Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3766/13 (V. Ć. iz Sarajeva)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3766/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3766/13, rješavajući apelaciju Vasvije Ćorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vasvije Ćorić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vasvija Ćorić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine.

2. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „zabranjuje tuženom KJKP „Park“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da otkaže ugovor o radu apelantici, do okončanja postupka po ovoj apelaciji“.

3. Apelantica je dopunila apelaciju 21. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3766/13 od 9. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog, zatraženo je 28. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Vrhovni sud je odgovor dostavio 31. decembra 2015. godine. Tuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 30. decembra 2015. godine, do donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.

7. Ustavni sud je od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražio 24. septembra 2013. godine da dostavi na uvid spis broj 65 0 Rs 136164 10 Rs. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Općinskom sudu 18. oktobra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 136164 10 RS od 13. maja 2011. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 136164 11 Rsž od 7. septembra 2011. godine usvojio apelanticin tužbeni te utvrdio da su Rješenje tuženog broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine i Odluka broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine nezakoniti, pa je tuženog obavezao da apelantici uspostavi radno-pravni status počev od 1. decembra 2009. godine na neodređeno vrijeme, rasporedi je na odgovarajuće poslove, te joj isplati označene novčane iznose na ime neisplaćenih plata u označenom periodu, odnosno uplati doprinose za na ime penzijskog i invalidskog osiguranja.

10. Iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica bila zaposlenik tuženog na određeno vrijeme na osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme u periodu od 9. juna 2008. godine do 30. novembra 2009. godine, da joj je Rješenjem tuženog broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine prestao radni odnos zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je njezin prigovor na ovo rješenje odbijen kao neosnovan Odlukom tuženog broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine.

11. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da je među strankama bilo sporno da li se u konkretnom slučaju može primijeniti član 8. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Navedenom odredbom je regulirano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od jedne godine, takav ugovor o radu će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Najzad, Kantonalni i Općinski sud su zauzeli stav da je u okolnostima konkretnog slučaja ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu ne neodređeno vrijeme jer je apelantica kod tuženog obnovila ugovor o radu na određeno vrijeme na period duži od godinu dana bez prekida, pa je stekla status zaposlenika na neodređeno vrijeme. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantici radni odnos kod tuženog nezakonito prestao.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora apelanticin zahtjev da se ponište odluke tuženog o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme, tuženom naloži vraćanje apelantice na posao i shodno tome isplata svih novčanih potraživanja. Vrhovni sud je naglasio da apelantica tužbeni zahtjev nije postavila na utvrđenje da se zaključeni ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega ni nižestepeni sudovi nisu mogli odlučivati o utvrđivanju takvog pravnog odnosa.

14. Nadalje, Vrhovni sud je ukazano da iz formulacije člana 8. Kolektivnog ugovora jasno proizlazi pravo zaposlenika da se, pod uvjetima koji su navedenom odredbom propisani, ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda ovo pravo zaposlenika ne nastaje po samom zakonu - ex lege, već je zaposlenik u obavezi da traži od poslodavca utvrđivanje tog prava, pa ako mu poslodavac ne udovolji, a za to postoji osnov, zaposlenik može tražiti sudsku zaštitu u skladu s članom 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju apelantica zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je pravo na utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme stekla 9. juna 2009. godine, tj. u to vrijeme bio je na snazi ugovor o radu na određeno vrijeme s trajanjem do 30. juna 2009. godine. Apelantica u to vrijeme nije iskoristila navedeno pravo, već je s tuženim 1. jula 2009. godine zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme s trajanjem do 15. augusta 2009. godine, a zatim još dva ugovora o radu na određeno vrijeme za periode od 16. augusta 2009. godine do 30. septembra 2009. godine, te od 1. oktobra 2009. godine do 30. novembra 2009. godine, pa je na taj način, po ocjeni Vrhovnog suda, propustila mogućnost stjecanja i zaštite prava primjenom člana 8. Kolektivnog ugovora.

15. Nadalje, ukazano je da je tuženi, u skladu s članom 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, istekom vremena na koji je bio zaključen zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme donio osporeno rješenje kojim je deklaratorno utvrđen prestanak ugovora o radu istekom vremena na koji je zaključen, a zatim, u skladu s Pravilnikom o radu, odbio apelanticin prigovor osporenom odlukom. Shodno navedenom, zaključeno je da su Rješenje o prestanku ugovora o radu istekom vremena broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine, kao i Odluka broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine zakoniti. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je apelantici prestao ugovor o radu istekom vremena na koji je zaključen, te da nije tražila utvrđenje da se nakon što protekne jedna godina od zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme on smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, već je prihvatila nove ugovore o radu na određeno vrijeme nakon proteka roka od jedne godine, a na osnovu čega je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

17. Apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u istaknutom tužbenom zahtjevu nije tražila da se utvrdi da se zaključeni ugovori o radu na određeno vrijeme smatraju ugovorom o radu ne neodređeno vrijeme, ukazuje na presudu Općinskog suda, te tužbu, a koje, po njezinom mišljenju, upravo ukazuju na suprotno. S obzirom na navedeno, apelantica je izrazila i sumnju da li je Vrhovni sud ostvario uvid u spis i sve dokaze uložene u spis prilikom odlučivanja o reviziji. Nadalje, apelantica smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je propustila da traži od poslodavca da se utvrdi da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U vezi s tim apelantica je istakla da su i član 19. stav 4. ZOR-a i član 8. Kolektivnog ugovora norme imperativnog prava, pa da se ugovor o radu na određeno vrijeme, pod uvjetima propisanim navedenim odredbama, po slili zakona ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, odnosno da u takvoj situaciji zaposlenik ne mora da traži da to od poslodavca i bude utvrđeno. Također, s obzirom da smatra netačnim zaključak Vrhovnog suda da u tužbenom zahtjevu nije tražila da se utvrdi da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, apelantica ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je propustila da traži od tuženog da to utvrdi jer shodno članu 103. ZOR-a zaštita prava radnika zbog pogrešne primjene ili propuštanja primjene važećih propisa koja rezultira povredom zakonom konstituisanog prava ne predviđa obavezno prethodno obraćanje zaposlenog nadležnim organima poslodavca.

18. U dopuni apelacije od 21. februara 2014. godine apelantica je istakla da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, prekoračio ovlaštenja utvrđena čl. 237. i 250. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je preinačio i presudu drugostepenog i prvostepenog suda. Ovo je, po njezinom mišljenju, za posljedicu imalo i povredu člana 2. ZPP-a, kojim je određeno da je sud dužan odlučivati u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazano u apelaciji te predložio da se apelacija kao neosnovana odbije. V.Relevantni propisi

20. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

Ugovor o radu zaključuje se:

1. na neodređeno vrijeme;

2. na određeno vrijeme.

Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine.

Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.

Član 20.

Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4.ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog:

1. godišnjeg odmora;

2. bolovanja;

3. porođajnog odsustva;

4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

6. odsustva s posla uz saglasnost poslodavca;

7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.

Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

(…) 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

(…) Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

21. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo („Službene novine KS” broj 21/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Radni odnos zasniva se zaključivanjem Ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika.

Ugovor o radu između poslodavca i zaposlenika se zaključuje na neodređeno i određeno vrijeme.

Ugovor o radu koji ne sadrži podatke u pogledu trajanja smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od jedne godine.

Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi Ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od jedne godine bez prekida, takav Ugovor smatraće se Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Član 66.

Ugovor o radu prestaje:

(…) 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, (…) VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa će Ustavni sud ispitati navode apelantice o povredi tog prava.

30. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U prilog ovim tvrdnjama je istakla: da nije tačno da u postupku nije tražila da se utvrdi da se zaključeni ugovori o radu na određeno vrijeme smatraju ugovorom o radu ne neodređeno vrijeme, da je pogrešan stav da ugovori o radu zaključeni na određeno vrijeme pod uvjetima utvrđenim relevantnim materijalnim pravom, po sili zakona, ne postaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa da je s tim u vezi pogrešan i zaključak da je propustila da traži od tuženog da to utvrdi, s obzirom da shodno članu 103. ZOR-a zaštita prava radnika zbog pogrešne primjene ili propuštanja primjene važećih propisa koja rezultira povredom zakonom konstituisanog prava ne predviđa obavezno prethodno obraćanje zaposlenog nadležnim organima poslodavca.

31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud zauzeo stav da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne transformira u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 8. Kolektivnog ugovora, tj. da ovo pravo zaposlenika ne nastaje po samom zakonu - ex lege, već je zaposlenik u obavezi da traži od poslodavca utvrđivanje tog prava, pa ako mu poslodavac ne udovolji, a za to postoji osnova, zaposlenik može tražiti sudsku zaštitu u skladu s članom 103. ZOR-a. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je pravo na utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme stekla 9. juna 2009. godine, tj. u to vrijeme bio je na snazi ugovor o radu na određeno vrijeme s trajanjem do 30. juna 2009. godine. S obzirom da u to vrijeme nije iskoristila pravo da od tuženog traži da se utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, već je s tuženim 1. jula 2009. godine zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme s trajanjem do 15. augusta 2009. godine, a zatim još dva ugovora o radu na određeno vrijeme za periode od 16. augusta 2009. godine do 30. septembra 2009. godine, te od 1. oktobra 2009. godine do 30. novembra 2009. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, propustila je mogućnost stjecanja i zaštite prava primjenom člana 8. Kolektivnog ugovora.

34. Ustavni sud zapaža da je u Odluci o dopustivost i meritumu broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) predmet preispitivanja (vidi tačka 26.) bio stav Vrhovnog suda prema kojem se član 19. stav 4. ZOR-a ne može tumačiti tako da nakon proteka rada po ugovoru na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine takav radni odnos automatski prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Prema stavu Vrhovnog suda, apelanti u ovom predmetu su, nakon što su kod tuženog radili dvije godine na određeno vrijeme, trebali zahtijevati da se taj radni odnos transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme.

35. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda Ustavni sud je ukazao (tačka 27.): “(…) odredba člana 19. stav 4. Zakona o radu, propisuje: 'Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.' S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti kod tuženog radili duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.”

36. Ustavni sud zapaža da je u apelanticinom slučaju članom 8. stav 5. Kolektivnog ugovora koji je redovnim sudovima, pa i Vrhovnom sudu, u osporenoj presudi poslužio kao relevantan pravni osnov za odlučivanje o apelanticinom tužbenom zahtjevu propisano da: „Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi Ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od jedne godine bez prekida, takav Ugovor smatraće se Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.“ Imajući u vidu naprijed citirani član 19. stav 4. ZOR-a i gotovo identičan sadržaj navedenih odredbi ZOR-a i Kolektivnog ugovora, proizlazi da je učinak i jedne i druge odredbe da se, u slučaju obnavljanja ili zaključivanja više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u propisanom periodu (više od dvije godine prema ZOR-u, više od jedne godine prema Kolektivnom ugovoru), smatra da je zaposlenik zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Stoga, naprijed citirani stav iz odluke broj AP 561/14 u potpunosti vrijedi i u konkretnom slučaju, tj. iz jezičkog tumačenja člana 8. stav 5. Kolektivnog ugovora nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom jednogodišnjeg neprekidnog rad ili nakon što je proteklo više od jedne godine rada kod istog poslodavca.

37. S obzirom da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantica u periodu od 9. juna 2008. godine do 30. novembra 2009. godine s tuženim zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. u periodu dužem od jedne godine, kako se to zahtijeva članom 8. stav 5. Kolektivnog ugovora, proizlazi da je ugovor o radu na određeno vrijeme, shodno citiranoj odredbi prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da apelantica, suprotno stavu Vrhovnog suda, nije bila obavezna da traži od poslodavca utvrđivanje tog prava. Slijedom navedenog, proizlazi da Rješenje tuženog broj P-473-4 od 24. novembra 2011. godine kojim je apelantici prestao radni odnos na određeno vrijeme 30. novembra 2011. godine, te odluka tuženog pod istim brojem od 30. decembra 2009. godine kojom je odbijen njezin prigovor na naprijed navedeno rješenje, a u vezi s kojim je apelantica tražila da se utvrdi da su nezakonite, suprotno stavu Vrhovnog suda ne predstavljaju zakonite odluke u smislu člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a. Naime, citiranom odredbom je propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje protekom vremena na koji je zaključen, a u konkretnom slučaju, u trenutku donošenja osporenih odluka tuženog apelanticin ugovor o radu, u smislu člana 8. stav 5. Kolektivnog ugovora, već je prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

38. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja tumačenje člana 8. stav 5. Kolektivnog ugovora, koje je rezultiralo i pogrešnom primjenom člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, predstavlja očiglednu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa zbog čega se ne može zaključiti da je postupak, okončan osporenom presudom, proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.

39. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. S obzirom na zaključke o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje i apelanticine navode o povredi prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao ni navode iz dopune apelacije od 24. februara 2014. godine.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je redovni sud tumačio relevantne odredbe materijalnog prava, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak bio pravičan.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3766/13 (V. Ć. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio