Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-929/16 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srspke“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik)
Odluka donesena 22. 03. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-929/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-929/16, rješavajući zahtjev Mješovitog holdinga „Elektroprivrede Republike Srspke“ Trebinje, Zavisnog preduzeća „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mješovitog holdinga „Elektroprivrede Republike Srspke“ Trebinje, Zavisnog preduzeća „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srspke“ Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vojislav Drašković advokat iz Bijeljine, podnio je 26. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 22543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 22543 15 Ip od 8. jula 2015. godine.
2. Okružni privredni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine kojom je tužbeni zahtjev tužitelja „Šico And Company“ d.o.o. Bijeljina (daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati štetu u vidu izgubljene koristi u ukupnom iznosu od 1.238,400,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja ove odluke pa do konačne isplate, djelimično usvojio i apelanta obavezao da tužitelju naknadi štetu u vidu izgubljene koristi u ukupnom iznosu od 1.199.812,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. juna 2007. godine pa do isplate.
3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je ukazao na odredbu čl. 155. i 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano, da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje uvećanja imovine nekog lica (izmakla korist), dok je odredbom člana 154. stav 1. citiranog zakona propisano da onaj ko prouzrokuje štetu nekome, dužan istu nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U vezi s tim je naveo da je u konkretnom slučaju apelant radi izvođenja radova na površinskom kopu „Bogutovo selo“ Ugljevik u julu 2003. godine raspisao tender za prikupljanja ponuda za izbor najpovoljnijeg ponuđača radi izvođenja radova otkopavanja, utovara i transporta 22.000,00 m3 čvrste mase, koji je raspisan i javno objavljen i u kojem postupku je tužitelj izabran za najpovoljnijeg ponuđača, a pri tome apelant sa tužiteljem nije zaključio ugovor kao najpovoljnijim ponuđačem, niti ga je uveo u posao, zbog čega smatra da tužitelju u smislu člana 154. stav 1. i člana
155. ZOO pripada pravo da od apelanta zahtjeva nakanadu štete i izmakle koristi. Osim toga prema članu 183. ZOO kojom odredbom je propisano, da lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, je dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi takav ugovor. Dakle, shodno navedenim zakonskim je utvrđena obaveza sklapanja određenih ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantiranjem navedenog prava zainteresirano lice kao štećeni dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu šteteu materijalnom smislu jer na njegovoj strani postoji oštetni zahtjev radi stvarno mu prouzrokovane štete zbog štetikovog neodazivanja ili protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čijie sklapanje je po zakonu obavezan. Prema tome po ocjeni Okružnog privrednog suda navedena odredba ZOO u suštini štiti zainteresirano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor ne zaključi taj ugovor, a predmetna odredba ne propisuje ni rok u kojem je zainteresirano lice dužno zahtjevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno, niti propisuje formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica, pa je taj sud imajući u vidu navedeno odlučio kao u izreci presude.
4. Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 022543 15 Pž 3 od 28. aprila 2015. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine
5. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da žalba apelanta nije osnovana, jer smatra da je prvostepeni sud imao uporište u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je nalaz sačinio na temelju relevatne dokumentacije vezane za predmet posla koji je trebalo obaviti. Da se radi o dobiti koju bi tužitelj realno ostvario, u prilog tome govori i činjenica da je tužitelj i prije ovog ugovora na istom lokalitetu bio u poslovno odnosu sa apelatom i da je iste ili slične poslove obavljao za cijenu koja odgovara cijeni koja bi u ovom poslu bila ugovorena. Također u prilogu utvrđenja činjenice da je tužitelj bio sprema za izvođenje ovog posla i da je očekivao dobit od istog govori i činjenica da mu je sva mehanizacija gdje je trebalo izvoditi radove po raspisanom tenderu već bila dovezena i spremna za radna kopu gdje su se radovi trebali izvoditi kao i radna snaga. Prema tome Viši privredni sud je naveo da smatra da su vještačenjem uzeti u obzir svi troškovi koje bi tužitelj imao u izvršenju ovog posla, odbijeni od ukupne dobiti na koji način se došlo do izgubljene koristi, tj. zarade koju bi tužitelj u tom spornom periodu ostvario. Imajući u vidu navedeno Viši privredni sud je postupajući prema odredbi člana 226. ZPP-u odlučio kao u izreci presude.
6. PresudomVrhovog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Rev 2 od 19. januara 2016. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana.
7. U obrazložloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da kako ugovor nije zaključen krivicom apelanta, to po ocjeni Vrhovnog suda tužitelju saglasno odredbi čl. 183 ZOO, a u vezi sa odredbom čl. 154. stav 1., čl. 155. i čl. 189. citiranog zakona pripada pravo na naknadu štete i izmakle koristi, a koja je trebala tužitelja da stavi u imovinski položaj u kome bi bio da je zaključio ugovor sa apelantom i da je isti izvršen, te da je visina te štete korist od posla koju bi tužitelj prema redovnom toku stvari ostvario po odbitku svih troškova koje bi imao da je radio. Ovo iz razloga što je po ocjeni suda bilo izvjesno da je tužitelj opravdano očekivao korist od dobijenog posla, čije ostvarenje je spriječio apelant nezaključivanjem ugovora a koji je po zakonu bio dužan da zaključi. Slijedom izloženog Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP-u odlučio kao u izreci presude.
8. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizilazi da je Okružni privredni sud odlučujući o prijedlogu za izvršenje tužitelja kao tražitelja izvršenja podnesenog protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja utvrđenog pravomoćnom i izvršnom presudom Okružnog privrednog suda od 13. februara 2015. godine dono Rješenje o izvršenju broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 8. jula 2015. godine kojim je dozvoljeno izvršenje radi prinudne naplate novčanog potraživanja u iznosu od 1.199.812,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom prenosom sredstava sa računa apelanta otvorenih kod poimenično označenih banaka na račun tražioca izvršenja. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 21. septembra 2015. godine prigovor apelanta kao izvršenika je odbijen kao neosnovan.
9. Apelant je u apelaciji naveo da je da je protiv rješenja Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 15 Ip od 21. septembra 2015. godine izjavio prigovor Višem privrednom sudu.
10. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da se sud nije dovoljno bavio pitanjem osnova njegove odgovornosti, jer pregovori koji su prethodili zaključenju ugovora smatra da ga nisu obavezivali , te da ih je svaka strana mogla prekinuti kada hoće. Apelant navodi da je imao osnovan razlog da navedeni ugovor ne zaključi (zaključak Vlade RS-a od 29. septembra 2003. godine), da je sporne radove izvršio vlastitim kapacitetima, i da je tužitelj po njegovom mišljenju pretrpio štetu vezano za prikupljanje tenderske dokumentacije i eventualno druge troškove vezane za prijavu na tender Dalje ističe da mu je u okolnostima konretnog slučaja povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na suđenje u razumnom roku.
11. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je u teškoj materijalnoj situaciji koju trpi zbog rezervacije sredstava u izvršnom postupku, da ne može da plaća dobavljače, remonte, održavanja, da je navedenim postupanjem sudova dovedena u pitanje egzistencija radnika pa i samog stanovništva Ugljevika, Bijekljine i Lopara, stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru i obustavi izvršni postupak koji se vodi pod brojem 59 0 Ps 022543 15 Ip do donošenja konačne odluke po apelaciji.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tražilo da Ustavni sud obustavi izvršenje pokrenuto i doneseno po osnovu zahtjeva tražitelja izvršenja – tužitelja u predmetnom parničnom postupku u kojem je apelant osporenim presudama obavezan da tužitelju isplati štetu u vidu izgubljene koristi koju je pretrpio kao najpovoljniji izabrani ponuđač po tenderu koji je raspisao apelant, jer sa tužiteljem nije nikad zaključio ugovor o izvođenju predmetnih radova.
15. U odnosu na navode apelanta podnesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojima traži da Ustavni sud obustavi postupak izvršenja pravosnažne i izvršne Presude Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 022543 14 Ps 3 od 13. februara 2015. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji, ukazujući da bi izvršenje navedene presude stvorile nesagledive posljedice po njega, dovele ga u veoma tešku finasijsku situaciju, koju već trpi zbog rezervacije sredstava u izvršnom postupku, da ne može da plaća dobavljače, remont i dr. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži obustava izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud smatra da apelant osim navoda da bi izvršenjem bio doveden u tešku finansijsku situaciju, koji sami po sebi ne ukazuju na neophodnost usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere, nije ponudio takve razloge niti dokaze koje bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci suda koja je pravosnažna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman