Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-101/13 (R. F. B. i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Nematerijalna šteta
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-101/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 101/13, rješavajući apelaciju Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. travnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. studenog 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 063949 09 P od 27. veljače 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radiotelevizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), Duška Jurišić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: trećeapelant, zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 10. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. studenog 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 063949 09 P od 27. veljače 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragana Davidovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. rujna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su dostavili odgovore 12. listopada 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 063949 09 P od 27. veljače 2012. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezani apelanti i Slobodan Vasković da tužitelju solidarno, na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog počinjene klevete, isplate iznos od 3.000,00 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 548,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja te presude pa do konačne isplate. Presudom je odbijen kao neutemeljen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da sud odredi da su apelanti i Slobodan Vasković dužni trpjeti da se o njihovom trošku ova presuda pročita i prikaže na ekranu dok se čita tekst u političkom magazinu „60 minuta“, koji se emitira na RTVFBiH u 20.05 sati u roku od osam dana od pravomoćnosti presude, i to tri puta zaredom, odnosno, ukoliko se taj politički magazin ne bude više emitirao, u roku od osam dana od dana pravomoćnosti te presude, u 20.05 sati na RTVFBiH. Presudom je, također, kao neutemeljen odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio naknadu štete za iznošenje klevete preko dosuđenog iznosa i sa dijelom potraživanja zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe pa do presuđenja.

6. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je u televizijskom političkom magazinu „60 minuta“, koji je emitiran 20. travnja 2009. godine na RTVFBiH u 20.05 sati, u prilogu naziva „Govor ljubavi direktora javnog servisa!“ trećeapelant najavio prilog riječima: „Lik i nedjelo-Dragan Davidović-četnik i kriminalac“, te, između ostalog, za tužitelja izjavio: „Ovaj višegodišnji ministar vjere u režimu ratnog zločinca Radovana Karadžića i etno-čistač (...)“, da je, također, i Slobodan Vasković izjavio: „Budući da je riječ o beskrupuloznim mafijašima, nagrada je otišla u prave ruke, jer Davidovićev doprinos uništavanju žurnalizma, satiranje kulturno-istorijskih i vjerskih spomenika je ogroman, krenimo prvo od kulture, rušenja svega nesrpskog, za šta je Davidović ekspert, što je izučavao krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Miloševićevim laboratorijama gdje se, prema sopstvenom priznanju, spremao rat. Naši izvori tvrde da je obučavan u pojedinim manastirima zajedno sa odmetnutim vladikom Grigorijem (...)“. (...) „Dodikov Milanović (odnosi se na tužitelja) je još devedeset druge smatrao da Dubrovnik treba sravniti sa zemljom, Davidović se obreo na Palama, gdje ga 20.1.1993. godine Radovan Karadžić u svojoj drugoj vladi imenuje za ministra vjere (...) da su Ferhadiju srušili upravo Davidović i njegovi lažni intelektualci. Sem rušenja vjerskih i islamskih objekata, Davidović je podržavao i uništavanje katoličkih samostana i crkava, te progon časnih sestara i sveštenika; (..) i umjesto da osudi taj zločinački akt, ministar vjere opravdao je taj užasni i bezdušni čin“; „ (...) sam Davidović u svom tekstu objavljenom u svim novinama u decembru 1994. godine podržava rušenje katoličkih svetinja“, „(...) mnogo je indicija koje ukazuju na to da je Davidović znao šta se je desilo sa Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima koji su surovo umoreni 15.9.1995. godine, ali je svjesno prikrivao taj zločin“; “(...) ne samo da je inspirisao i podržavao rušenje nepravoslavnih vjerskih objekata već je tokom rata Davidović bio najgovorljiviji zagovornik etničkog čišćenja i potpunog progona nesrba sa teritorije RS.“ „On je banjalučku plaketu dobio i za nepodnošljivu lakoću dezinformisanja koju svakodnevno isijava ovdašnji Javni servis odavno pretvoren u jadnu Dodikovu sluškinju. Dovoljno je navesti samo primjer montiranog procesa Transparensi internešenela koji se odvijao pod Davidovićevom direktnom palicom polovinom prošle godine“; „(...) važno je istaći da je Davidović član zločinačke organizacije Milorada Dodika koja je RS ojadila za 115 miliona maraka“; „Stanković je zemljište za novu zgradu dobio potpuno nezakonito od Dragana Davidovića, precizinije Davidović mu je zemljište vrijedno 25 miliona maraka poklonio za bijednih dva miliona koliko bi Stanković trebalo da uloži u izgradnju RTV doma, oštetivši na taj način Javni servis za 23 miliona maraka“; „(...) Dragan Davidović i dalje krvavim makazama kroji sudbinu mnogih u ovoj zemlji.“ Zbog navedenog se, kako je obrazloženo, tužitelj prvo obraćao apelantima i Slobodanu Vaskoviću zahtjevom da objave demanti navedenih navoda, a kako to nije učinjeno, podnio je predmetnu tužbu tražeći naknadu štete za klevetu i da se utvrdi da mu je navedenim iznošenjem klevete pričinjena duševna bol, te da se apelanti i Slobodan Vasković obvežu da se o njihovom trošku presuda pročita na način preciziran u dispozitivu presude.

7. S tim u svezi, Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi proveo dokaze: pregledanje snimke političkog magazina „60 minuta“, koji je emitirala prvoapelantica 20. travnja 2009. godine u 20.05 sati, kao i čitanje transkripta emisije; čitanje demantija tužitelja od 27. travnja 2009. godine; čitanje i uvid u Uređivačke principe javnog radiotelevizijskog sustava u BiH; čitanje Kodeksa RTV programa, kao i da je izvršio saslušanje tužitelja u svojstvu stranke. Prema obrazloženju Osnovnog suda, na temelju navedenih dokaza je utvrđeno da je u predmetnom političkom magazinu emitiran sporni prilog sadržaja navedenog u prethodnoj točki, kao i da je tužitelj uputio navedeni demanti apelantima i Slobodanu Vaskoviću, navodeći da je dopisnik iz RS (Slobodan Vasković) iznio lažne činjenice i konstatacije sadržane u spornom prilogu. Osim toga, navedeno je da je tužitelj u svom iskazu danom na glavnoj raspravi istaknuo da navodi iz sporne emisije nisu točni, da nikada nije bio osuđivan za bilo koje kazneno djelo a kamoli ratni zločin, organizirani kriminal ili kazneno djelo iz privrednog kriminala, da mu je nakon spornog priloga život bio stavljen na probu i u biološkom i u psihološkom smislu, jer je imao ozbiljne probleme pošto je postao razdražljiv, imao nesanicu, konstantno osjećao strah, da je osjećao veliku nelagodu i strah pri susretu sa ljudima na sastancima na koje je dolazio u Sarajevo, jer je sredina u kojoj je živio i radio donekle i počela vjerovati u sve što je objavljeno u spornom prilogu, te da su zbog priloga trpjeli i članovi njegove obitelji, posebice jedanaestogodišnja kćerka koja je bila vidno uznemirena i prepuna raznih pitanja.

8. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da, prema Uređivačkim principima RTV sustava u BiH, ti principi, između ostalog, predstavljaju smjernice i principe koji govore o standardima kojih se rukovodstva, urednici i uposleni javnih emitera u BiH moraju pridržavati kako bi bolje razumjeli i izvršavali svoju misiju služenja javnosti. Navedeno je i da uređivačka politika javnih emitera, te urednici, novinari i autori moraju biti neovisni od interesa političkih stranaka, vlasti i njezinih nositelja, kao i društvenih skupina, čiji programi se moraju zasnivati na demokratskim načelima koja predstavljaju sve dijelove društva, a u njima samo iznositi profesionalna rasuđivanja, a ne i ona koja proistječu iz njihovih političkih ili drugih osobnih opredjeljenja, po principu pravičnosti, nepristranosti, točnosti podataka, te povjerljivosti, pristojnosti i uljudnosti. Navedeno je i da je uvidom u Kodeks o emitiranju RTV programa utvrđeno da se tim kodeksom utvrđuju pravila kojima se osiguravaju uvjeti za osiguranje prava na slobodu izražavanja, kako je predviđeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i drugim instrumentima iz Ustava BiH, istodobno poštujući općeprihvaćene standarde pristojnosti, nediskriminacije, pravednosti, točnosti, zaštite maloljetnika i zaštite privatnosti. Osnovni sud je naveo i da je u članku 7. tog kodeksa propisano da RTV postaje neće emitirati bilo kakav lažan ili varljivi materijal za koji znaju da je lažan, ili su to mogle utvrditi na temelju zdravog razuma, ili rutinskom provjerom, ili na temelju opravdane pretpostavke, te ako se pokaže da je taj materijal koji se emitira lažan, mora se što prije objaviti ispravak.

9. Osnovni sud je obrazložio da, u svezi s navedenim, odgovornost apelanata i Slobodana Vaskovića proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon), a da su apelanti i Slobodan Vasković izdavač-medij koji je objavio emisiju u kojoj je iznesen sadržaj, odnosno izjave, potom, osoba koja je emisiju uredila-urednik Informativnog programa, potom, osoba koja je uredila konkretnu emisiju i osoba koja je sporni prilog sačinila, te obzirom da se predmetna emisija prikazivala na cijelom teritoriju BiH i time bila dostupna najširoj javnosti, prema zaključku tog suda, nepobitno je da je moguća štetna posljedica za tužitelja nastupila širom BiH. Navedeno je da kleveta predstavlja iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog što može škoditi časti i ugledu neke osobe, tj. oklevetanog, a ugled je uvažavanje koje osoba uživa u određenoj društvenoj sredini, dok čast predstavlja skup moralnih vrijednosti u najširem smislu, koje čovjek ima kao član određene društvene zajednice. Cilj Zakona je, kako je obrazloženo, da tužitelj dokaže skup činjenica koje predstavljaju neistinitu informaciju, koje su dovele do povrede njegovog ugleda, što bi omogućilo sudu da takvo ponašanje sankcionira. Prema obrazloženju Osnovnog suda, člankom 1. stavak 1. Zakona je propisano da sredstva informiranja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i snabdjevači javnosti informacijama, dok je člankom 3. stavak 1. toč. a. i b. Zakona propisano da „izražavanje“ znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili pronošenja, ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

10. Osnovni sud je, nadalje, naveo da je odredbama članka 5. Zakona propisano da je svaka poslovno sposobna osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorna za klevetu, ako je ta osoba prouzročila štetu u svojstvu autora, urednika ili nakladnika izražavanja ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja. Navedeno je da i pravna osoba koja je objavila izražavanje odgovara za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje, a ako se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, osoba je odgovorna za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je ta osoba znala da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarila istinitost izražavanja. Osim toga, navedeno je da su člankom 6. istog zakona propisani slučajevi u kojima se neće odgovarati za klevetu, i to ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito, ako je osoba koja je navodno prouzročila štetu bila po zakonu obvezna iznositi ili pronositi izražavanje, te ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. Odredbom članka 11. Zakona, prema obrazloženju, propisano je da se naknada štete vrši isključivo s namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog a ta naknada mora biti proporcionalna prouzročenoj šteti.

11. Osnovni sud je obrazložio da, sukladno navedenom, objavljeni prilog u navedenoj emisiji izaziva reakciju javnosti, i to svakako negativnu po tužitelja, pa je ovakva uloga prvoapelantice kao javnog medija i servisa građana neprihvatljiva i neprimjerena, te neutemeljena u normama Zakona. Navedeno je da uloga medija svakako nije samo puko priopćavanje nekih činjenica i izjava kojih je u ovom prilogu, prema obrazloženju Osnovnog suda, bilo i koje su kao takve iznesene-objavljene, što nije sporno i svakako, prema zaključku tog suda, u tom dijelu nema elemenata klevete. Međutim, prema daljnjem obrazloženju Osnovnog suda, u većem dijelu priloga je evidentan primjer pronošenja i iznošenja informacija koje imaju klevetnički sadržaj, uvredljiv po osobu na koju se odnosi. Osnovni sud je istaknuo da mediji trebaju i moraju ukazivati na sve aspekte života i rada u nekom društvu radi pravodobnog i transparentnog obavještavanja javnosti a svakako sukladno normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike bez senzacionalizma, vrijeđanja i huškanja na bilo koga ili na bilo što, te da je, sukladno tomu, taj sud ustanovio da je u konkretnom spornom prilogu apelanata i Slobodana Vaskovića nesporno došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, čime mu je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. Navedeno je i da bi se netko označio i time kvalificirao kao osoba koja je počinila niz kaznenih djela, pa čak i djela koja se mogu kvalificirati kao ratni zločini, što je u prilogu navedeno, o tome moraju postojati relevantni, odnosno utemeljeni dokazi a, prije svega, zakonom utvrđeno i sankcionirano ponašanje kroz odgovarajuću sudsku odluku, što znači da bi takva osoba za navedene radnje trebala biti osuđena da bi joj se utemeljeno i argumentirano dala takva kvalifikacija.

12. Prema obrazloženju Osnovnog suda, objavljivanjem spornog priloga u kojem su tuženi naveli da je tužitelj „etno-čistač, beskrupulozni mafijaš, rušitelj svega nesrpskog, satirač kulturno-historijskih i vjerskih spomenika, progonitelj rimokatoličkih svećenika i časnih sestara, prikrivač ratnih zločina i ubistava, zagovornik potpunog progona svih nesrba, da montira lažne procese, da nezakonito prodaje zemljišta i nanosi štetu RTRS i RS, da krvavim makazama kroji sudbinu mnogih u ovoj zemlji“ kod apelanata i Slobodana Vaskovića je postojala namjera da tužitelja omalovaže, moralno diskvalificiraju, odnosno oklevetaju i time mu naruše društveni i privatni integritet-status, zbog čega je tužitelj, prema mišljenju tog suda, pretrpio štetu u vidu duševne boli i patnje.

13. S tim u svezi, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji „hitna društvena potreba djelovanja“ da se prema apelantima i Slobodanu Vaskoviću primijeni sankcija u vidu naknade štete, jer se spornim prilogom u emisiji prvoapelantice, drugoapelantice i trećeapelanta kao urednika i Slobodana Vaskovića, kao novinara koji je pripremio sporni prilog, zadire i vrijeđa kako privatni, tako i javni ugled i čast tužitelja, te njegovo dostojanstvo i osobni integritet, pri čemu mu se nanose duševna bol i patnja. Osnovni sud je istaknuo i da se prilikom određivanja visine nematerijalne štete rukovodio težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koju je tužitelj imao i ima u društvu ne samo u sredini iz koje potječe već i šire, kao generalni ravnatelj RTVRS, kao istaknuta javna ličnost koja se spominje u spornom prilogu apelanata i Slobodana Vaskovića. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe članka 200. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za ovaj vid štete dosudio je iznos od 3.000,00 KM, jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulirano Zakonom a posebice što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informiranja, smatrajući da dosuđena naknada predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i razmjeran je pretrpljenoj šteti. Osnovni sud je obrazložio da je, zbog navedenog, odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete preko dosuđenog iznosa. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelanti i Slobodan Vasković, kao i tužitelj su podnijeli prizive Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. studenog 2012. godine priziv tužitelja djelomično uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete, te o dijelu odluke o troškovima postupka tako što su obvezani apelanti i Slobodan Vasković da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog učinjene klevete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM umjesto iznosa od 3.000,00 KM, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 914,75 KM umjesto iznosa od 548,85 KM. U preostalom dijelu priziv tužitelja, kao i prizivi apelanata i Slobodana Vaskovića odbijeni su kao neutemeljeni i prvostupanjska presuda u preostalom dijelu potvrđena. Presudom su obvezani apelanti i Slobodan Vasković da tužitelju solidarno na ime troškova sastava priziva isplate iznos od 280,80 KM, dok je odbijen zahtjev apelanata i Slobodana Vaskovića za naknadu troškova za sastavljanje priziva, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na priziv.

15. U obrazloženju su ponovljene činjenice i pravni stav prvostupanjskog suda, te, između ostalog, istaknuto da se ne mogu prihvatiti prizivni navodi apelanata i Slobodana Vaskovića kojim se ukazuje na izostanak pravilne ocjene dokaza, jer je prvostupanjski sud temeljem Zakona o parničnom postupku, prema mišljenju tog suda, pravilno ocijenio izvedene dokaze, dajući jasne i logične razloge za svoju odluku. Navedeno je i, ako se ima u vidu da su informacije objavljene u emisiji koja se emitira na području oba entiteta, da se tužitelj navedenim izjavama karakterizira trećim osobama kao kriminalac i da se u vrijeme objavljenog priloga osjećao veoma neprijatno kako on, tako i njegova obitelj, da emisija u kojoj je objavljen ovaj prilog ima veću gledanost i da je dostupna na širem području a time i većem broju gledatelja od područja na kojem tužitelj živi i radi, pa je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelju povrijeđena čast koja se sastoji u ugledu, odnosno uvažavanju koje ta osoba uživa u sredini u kojoj živi i radi, slijedom čega je logično zaključiti da je tužitelj pretrpio štetu u vidu duševnih bolova u smislu odredbe članka 155. ZOO. Navedeno je i da se prizivom neopravdano ukazuje na pogrešan pravni zaključak prvostupanjskog suda u pogledu tereta dokazivanja jer, kako je obrazloženo, za štetu koja je tužitelju nanesena predmetnim izražavanjem apelanti i Slobodan Vasković odgovaraju po principu krivnje u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO i pravnog principa „tko drugome prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“. Prema obrazloženju Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da je teret dokazivanja činjenica da postoje uvjeti za oslobađanje od odgovornosti bio na apelantima i Slobodanu Vaskoviću, ali da oni nisu u tom smislu proveli nikakve dokaze zbog čega su ovi prizivni navodi neutemeljeni.

16. Okružni sud je, nadalje, naveo da u pogledu prizivnih navoda apelanata i Slobodana Vaskovića da nije prekoračen pravni standard slobode izražavanja zajamčen odredbom članka 10. stavak 2. Europske konvencije, jer iz definicije navedenog članka jasno proizlazi, prema obrazloženju Okružnog suda, da je pravo na slobodu mišljenja i prenošenja informacija i ideja ograničeno osobnom odgovornošću prenositelja takvih informacija bilo prema pojedincu (građanska odgovornost) ili prema široj društvenoj zajednici (propisivanjem takvog ponašanja kao kažnjivog). Prema obrazloženju, pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego i na ona koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti a kakvo je, prema mišljenju tog suda, bilo konkretno izražavanje vezano za tužitelja u spornom prilogu u kojem se on dovodi u vezu sa činjenjem kaznenih djela i imenuje izrazima koja u javnosti imaju obilježje pogrdnosti (etno-čistač, član zločinačke organizacije, rušitelj svega nesrpskog i sl.). Navedeno je da u demokratskom društvu u kojem je opisano ponašanje kažnjivo javno ukazivanje da je neka osoba izvršitelj navedenih djela i da pripada takvim kriminalnim krugovima nepobitno dovodi do povrede njezine časti i ugleda naročito ako se radi o osobi koja u svom dotadašnjem životu nije bila kažnjavana za takva ili slična djela, niti je vođen kazneni postupak protiv te osobe. Prema obrazloženju Okružnog suda, nedostatak osuđujućih presuda i postupaka istrage ne umanjuje pravo štetnika da u građanskoj parnici dokazuje suprotno (da su navodi neistiniti i da postoje okolnosti iz članka 6. stavak 1. Zakona), ali u prvostupanjskom postupku apelanti i Slobodan Vasković ne samo da to nisu dokazali već nije bilo ni pokušaja da se dokažu takve činjenice.

17. Navedeno je da se osporavanje apelanata i Slobodana Vaskovića da su prouzročili štetu tužitelju i da su odgovorni za nju temelji, prema obrazloženju Okružnog suda, na tvrdnjama da je tužitelj javni službenik i da je njegov rad izložen sudu javnosti, pa da je stoga dužan trpjeti ne samo pohvale nego i kritike, pa čak i izražavanja koja uznemiruju. S tim u svezi, Okružni sud je istaknuo da se navedeno ni u kojem slučaju ne može prihvatiti, jer bi dovelo do stanja nesigurnosti i anarhije u kojem nisu važne istina i istinitost objavljenih informacija, već samo nečije neargumentirano mišljenje, čime bi se, prema mišljenju tog suda, izravno negiralo pravo na zaštitu časti i ugleda, kao i postojanje građanskog delikta i odgovornosti za njega. Okružni sud je nadalje naveo da je točno da je tužitelj javni službenik i da su njegov život i rad izloženi sudu javnosti i kritikama, ali samo i uvijek u granicama koje su utvrđene člankom 10. stavak 2. Europske konvencije, te da, s tim u svezi, izražavanje i prenošenje infomacija na način kako je to učinjeno u spornom prilogu predstavlja, prema mišljenju tog suda, prekoračenje granice slobode izražavanja, i to upravo zbog toga što su o tužitelju iznesene grube neistine koje su nesporno morale dovesti i koje su dovele do povrede njegove časti i ugleda. Prema obrazloženju Okružnog suda, apelanti i Slobodan Vasković imaju pravo, kao i svaka osoba, iznositi i prenositi određene informacije, ali je sloboda takvog izražavanja, kao osnova u demokratskom društvu, ograničena u smislu već navedene odredbe članka 10. stavak 2. Europske konvencije. Navedeno, prema obrazloženju tog suda, znači da, ukoliko se utvrdi da određeno izražavanje ima elemente klevete (iznošenja i pronošenja neistina), onda se iznositelj ili prenositelj poziva na odgovornost i snosi posljedice takvog ponašanja, te je ta osoba, u konkretnom slučaju apelanti i Slobodan Vasković, u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO u svezi sa člankom 13. Zakona, dužna dokazati da je šteta nastala bez njezine krivnje, odnosno da nije znala da je izražavanje neistinito, ili da nije nepažnjom zanemarila neistinitost tog izražavanja. Okružni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju navedeno dokazivanje izostalo.

18. Navedeno je i da je u ovakvim slučajevima posebice važno i kako se oštećeni, u konkretnom slučaju tužitelj, osjećao i kako je iznošenje neistina subjektivno djelovalo na njega. Obrazloženo je da se tužitelj u konkretnom slučaju u tom smislu izjasnio na ročištu kada je saslušan u svojstvu stranke i kada je opisao prirodu i duljinu duševnih bolova koje je trpio. Navedeno je da pri tome izjašnjavanje stručne osobe - vještaka kada su u pitanju pretrpljeni duševni bolovi nije neophodno i da vještak, obzirom na to da se radi o subjektivnom doživljaju oštećenog, može samo prenijeti sudu doživljaj oštećenog. Prema mišljenju Okružnog suda, u predmetnom slučaju doživljaj tužitelja je prenesen sudu provedbom dokaza saslušanjem tužitelja kao parnične stranke zbog čega su, po mišljenju tog suda, neutemeljeni prizivni navodi apelanata i Slobodana Vaskovića da su izostali dokazi o duljini i intenzitetu duševnih bolova koje je tužitelj trpio.

19. Pored toga, navedeno je da, prema mišljenju tog suda, tužitelj svojim prizivom opravdano ukazuje da prvostupanjski sud nije pravilno odredio visinu naknade nematerijalne štete. Ovo stoga što, kako je obrazložio taj sud, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja kao što su sadržaj objavljenih informacija kojima se na najgrublji način vrijeđa ugled tužitelja, posljedice na njega i njegovu obitelj, pogotovo na 11-godišnju kćerku, taj sud nalazi da je, u smislu odredbi članka 200. ZOO, trebalo odmjeriti i dosuditi naknadu u visini od 5.000,00 KM, jer bi taj iznos, po ocjeni tog suda, predstavljao pravičnu novčanu naknadu, odnosno satisfakciju za pretrpljene duševne bolove. Analogno tome, navedeno je da taj sud smatra da nije bilo mjesta za usvajanje dijela tužbenog zahtjeva, kako je učinio i prvostupanjski sud, u odnosu na zahtjev za javnu objavu presude jer bi, prema mišljenju tog suda, uzimajući, između ostalog, u obzir i vremensku distancu od štetnog događaja (tri godine), navedeno predstavljalo kažnjavanje apelanata i Slobodana Vaskovića, što nije cilj postupka naknade štete i što bi bilo suprotno primjeni odredbe članka 199. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da ničim nije dokazano da je tužitelju nanesena bila kakva šteta, jer je takav zaključak zasnovan na pretpostavci sudova „šta bi moglo biti ukoliko se nešto dogodi“, a što je suprotno, prema mišljenju apelanata, stavu Ustavnog suda iskazanom u Odluci broj AP 1203/05, prema kojem se postojanje štete mora u svakom slučaju dokazati i zbog čega je sud bio pristran.. Navode i da je tužitelj javna ličnost koja je dužna otrpjeti ovakvu vrstu izražavanja koje ga je moglo uznemiriti, te da su apelanti objavili sporni prilog radi interesa javnosti u prenošenju i primanju informacija od medija i neometanom iznošenju pitanja koja se tiču osobnog mišljenja i političkog izražavanja, nastojeći ne prekoračiti granicu slobode izražavanja. Navode i da svrha priloga nije bila namjera apelanata da izraze neistinite činjenice, nego novinarski stav i mišljenje koje može biti netočno samo u nebitnim elementima zbog čega smatraju da je sporno izražavanje razumno i istinito i da zbog toga ne postoji odgovornost apelanata za klevetu.

21. U svezi s kršenjem prava iz članka 10. Europske konvencije, apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je zauzeo stav „da su granice prihvatljivog kriticizma, sukladno tome, mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim nego o privatnim pojedincima“. U tom pravcu je naglašeno da su političari neizbježno i dragovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, te da sukladno tome moraju pokazati veći stupanj tolerancije („slučaj Lindgens“, presuda od 8. lipnja 1986. godine). Ukazali su, između ostalog, da se članak 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive, ili koje se primaju s ravnodušnošću već, također, i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Europskog suda od 7. prosinca 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

22. Okružni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju zbog čega apelaciju treba odbiti.

23. Osnovni sud je naveo kratak sadržaj osporenih presuda, te naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

24. Tužitelj je naveo dijelove obrazloženja osporenih presuda, navodeći da je zbog tih obrazloženja apelacija neutemeljena, te je istaknuo kako smatra da je apelacija preuranjena, jer su apelanti trebali izjaviti reviziju Vrhovnom sudu, pa tek kad taj sud donese odluku, uputiti apelaciju Ustavnom sudu.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.

Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. studenog 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 6. prosinca 2012. godine a apelacija je podnesena 10. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e), (g) i (h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, čl. 9. i 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja

33. Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opći principi

34. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu [demokratskog] društva, jedan od temeljnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10. Europske konvencije, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije“. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, a još više drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi [...] (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je stoga utvrdio niz načela i čimbenika koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

35. Naime, Europski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstatno ukazivali da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

36. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40(e)).

37. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „žurnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dala nadležna tijela za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

38. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv a, osim toga, Zakon, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata i Slobodana Vaskovića zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

39. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „žurna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Žurna društvena potreba se ogleda u uspostavi ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

40. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog, doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide nastojeći da pruži javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici, uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

41. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite.

42. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešća tužitelja kao osobe, koja je ravnatelj RTSRS, koja ima veze ili je počinila „kriminalne“ radnje, između ostalog i kazneno djelo ratni zločin, a koje za sobom svakako povlače kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo drušveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u kontekstu navedenih principa apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li postupali (apelanti) bona fide, uloge i funkcije osobe koja je u pitanju u kontekstu izještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s cijem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati obzirom na poslove i funkciju koju obnašaju.

43. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u emisiji prvoapelantice, čiji su urednici drugoapelantica i trećeapelant ( Slobodan Vasković, novinar i autor priloga), zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njega. Redoviti sudovi su pri tome naglasili da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, te da su apelanti bili dužni profesionalno se ponašati sukladno pravilima novinarske etike. S tim u svezi, u osporenim presudama je navedeno da je na temelju provedenih dokaza, prije svega sadržaja objavljenog spornog priloga koji je pun uvredljivih i klevetničkih tvrdnji, utvrđeno da su apelanti oklevetali tužitelja, jer su o njemu objavili neistinite, pogrdne i uvredljive informacije. Budući da su takve informacije objavljene u političkom magazinu, emisiji koja je visoko gledana u udarnom terminu na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, efekt koje su izazvale utjecao je ne samo na tužitelja i njegovu obitelj već i na širu društvenu zajednicu. Pri tome su redoviti sudovi imali u vidu da je u spornom prilogu tužitelj doveden u svezu sa činjenjem većeg broja „kriminalnih“ radnji, pa čak i kaznenog djela ratni zločin, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i utemeljeni dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza, u spornom prilogu, koji je pun senzacionalizma, iznesene neistine i klevetničke tvrdnje. Također je naglašena uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj – pravodobno i trensparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali sukladno normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je u konkretnom slučaju, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, zaključeno da je spornim prilogom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja (oštećenog), čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „žurna društvena potreba“ djelovanja da se prema apelantima primijeni sankcija u vidu naknade štete.

44. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelanata prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

45. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije, redoviti sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, koja je izrečena u visini od 5.000,00 KM, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti predmetnom apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali sukladno praksi i diskrecijskoj ovlasti u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 5.000,00 KM, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja suda u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene sukladno članku 10. Europske konvencije.

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

47. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

Ostali navodi

48. Apelanti su, također, ukazali da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Apelanti se u svezi sa tvrdnjama o kršenju ovih prava pozivaju na iste argumente zbog kojih smatraju da im je prekršeno pravo na slobodu izražavanja. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebice analizira navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju ovih prava, također, neutemeljeni iz istih razloga kao u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo sukladno zakonu, imalo kao cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

50. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3. (g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za navode o kršenju prava na slobodu izražavanja a Ustavni sud je utvrdio da ovo pravo apelanata nije prekršeno.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-101/13 (R. F. B. i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio