Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4261/14 (M. Z.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4261/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4261/14, rješavajući apelaciju Muamera Zahitovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamera Zahitovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 411671 14 GŽ od 7. augusta 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 411671 14 P od 30. maja 2014. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamera Zahitovića, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 411671 14 GŽ od 7. augusta 2014. godine i u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za 2 zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Muamer Zahitović iz Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 22. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 411671 14 GŽ od 7. augusta 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 411671 14 P od 30. maja 2014. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „apelantu ukinuo zabranu raspolaganja sa 49.170 dionica privrednog društva Tvornice čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: emitent), naložio Registru Vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da upisanu zabranu u svojem registru briše te naloži emitenta da omoguće apelantu glasanje i korištenje upravljačkim pravima po osnovu svih dionica istog privrednog društva“ do donošenja odluke o apelaciji.
Ustavni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4261/14 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja o mjeri osiguranja Općinskog suda broj 65 0 P 411671 14 P od 30. maja 2014. godine, kojim je određena mjera osiguranja i zabranjeno apelantu da otuđuje, raspolaže i na drugi način ostvaruje sva druga prva na dijelu svojih dionica u količini od 49.107. emitenta Tvornice čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Istim je rješenjem zabranjeno Skupštini Tvornice čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo da prilikom glasanja po bilo kojem pitanju dnevnog reda do pravomoćnog okončanja sudskog postupka u obzir uzima apelantovo pravo glasa koje on ostvaruje u skladu s dijelom svojih dionica. Tokom postupka je utvrđeno nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da nisu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 269. stav 1. ZPP-a propisane za određivanje zatražene mjere osiguranja. Naime, Kantonalni sud je cijeneći postavljeni zahtjev za mjeru osiguranja i izvedene dokaze (saslušanje drogopredlagatelja u svojstvu stranke, saslušanje svjedoka, uvid u nepravosnažnu presudu protiv apelanta za krivično djelo iznuda paketa dionica koje su predmet mjere osiguranja). Na temelju navedenog, Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su predlagatelji učinili vjerojatnim postojanje potraživanja, odnosno prava u odnosu paket od 49.170 dionica za koje su tražili određivanje mjere osiguranja i koje su u Registru vrijednosnih papira upisane kao vlasništvo apelanta. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se, s obzirom da sud o mjeri osiguranja odlučuje na temelju vjerojatnosti (ne i potpune izvjesnosti), ne mogu biti prihvaćeni navodi iz apelantove žalbe da sud ispunjenost prvog uvjeta iz stava 1. člana 269. ZPP-a nalazi u nepravosnažnoj krivičnoj presudi i da time čini povredu člana 12. ZPP-a i krši princip pretpostavke nevinosti, s obzirom da nakon ocjene izvedenih dokaza u međusobnoj povezanosti (dakle, ne samo nepravosnažnu krivičnu presudu), proizlazi da je u konkretnom slučaju ispunjen prvi od dva uvjeta iz člana 269. stav 1. ZPP. Osim toga, protivno žalbenim navodima, Kantonalni sud je na osnovu stanja spisa utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je opravdana tvrdnja predlagatelja da postoji opasnost da bi bez zatražene mjere osiguranja apelant mogao štetno uticati na prava predlagatelja. Konačno, Kantonalni sud smatra da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe iz stava 2. člana 269. ZPP koja propisuje postupanje suda prilikom određivanja mjere osiguranja i određivanja jamstva. Naime, jamstvo se u svakom slučaju ne smatra kumulativnim uvjetom za određivanje mjere osiguranja. Suština stava 2. citiranog člana i davanja jamstva kao uvjeta za određivanje mjere osiguranja jeste osiguranje od štete koja bi mogla nastati protivniku predlagača određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. U konkretnoj pravnoj stvari šteta nije evidentna jer apelant, protiveći se mjeri osiguranja, nije konkretizirao da bi takvom mjerom pretrpio određenu štetu i u čemu se ta eventualna šteta ogleda. Stoga je, smatra Kantonalni sud, prvostepeni sud pravilno postupio kada nije raspravljao o jamstvu već je odredio mjeru osiguranja bez jamstva, jer stav 2. člana 269. ZPP stoji u vezi sa štetom koja bi morala biti konkretizirana i vjerojatna i na koju mora ukazati protivnik osiguranja, što u konkretnoj stvari nije slučaj.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je mjera donesena na osnovu krivične presude koja nije pravosnažna što je protivno odredbama ZPP, te da predlagači mjere osiguranja, suprotno zaključcima sudova, nisu učinili vjerojatnim postojanje svog potraživanja ili prava, niti su dokazali realnu opasnost za nastanak štete. Kršenje navedenih prava apelant vidi i u činjenici da je mjera osiguranja donesena prije podnošenja tužbe te da je tužba naknadno podnesena ali da je tužbeni zahtjev sročen tako da ne ispunjava uvjete iz ZPP koji se odnose na osiguranje presude kojom bi se predlagateljima mjere osiguranja utvrdilo pravo i potraživanje u konkretnom slučaju. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena na osnovu proizvoljnog sudskog uvjerenja čime se krše temeljna ljudska prava. Zbog svega navedenog apelant smatra da bi mu zbog kršenja ljudskih prava provođenjem sporne mjere osiguranja nastala nenadoknadiva šteta.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije Vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak, vezan za određivanju mjera osiguranja, tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u kom slučaju bi apelant uživao zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena njegova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je određena mjera osiguranja. Iz navedenog proizlazi da u postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom nije utvrđeno novo činjenično stanje u pogledu apelantovih prava apelanta na dionicama, pa u vezi s tim, nisu utvrđena ni neka nova ni posebna građanska prava apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer je suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je osporena odluka donesena. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbe čl. 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae, odnosno očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman