Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/14 (D. V.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2739/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2739/14, rješavajući apelaciju Danice Vučković, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danica Vučković, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 151434 13 GŽ od 24. marta 2014. godine.

zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Danica Vučković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 151434 13 GŽ od 24. marta 2014. godine. Apelantica je na temelju presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-133/02 od 13. decembra 2005. godine pokrenula izvršni postupak protiv Republike Srpske, Ministarstva financija, Porezne uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Rješenjem o izvršenju broj 071-0-I-08-002828 od 19. februara 2008. godine usvojen je apelanticin prijedlog za dozvolu izvršenja na način bliže označen u navedenom rješenju.

Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 151434 12 I od 10. aprila 2013. godine djelomično je usvojen prigovor izvršenika podnesen protiv rješenja od 19. februara 2008. godine, pa je u dijelu kojim je određeno izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja tražilaca izvršenja, kao i u dijelu kojim je određena isplata na račun punomoćnika tražilaca izvršenja obustavljeno izvršenje i ukinute su sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju je Osnovni sud ukazao da prema načelu strogog formalnog legaliteta koje se primjenjuje u izvršnom postupku rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi. Slijedom toga, rješenjem o izvršenju se može odrediti da izvršenik, koji je dužnik iz izvršne isprave, svoju obavezu izvrši samo tražiocu izvršenja - povjeriocu označenom u izvršnoj ispravi. Nema mjesta da se rješenjem o izvršenju odredi isplata novčanog potraživanja iz izvršne isprave, u konkretnom slučaju troškova parničnog i izvršnog postupka, na račun punomoćnika tražioca izvršenja na osnovu ovlaštenja iz punomoći tražioca izvršenja, a ni primjenom odredbe člana 305. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju Osnovni sud je rješenjem o izvršenju odredio da izvršenik svoju obavezu isplate troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama i troškove izvršenja ima izvršiti na račun punomoćnika tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave kojom je izvršenik kao dužnik, obavezan da tražiocima izvršenja kao povjeriocima isplati potraživanje tražioca izvršenja. Kako je sud tokom cijelog postupka dužan po službenoj dužnosti da vodi računa a prema načelu strogog formalnog legaliteta, sud je na temelju odredaba čl. 22., 36. i 39. Zakona o izvršnom postupku izmijenio rješenje o izvršenju i odredio da se isplata troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama i troškova izvršnog postupka ima izvršiti na račun tražioca izvršenja.

Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja u dijelu u kojemu je osporen dio rješenja kojim je obustavljeno izvršenje određeno isplatom na račun punomoćnika tražilaca izvršenja, i prvostepeno rješenje je u tom dijelu potvrđeno. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da je, temeljem odredbe člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku, vezano za odredbu člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku prvostepeni sud pravilno postupio kada je obustavio izvršenje u dijelu u kojemu je dozvoljeno izvršenje isplatom troškova postupka na ruke punomoćnika tražioca izvršenja.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su osporene odluke donesene. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/14 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio