Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5178/15 (I. L. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5178/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5178/15, rješavajući apelacije Igora Lazića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Igor Lazić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 038045 14 Rev od 12. avgusta 2015. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 038045 14 Rsž od 24. jula 2015. godine;

Pero Simić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011365 14 Gž od 16. septembra 2014. godine;

„Postbanka BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 022371 13 Rev od 4. septembra 2015.

godine;

Salko Omerika i Enid Cokoja protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067550 13 Rev od 8.

septembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 067550 10 Rsž od 7. avgusta 2013. godine;

Aida Škripić, Mersida Sušić, Tomislav Ramljak i Amira Ferizbegović protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 012126 14 Rev od 13. oktobra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 000849 13 Rsž od 27. decembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5178/15 Igor Lazić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Petrova, kojeg zastupa Mirjana Ninković, advokatica iz Doboja, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 038045 14 Rev od 12. avgusta 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta i potvrđena presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 038045 14 Rsž od 24. jula 2015. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4973/14 od 18. decembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-5030/14), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena odluka Okružnog suda od 24. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene (Opština Petrovo) o prestanku radnog odnosa apelantu; zahtjev da se tužena obaveže da ga vrati na rad; da mu isplati plate i uplati pripadajuće doprinose; zatim da se tužena obaveže da apelantu omogući korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora, te da mu isplati naknadu za zimnicu i ogrjev, kao i razliku otpremnine. Presudom je usvojen zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime regresa za 2012. godinu isplati iznos od 780,00 KM i regresa za 2013. godinu iznosu od 1.047,00 KM. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu, kao tehnološkom višku, radni odnos kod tužene prestao zakonito, odnosno u skladu sa odredbom člana 40. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi RS, te člana 44. stav 1. i člana 128. stav 4. istog Zakona, kao i članom 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu RS i članom 48. stav 2. Opšteg kolektivnog ugovora RS, te člana 11. stav 1. tač. d) i ž) Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave RS. S tim u vezi dalje utvrđeno da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredbe člana 140. Zakona o radu RS. Po ocjeni drugostepenog suda, pravilna je prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, kao i za isplatu zahtijevanih naknada, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. i člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS, kao i člana 386. stav 2. istog Zakona u dijelu odluke o troškovima postupka.

2. AP-5194/15 Pero Simić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 011365 14 Gž od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene od 3. jula i 3. avgusta 2012. godine, zahtjev da se utvrdi da apelantu pripada pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, zahtjev za obavezivanje tužene na naknadu štete iz osnova izgubljene zarade za vrijeme godišnjeg odmora, kao i uplatu doprinosa na iznos naknade plate, te zahtjev na obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad i sa njim zaključi ugovor o radu i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa od 1. jula 2012. godine do povratka na posao, kao i zahtjev da se utvrdi diskriminacija apelantovog prava na korištenje godišnjeg odmora i prava na regres u 2012. godini). Presudom je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete iz osnova izgubljene zarade isplati novčani iznos od 1.018.93 KM i iznos od 300,00 KM iz osnova regresa za 2012. godinu, kao i da uplati pripadajuće doprinose, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant u periodu od 1. oktobra 2010. godine do 30. juna 2012. godine bio u radnom odnosu bez prekida kod tužene po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je za vrijeme trajanja radnog odnosa apelant tuženoj kao poslodavcu podnio zahtjev za korištenje godišnjeg odmora u 2012. godini, koje pravo mu je tužena utvrdila svojim rješenjem od 25. juna 2012. godine. Dalje je utvrđeno da je tužena navedeno rješenje poništila svojom odlukom od 3. jula 2012. godine (potvrđeno drugostepenim rješenjem od 3. avgusta 2012. godine) na osnovu činjenice da sa apelantom neće obnoviti ugovor o radu na određeno vrijeme. S tim u vezi je drugostepeni sud istakao da su sporna rješenja tužene zakonita, jer utvrđene činjenice proizlaze iz povedenih dokaza i zasnovana su na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dakle, po ocjeni drugostepenog suda, tužbeni zahtjev za poništenje spornih rješenja je neosnovan uslijed utvrđenja da su zakonito donesena, a ne uslijed činjenice da je apelantu prestao radni odnos kako je to zaključio prvostepeni sud. U tom smislu je dalje navedeno da je neosnovano ukazivanje žalbe apelanta da odbijanje zahtjeva za poništenje spornih rješenja tužene sprječava izvršenje prvostepene presude u usvajajućem dijelu, s obzirom da egzistiranje predmetnih rješenja nema utjecaja na ostvarivanje prava koje je apelant trebao ostvariti prije njihovog donošenja i na osnovanost zahtjeva za naknadu štete koja je po tom osnovu i dosuđena. U odnosu na zahtjev za utvrđivanje diskriminacije zbog nejednakog postupanja je drugostepeni sud naveo da taj zahtjev ne ispunjava standarde propisane odredbom člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH, niti je apelant učinio vjerovatnim postojanje konkretizovanog nejednakog postupanja da bi se moglo raspravljati o tom zahtjevu i primijeniti princip o teretu dokazivanja propisan odredbom člana 15. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, osporena drugostepena presuda je donesena primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

3. AP-5207/15 „Postbanka BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 022371 13 Rev od 4. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja S.S. kojeg je podnio protiv apelantice radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, te njegovo vraćanje na rad, zatim isplata neisplaćenih plaća i uplata pripadajućih doprinosa). Apelantica je, također, obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelantica u toku prvostepenog postupka, niti u žalbi, nije pružila dokaz da je u spornom periodu tužitelju isplaćivala plaće, zatim da nije imala primjedbe na obračunski dio nalaza vještaka koji je dat na osnovu relevantnih podataka koje je vještaku dostavila apelantica. Slijedom navedenog je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno, na osnovu provedenog dokaznog postupka, primijenili materijalno pravo-odredbe člana 68. Zakona o radu FBiH i člana 22. Granskog kolektivnog ugovora kada su obavezali apelanticu da tužitelju za utuženi period isplati potraživane naknade plaće i doprinose na plaću. Za svoje odluke su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge, koje u cjelosti prihvata u revizioni sud. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5219/15 Salko Omerika, iz Mostara, i Enid Cokoja, iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 24. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067550 13 Rev od 8. septembra 2015. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 067550 10 Rsž od 7. avgusta 2013. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3223/13 od 19. novembra 2013. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 3857/13), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 7. avgusta 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tužene (FBiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata regresa za 1999. i 2000. godinu). U predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je osnovan prigovor zastare kojeg je istakla tužena u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu FBiH, s obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 16. decembra 2008. godine. S tim u vezi je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno naprijed navedenu zakonsku odredbu u pogledu apsolutne zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju. Također je istaknuto da se ne može smatrati da je tužena donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH (član 4. tačka 4.) priznala dug u odnosu na potraživanja apelanata, jer u odnosu na ista potraživanja takvog izričitog priznanja duga nije bilo u smislu odredbe člana 366. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbom člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-5272/15 Aida Škripić, Mersida Sušić, Tomislav Ramljak i Amira Ferizbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 012126 14 Rev od 13. oktobra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 000849 13 Rsž od 27. decembra 2013. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-61/14 od 12. februara 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 268/14), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 27. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog (Tuzlanski kanton) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata toplog obroka). Apelanti su, također, obavezani da solidarno naknade troškove postupka tuženom. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoji pravni osnov za potraživanja apelanata u periodu naznačenom u tužbi iz razloga što te naknade nisu predviđene Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je prema mišljenju i drugostepenog suda lex specialis u konkretnom slučaju. Dalje je istaknuto da je pravilno prvostepeni sud zaključio da, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom presudom broj U-28/11 od 24. januara 2011. godine utvrdio da navedeni Zakon nije u skladu sa Ustavom FBiH (u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca u stručni saradnika), tom odlukom nije utvrđeno retroaktivno pravo na predmetne naknade i ta je presuda primjenjiva tek od 28. septembra 2012. godine. Na kraju je navedeno da su apelanti propustili da postupe u skladu sa odredbama čl. 11. i 12. Zakona o zabrani diskriminacije BiH, slijedom čega je Kantonalni sud zauzeo stav da njihovo pozivanje na zabranu diskriminacije u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo od utjecaja na drugačije rješenje ovog spora. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluke je donesena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5178/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5178/15 (I. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio