vogošća protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000041 13 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine;
Nemanja Luketa protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 V 003668 15 Gž 2 od 10. juna 2015. godine;
Ranka Koviljac protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 V 108269 13 Rev od 3. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-742/14 Jovan Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 010580 12 U od 18. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnova zahtjev apelanta i ostalih predlagača (B.Đ. i M.Đ.) kojim su tražili eksproprijaciju nekretnina pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja. Okružni sud je istakao da su organi uprave u konkretnom predmetu utvrdili da apelant i ostali predlagači imaju privredni interes da koriste preostali dio nekretnine koja nije eksproprisana, kao i da im nije onemogućena ili bitno pogoršana dotadašnja egzistencija i nije onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nepokretnosti. Naime, u konkretnom slučaju je, suprotno pozivanju apelanta i ostalih predlagača na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke kojeg su samoinicijativno angažovali, relevantno mišljenje vještaka saobraćajne struke kojeg je po službenoj dužnosti, odnosno na prijedlog stranaka, odredio ovlašteni radnik nadležnog organa, u okviru predmetnog postupka, tako da je pitanje preostalog dijela nepokretnosti od graničnog dijela saobraćanice razriješeno u iscrpnom postupku koji je prethodio donošenju odluke po prijedlogu za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti u skladu sa odredbom člana 11 Zakona o eksproprijaciji. Okružni sud je zaključio da su nadležni organi pravilno zaključili da apelant i ostali vlasnici nisu izgubili privredni interes da koriste preostali dio nepokretnosti, jer je nesporno utvrđeno da izuzimanjem zemljišta za realizaciju vezne saobraćajnice između autoputa E-661 i magistralnog puta M-16 Banjaluka-Gradiška, pristup nije otežan, odnosno da je apelantu i ostalim predlagačima sada obezbjeđen pristup preostalim parcelama kojeg, kako je nesporno utvrđeno, ranije nisu imali.
2. AP-5593/14 „Pretis“ DD Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milana Bulić advokatica iz Sokca, podnio je 23. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000041 13 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja (AD „Pretis“ Mokro u stečaju) i preinačene su nižestepene presude na način što je utvrđeno da je neosnovano nenovčano potraživanje apelanta, prijavljeno u stečajnom postupku koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom u Istočnom Sarajevu pod brojem 61 0 St 000077 07 St, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je stečajni upravnik tužitelja, na ročištu održanom 27. decembra 2007. godine, priznao potraživanje apelanta izraženo u novcu (41.600,00 KM koje je platio za kupovinu četiri mašine u izvršnom postupku), te kako je apelant nakon održavanja ispitnog ročišta tražio da mu se predaju kupljene mašine u posjed, to osnovano tužitelj osporava ovo potraživanje apelanta. Naime, vlasništvo nad pokretnom stvari se stiče predajom pokretne stvari u posjed sticaocu (član 34. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), a nesporno je da u konkretnom slučaju apelantu nikada nisu predate u posjed navedene mašine, pri čemu nije od značaja okolnost da apelant svoje pravo na sporne stvari temelji na rješenju o dosudi Osnovnog suda u Sokocu broj I-58/00 od 2. avgusta 2007. godine. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud potpuno zanemario žalbeni navod tužitelja da je sporno potraživanje apelanta priznato u novčanom obliku, a nije mu priznato izlučno pravo, što znači da je apelant u ovakvoj situaciji mogao svoja prava da ostvari izlučnom tužbom, koja prema stanju u spisu nije podnesena.
3. AP-3948/15 Nemanja Luketa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović advokat iz Podgorice, podnio je 14. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 V 003668 15 Gž 2 od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u vanparničnom postupku određivanja mjere obezbjeđenja, uvažena je žalba protivnika predlagača (Preduzeće za trgovinu i građevinarstvo „Graten“ d.o.o. Nevesinje) i preinačeno je prvostepeno rješenje (kojim je u stavu I odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova vanparničnog postupka u iznosu od 11.290,00 KM, dok je stavom II odbijen zahtjev protivnika predlagača za naknadu troškova vanparničnog postupka u iznosu od 1.924,80 KM) na način što je djelimično uvažen zahtjev protivnika predlagača i obavezan je apelant da protivniku predlagača naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Okružni sud je naveo da protivnik predlagača osnovano navodi da postupak obezbjeđenja dokaza nije ni bio potreban, te da zbog toga apelant nema pravo na naknadu troškova obezbjeđenja dokaza. Naime, apelant u podnesku za obezbjeđenje dokaza nije naveo razloge zbog kojih smatra da se docnije dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, u smislu člana 171. Zakona o praničnom postupku, te da postupak obezbjeđenja dokaza nije bio ni potreban zbog čega protivnik predlagača ima pravo na naknadu troškova koje je imao u postupku obezbjeđenja dokaza, zaključio je na kraju Okružni sud.
4. AP-4681/15 Ranka Koviljac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnijela je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 V 108269 13 Rev od 3. septembra 2015. godine. U postupku koji je apelantica pokrenula 2. avgusta 2004. godine, prijedlogom za utvrđivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (pobliže naznačenom u dispozitivu odluke), Općinski sud je u ponovnom postupku donio rješenje 8. novembra 2010. godine kojim je protivnik predlagatelja (B.K.) određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je apelantici prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava. U nastavku postupka (nakon što je Ustavni sud 28. februara 2013. godine u predmetu AP-4225/10 utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i naložio Kantonalnom sudu da hitno okonča postupak po žalbi na rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 8. novembra 2010. godine) Kantonalni sud je rješenjem od 3. aprila 2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice i potvrdio prvostepeno rješenje. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je osporenim rješenjem od 3. septembra 2015. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantice. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima) kada su za nosioca stanarskog prava odredili protivnika predlagatelja (B.K.), imajući u vidu stambene potrebe oba bračna druga, njihove djece, razloge za ravod braka, kao i socijalne okolnosti oba bračna druga i činjenicu da apelantica ima mogućnost da trajno riješi svoje stambeno pitanje na osnovu Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj, dok protivnik predlagatelja nema nikakvih uslova za rješavanje stambenog pitanja. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi za svoje odlučenje dali potpune i pravilne razloge koje prihvata i taj sud, te da je neosnovan prigovor apelantice da sud u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima jer se u konkretnom slučaju ista ne može primijeniti, iz razloga što nijedan od bračnih drugova nije umro nego su prestali korisiti predmetni stan zbog ratnih dejstava nakon čega su se 2004. godine razveli.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-742/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP-4681/15 navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-4681/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman