Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-797/13 (G. N.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-797/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 797/13, rješavajući apelaciju Gordane Njuhović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Njuhović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000528 10 Rev od 22. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Njuhović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijela je 23. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 000528 10 Rev od 22. novembra 2012. godine. Apelantica je putem punomoćnika u nekoliko navrata dopunjavala apelaciju traženom dokumentacijom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od punomoćnika tuženih Gojka Jankovića i PP „Janković“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. odnosno 11. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 4. odnosno 10. marta 2016. godine.
4. Okružni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je tužbom pokrenula predmetni postupak protiv tuženih kojim je tražila da joj tuženi predaju u posjed 58 m iz nekretnine označene kao k. č. 1668/2 zv. „Maršala Tita“, dvorište površine 156 m , upisano u ZK uložak broj 182 k. o. Foča (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), koja je zauzeta izgradnjom privremenog poslovnog prostora, vanjskih gabarita u površini od 58 m , te je tražila da se privremeni prostor sruši i ukloni, te naknadu troškova postupka.
7. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su tuženi tokom postupka podnijeli protivtužbeni zahtjev protiv apelantice kojim su, između ostalog, tražili utvrđenje da je tuženi Gojko Janković po osnovu pismenog ugovora o ortakluku od 4. decembra 1997. godine, koji su zaključili imenovani i Nedžad Njuhović, apelanticin umrli suprug, stekao pravo vlasništva na poslovnim objektima izgrađenim na predmetnom zemljištu, površine vanjskih gabarita prizemlja 58 m , te pravo vlasništva na suterenu ispod navedenog objekta u površini od 37,24 m .
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice i protivtužbenom zahtjevu tuženih Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 000528 08 P od 23. jula 2009. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000528 09 Gž od 13. maja 2010. godine, tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, a protivtužbeni zahtjev tuženih djelimično usvojio, i to u dijelu preciziranom u prethodnoj tački ove odluke, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih u dijelu kojim su tražili utvrđenje da je tuženi Janković na osnovu ugovora o ortakluku stekao vlasništvo na zemljištu ispod poslovnog prostora, te upis prava vlasništva u javnim evidencijama. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženim naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Iz obrazloženja proizlazi da je među strankama sporno da li je smrću apelanticinog supruga prestao da važi ugovor o ortakluku koji je apelanticin suprug sklopio s tuženim Gojkom Jankovićem 14. decembra 1997. godine, te da li su ispunjeni uvjeti da tuženi poslovni prostor, kao privremeni objekat koji je izgrađen na predmetnom zemljištu, uklone i apelantici ga predaju u posjed i slobodno raspolaganje. Osnovni sud je naveo da je sporno i to da li je tuženi Gojko Janković stekao pravo vlasništva na poslovnom objektu izgrađenom na predmetnom zemljištu, te pravo vlasništva na suterenu ispod objekta, te da li su se stekli uvjeti za uknjižbu tog prava u javnim evidencijama.
10. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelantica vlasnica predmetnog zemljišta, čiji je dio od 58 m predmet spora, zatim da je apelanticin suprug s tuženim Gojkom Jankovićem zaključio ugovor o ortakluku 4. decembra 1997. godine kojim su dogovorili gradnju poslovnog objekta sa četiri poslovna prostora, tako što je apelanticin suprug ustupio dio predmetnog zemljišta u površini od 58 m , a tuženi Janković je snosio troškove izgradnje poslovnih objekata.
Nadalje je utvrđeno da je ugovorom o ortakluku dogovoreno da dva poslovna prostora pripadnu u vlasništvo apelanticinom suprugu, a tuženom Jankoviću dva poslovna prostora u prizemlju i na spratu. Zatim je utvrđeno da su poslovni objekti izgrađeni na osnovu odobrenja nadležnih organa uprave tadašnje Općine Srbinje, a sada Foča, da su ugovorene stranke stupile u posjed istih, te da poslovni prostori imaju karakter privremenih građevinskih objekata.
11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, nalazeći da se nisu stekli uvjeti propisani odredbama člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), budući da tuženi predmetni poslovni prostor drže u posjedu na osnovu ugovora o ortakluku koji je zaključen 1997. godine. Osnovni sud je u tom pravcu naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelanticin suprug umro 2007. godine, dakle deset godina poslije zaključenja ugovora, odnosno izgradnje poslovnog objekta sagrađenog na dijelu predmetnog zemljišta.
12. Nasuprot tome, Osnovni sud je djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih, i to u odnosu na privremeno izgrađeni poslovni objekat koji tuženi drže u posjedu, i to primjenom odredbe člana 20. i člana 25. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, uz obrazloženje da je tuženi Janković poslovni prostor stekao na osnovu pravnog posla (ugovor o ortakluku), te građenjem na tuđem zemljištu. Dio protivtužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se utvrdi pravo vlasništva na zemljištu na kojem je poslovni objekat izgrađen je odbijen.
13. Odlučujući o apelanticinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 94 0 P 000528 10 Rev od 22. novembra 2012. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu revizionih prigovora Vrhovni sud je zaključio da je osporena drugostepena presuda pravilna.
14. Vrhovni sud je prije svega naveo da ugovor o ortakluku nije reguliran Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) niti bilo kojim važećim propisom, te da se iz tog razloga na navedeni ugovor primjenjuju pravila Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), i to njegovi paragrafi od 1176. do 1216, pri čemu je pojašnjeno da se navedene odredbe OGZ-a primjenjuju kao pravna pravila po osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, a na području Republike Srpske se primjenjuju po osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 21/92). Shodno pravnim pravilima OGZ-a, kako je istakao Vrhovni sud, ugovor o ortakluku je konsenzualan ugovor koji nastaje u trenutku postizanja saglasnosti o njegovim bitnim elementima, a to su cilj koji se želi postići zajedničkim ulaganjem, veličina pojedinih ortačkih dijelova i vremensko trajanje ugovora koje uglavnom zavisi od ostvarivanja namjeravanog cilja. Vrhovni sud je nadalje istakao da s obzirom na navedena svojstva i dužinu trajanja prestacije, ugovor o ortakluku spada u kategoriju ugovora s trajnim izvršenjem obaveza, pri čemu trajanje može biti određeno voljom stranaka, ali je moguće da se ovakav ugovor zaključi na neodređeno vrijeme.
15. U konkretnom slučaju, kako iz obrazloženja proizlazi, strane ugovornice ugovorom o ortakluku nisu predvidjele dužinu njegovog trajanja, pa je stoga ispravan stav nižestepenih sudova da je navedeni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, pri čemu suprotan stav revizije nema uporište u sadržaju ugovora niti u provedenim dokazima. Vrhovni sud je također naglasio da je smrt jedne ugovorne strane od značaja samo kod ugovora kod kojih lična svojstva jednog ili oba ugovornika predstavljaju odlučujući element njihove saglasnosti jer se u tom slučaju ugovor gasi smrću jedne ugovorne strane. U obrazloženju je još naglašeno da je predmetni ugovor o ortakluku zaključen između dvije osobe, i to jedne koja je vlasnik predmetnog zemljišta (apelanticin suprug) i osobe koja ima potrebna sredstva (tuženi) da na predmetnom zemljištu izgradi poslovni objekat iz čega proizlazi da ugovor nije zaključen s obzirom na ličnost bilo koje od ugovornih strana. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 359. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor da je sporni poslovni objekat sagrađen povredom odredaba zaključenog ugovora o ortakluku budući da revizija previđa činjenicu koja proizlazi iz samog ugovora o ortakluku da je sporni poslovni objekat izgrađen prije zaključenja ugovora o ortakluku, pa stoga tuženi, kao graditelj, nije ni mogao biti nesavjestan u odnosu na ugovor koji nije ni postojao u vrijeme dok je izvodio radove.
17. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, pravilno se revizijom ukazuje na pogrešno pozivanje nižestepenih sudova na odredbe člana 25. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima kojima se reguliraju situacije koje nastaju zidanjem na tuđem zemljištu, pri čemu se pod zidanjem podrazumijeva stvaranje trajnog objekta, odnosno građevine koja ima svojstvo nekretnine i koja je, kao takva, podobna za upis u zemljišne knjige u smislu člana 7. Zakona o zemljišnim knjigama RS, što u konkretnom nije slučaj budući da se radi o objektu privremenog karaktera. Bez obzira na tu okolnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi su na predmetnom poslovnom prostoru, kao privremenom objektu, stekli pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima jer su od svog materijala, svojim radom, izgradili novu stvar, pa bez obzira na pogrešnu pravnu kvalifikaciju načina na koji je tuženi Janković stekao pravo vlasništva na privremenom poslovnom prostoru, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na apelanticinu štetu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz pogrešnog shvatanja pravne prirode ugovora o ortakluku, koji je nasuprot revizionim prigovorima još uvijek na snazi, proizlazi neosnovanost i ostalih revizionih prigovora.
18. Prema ocjeni Vrhovnog suda neosnovano se prigovora da je apelanticino pravo vlasništva ograničeno i uvjetovano radnjama nadležnih državnih organa koji mogu tražiti rušenje bez naknade izgrađenih građevinskih objekata jer je apelanticino pravo vlasništva na predmetnom zemljištu nesporno i potvrđeno je odbijanjem dijela protivtužbenog zahtjeva, te je pružena pravna zaštita raspolaganja prednika apelantice koji je na neodređeno vrijeme ustupio dio predmetnog zemljišta, a zauzvrat mu je tuženi Janković o svom trošku izgradio poslovne prostore.
19. Prema ocjeni Vrhovnog suda činjenica da u protivtužbenom zahtjevu nije pomenut tuženi PP „Janković“ ne čini pobijanu presudu nerazumljivom, pri čemu se navedeni sud pozvao na odredbu člana 74. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj su oba tužena podnijela protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva tuženog Gojka Jankovića, a za podizanje protivtužbe za utvrđivanje pravni interes imaju oba tužena u smislu odredbe člana 54. stav 2. ZPP-a.
20. Shodno svemu navedenom Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je ona odbijena na osnovu člana 248. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se, između ostalog, osporava stav redovnih sudova da je tuženi stekao pravo vlasništva na poslovnim prostorima, te se ukazuje da je takav stav protivan članu 12. ZOO-a, pri čemu su redovni sudovi zaboravili da je tuženi Gojko Janković obavljao visoke dužnosti u vojsci RS. Ukazuje se da je prvostepeni sud pogrešno obrazložio karakter ugovora o ortakluku kojem je dao trajan karakter jer je, prema apelanticinoj ocjeni, ugovor prestao smrću njezinog supruga. Zatim se ukazuje da su redovni sudovi dali legalitet privremenom objektu iako je on izgrađen uz povredu odredaba ugovora o ortakluku, te su zanemarili činjenicu da je tuženi Gojko Janković postupao nesavjesno i nepošteno. Sve navedeno je utvrdio vještak građevinske struke. Smatra da redovni sudovi nisu mogli usvojiti protivtužbeni zahtjev niti je to uopće bilo potrebno jer su sudovi donijeli odluku koja nije izvršiva niti podobna za upis prava vlasništva. Naglašeno je da se odredba člana 25. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti jer predmetni poslovni prostor ima privremeni karakter, pa tuženi nisu mogli steći pravo vlasništva na objektu građenjem na tuđem zemljištu. Još je istaknuto da je apelantica vlasnica spornog gradskog građevinskog zemljišta na kom se nalazi sporni objekat kojeg su tuženi izgradili nesavjesno i nepošteno i koji apelanticu ograničava u vršenju njezinih prava na zemljištu, pri čemu je zanemarena činjenica da apelantica ima pravni osnov da traži uklanjanje privremenog objekta. Smatra da su redovni sudovi postupali samo formalno uz povrede odredaba procesnog prava, čime su povrijedili apelanticina ustavom zagarantirana prava.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da su izneseni apelacioni navodi neosnovani jer su osporenom odlukom navedenog suda dati svi odgovori na pitanja koja su postavljena revizijom. Navedeni sud smatra da je osporenom odlukom dao vrlo jasne i cjelovite razloge prilikom primjene materijalnog prava, izražavajući stav koji je konzistentan s ranijom sudskom praksom tako da nema proizvoljne primjene prava, a samim tim ni povrede apelanticinih prava na koja se neosnovano pozvala u apelaciji.
23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je u obrazloženju osporene presude dao valjane razloge koje su prihvatili Okružni sud i Vrhovni sud, te smatra da je osporena presuda donesena u skladu s relevantnim zakonskim okvirom materijalnog i procesnog prava. V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 22. stav 1.
Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Član 37. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 359.
Smrću dužnika ili povjerioca prestaje obaveza samo ako je nastala s obzirom na lične osobine koje od ugovornih strana ili lične sposobnosti dužnika.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 54. st. (1) i (2) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. (2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 74. stav (1) (1)Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.
Član 241.
Revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 P 000528 10 Rev od 22. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula, između ostalog, radi predaje u posjed predmetnog zemljišta iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
35. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima apelantice Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, potvrdio u cijelosti stav nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice i djelomičnoj osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženih. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao argumentirano obrazloženje u vezi sa svim spornim pitanjima koje apelantica u apelaciji ponavlja, a koja su bila predmet razmatranja pred redovnim sudovima prilikom korištenja pravnih lijekova koje je apelantica imala na raspolaganju i koje je iskoristila. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev sagledan u kontekstu protivtužbenog zahtjeva tuženih (član 74. stav 1. ZPP-a) kojim su tuženi zatražili zaštitu svojih prava na poslovnim prostorima u svjetlu ugovora o ortakluku i činjenice da su poslovne prostore izgradili na osnovu ugovora i odobrenja nadležnih organa uprave. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinom mišljenju, dao detaljno pojašnjenje vezano za karakter ugovora o ortakluku, dovodeći njegove specifičnosti u kontekst sa osobama koje su ga zaključili, predmetom ugovora, vremenom njegovog zaključenja, ispunjenjem i realizacijom ugovora, na osnovu čega je izveden stav da je predmetni ugovor zaključen s neodređenim trajanjem, te da nije prestao da važi smrću apelanticinog supruga, pri čemu je navedeni sud imao u vidu odredbu člana 359. ZOO-a.
38. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da je ugovor o ortakluku u cijelosti realiziran znatno prije smrti apelanticinog supruga, da su ugovorne strane ušle u posjed poslovnih prostora, shodno dogovoru ugovornih strana (dva poslovna prostora su pripala apelanticinom suprugu, odnosno nakon njegove smrti apelantici, a dva tuženim), pri čemu u apelanticino pravo vlasništva na predmetnom zemljištu nije dirano. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud u takvim činjeničnim okolnostima prihvatio stav nižestepenih sudova da je tuženi Janković stekao pravo vlasništvo na poslovnim prostorima koje drži u posjedu, ali ne na osnovu građenja na tuđem zemljištu jer se radi o privremenim objektima, već na osnovu člana 22. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima budući da je tuženi Janković svojim materijalom i svojim radom izradio novu stvar. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud na taj način ukazao na pogrešnu pravnu kvalifikaciju nižestepenih sudova u vezi s načinom stjecanja vlasništva tuženog Jankovića na poslovnim prostorima, čime je otklonjena nepreciznost nižestepenih sudova u tom dijelu, pa su prigovori apelantice usmjereni u tom pravcu ostali bez racionalnog utemeljenja. Ustavni sud primjećuje da su i ostali apelanticini prigovori koji se odnose na procesne propuste redovnih sudova prilikom odlučenja o protivtužbenom zahtjevu, kao i prigovori usmjereni na nepoštovanje ugovora o ortakluku od strane tuženog Jankovića bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom. Njih je navedeni sud ocijenio neosnovanim, pri čemu je navedeni sud neosnovanost prigovora obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Konačno, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da je apelantici bilo uskraćeno pravo da predlaže dokaze kojima bi osporila pravnu valjanost ugovor o ortakluku niti to apelantica u apelaciji tvrdi, pa činjenica da su tuženi uspjeli da dokažu djelimičnu osnovanost protivtužbenog zahtjeva u svjetlu kojeg je apelanticin tužbeni zahtjev i sagledan, samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja apelanticinih ustavnih prava.
39. Dakle, cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je u skladu s članom 241. ZPP-a, ispitao nižestepene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentima na kojima apelantica i u apelaciji istrajava niti zapaža da su apelantici u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno posebno jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci koju apelantica osporava detaljno obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava zasnovao osporenu odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. U vezi sa apelanticinim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje apelantice na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, što bi za posljedicu dovelo do kršenja apelanticinih prava na koja se pozvala.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman