Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/16 („INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-26/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-26/16, rješavajući apelacije „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina, protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu: broj 65 0 P 106366 13 Gž od 23. decembra 2015. godine; broj 65 0 P 106536 13 Gž od 23.
decembra 2015. godine; broj 65 0 P 106688 12 Gž od 23. decembra 2015. godine; broj 65 0 P 107594 15 Gž od 23. decembra 2015.
godine; broj 65 0 Mal 381877 15 Gž od 6. januara 2016. godine i broj 65 0 P 109311 12 Gž od 19. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-26/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 106366 13 Gž od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (A.Č., A.Č., S.Č. i H.Č.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 4. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
2. AP-27/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 106536 13 Gž od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (R.K., R.H. i A.K.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je povučena tužba u odnosu na N.B. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 28. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
3. AP-28/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 106688 12 Gž od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (M.K., S.K., M.B. i M.P.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 1. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
4. AP-29/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 107594 15 Gž od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (M.T., V.S., M.H. i M.N.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 27. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
5. AP-628/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 9. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 381877 15 Gž od 6. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se tuženi (S.B.) obaveže da joj isplati novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojima je regulisano da se svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dana dospjelosti. U tom smislu, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je apelantica morala odmah, po isteku kredita, tj. 1. januara 2005. godine dati mjenicu na naplatu, a to je učinila tek u julu 2009. godine, te da je tužbu sudu, kojom je pokrenula predmetni mjenični spor, podnijela 1. jula 2009. godine, odnosno protekom više od četiri godine od dospjelosti kredita na naplatu, sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu po osnovu predmetne mjenice zastario u smislu člana 80. Zakona o mjenici, a kojim je propisano da svi mjenično pravni zahtjevi zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dospjelosti.
6. AP-630/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 9. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 109311 12 Gž od 19. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se tuženi (I.T., M.H., H.H. i A.H.) obavežu da joj isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi činjenice da na spornoj mjenici nije označen datum dospjelosti, ali je u istoj navedeno da svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih u ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cjelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. Zabilješka da 25. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 80. navedenog Zakona o mjenici, a koji prigovor su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-26/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman