Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-224/13 (I. L. i J. G.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-224/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 224/13, rješavajući apelaciju Ilije Laštre i Jelene Glišić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ilije Laštre i Jelene Glišić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050489 12 Gž od 7. novembra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Iliji Laštri i Jeleni Glišić, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Iliji Laštri i Jeleni Glišić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Laštre i Jelene Glišić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050489 12 Gž od 7. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Laštro i Jelena Glišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 17. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050489 12 Gž od 7. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao i od JP „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 18. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Pravni prednik apelanata Stipe Laštro smrtno je stradao 18. jula 1984. godine na kolosijeku željezničke stanice Banja Luka.
6. Apelanti su 30. aprila 1985. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv ZOIL-a Sarajevo - PJ Banja Luka, JŽTP Sarajevo - Pogon za saobraćajno-transportnu djelatnost Sarajevo i JŽTP Sarajevo - Sekcija za transportnu djelatnost Banja Luka radi naknade štete. Osnovni sud je Presudom broj P-1022/85 od 8. maja 1989. godine odlučio o zahtjevu apelanata. Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž-1017/92 od 21. maja 1992. godine ukinuta je navedena prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku apelanti su uredili tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na označavanje parničnih stranaka i dijelu u kojem potražuju naknadu materijalne i nematerijalne štete. Osnovni sud je 25. juna 2010. godine uređenu tužbu dostavio na odgovor tuženim.
8. Osnovni sud je 27. marta 2012. godine donio Presudu broj 71 0 P 050489 92 PP kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog smrti oca Stipe Laštre u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i materijalnu štetu na ime troškova sahrane i troškova podizanja nadgrobnog spomenika, kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Istom presudom obavezan je tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.842,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 27. marta 2012. godine kao dana presuđenja pa do isplate, i to isplatom glavnog duga, kamata i troškova postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav II izreke). Zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan (stav III izreke).
9. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu pri tome da je apelante zastupao punomoćnik iz reda advokata u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa o nagradama i naknadi), te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, kao i činjenicu da je punomoćnik apelanata zastupao dva lica. Osnovni sud je apelantima za sastav tužbe od 30. aprila 1985. godine dosudio iznos od 1.316,25 KM (300 bodova, zatim 50 % uvećanje za dvije stranke sa 25% paušala i 17% PDV). Nadalje, za sastav podneska od 14. septembra 2010. godine apelantima su dosuđeni troškovi u iznosu od 1.316,25 KM (300 bodova, zatim, 50 % uvećanje za dvije stranke sa 25% paušala i 17% PDV). Dalje, za zastupanje na devet ročišta (datumi su precizirani počevši od 5. septembra 1985. godine do 24. februara 2012. godine) Osnovni sud je dosudio iznose od po 1.447,86 KM, što ukupno iznosi 13.030,74 KM (300 bodova za zastupanje, 30 bodova za sat odsustva iz kancelarije, 50 % uvećanje za dvije stranke sa 25% paušala i 17% PDV). Nadalje, za pristup na šest odgođenih ročišta, preciziranih datuma, Osnovni sud je dosudio iznose od po 723,90 KM, što ukupno iznosi 4.343,40 KM. Zatim, Osnovni sud je dosudio troškove vještačenja u iznosu od 1.836,00 KM, te takse na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 22.842,64 KM. Osnovni sud je zahtjev apelanata za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan, a koji se odnosio na troškove na ime sastava četiri podneska, preciziranih datuma, jer, po ocjeni suda, navedeni troškovi nisu bili nužni. Takođe, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova za zastupanje na ročištu održanom 27. februara 2012. godine iz razloga što je navedeno ročište određeno na zahtjev punomoćnika apelanata kojem se tuženi nije protivio.
10. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050489 12 Gž od 7. novembra 2012. godine kojom je žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na način kako je precizirano u izreci presude i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka na taj način što je troškove parničnog postupka, umjesto iznosa od 22.842,64 KM, smanjio na iznos od 16.320,80 KM. Istom presudom žalba tuženog u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne i materijalne štete i zakonske zatezne kamate na ime nematerijalne štete je potvrđena.
11. Ispitujući navode žalbe koji se odnose na visinu dosuđenih troškova parničnog postupka u prvostepenoj presudi, Okružni sud je naveo da je imao u vidu odredbe čl. 386 stav 2 i 387 ZPP, Tarifu o nagradama i naknadi, kao i troškove apelanata koje je zastupao punomoćnik advokat, te uspjeh u parnici. Okružni sud je utvrdio da apelantima pripadaju troškovi postupka koje je utvrdio tako što je za sastav tužbe računao 300 bodova, za zastupanje na šest održanih ročišta po 300 bodova, za zastupanje na osam odgođenih ročišta po 150 bodova, za odsustvo iz kancelarije po 30 bodova te za pristup na svako ročište (14x30 bodova) 420 bodova, što ukupno iznosi, kako je utvrdio Okružni sud, 3.720 bodova. Nadalje je Okružni sud utvrdio da svaki bod iznosi 2,00 KM, što ukupno iznosi 7.440,00 KM. Navedenom iznosu je na ime paušala od 25% dodan iznos od 1.860,00 KM, na ime 17% PDV dodano je 1.264,80 KM, zatim je dodano 50% za zastupanje više lica (dva lica), odnosno 3.720,00 KM. Navedenom iznosu su dalje dodani troškovi vještačenja od 1.536,00 KM (troškovi Zavoda za sudsko vještačenje, finansijsko vještačenje i saobraćajno vještačenje) i troškovi takse na presudu od 500,00 KM. Na taj način je Okružni sud utvrdio da ukupni troškovi predmetnog parničnog postupka iznose 16.320,80 KM. Okružni sud je nadalje utvrdio da su apelanti u cjelini uspjeli u parnici, te da se stranci u skladu sa ZPP dosuđuju nužni troškovi u skladu sa uspjehom u parnici. Okružni sud je dalje naveo da, budući da sastavljanje podnesaka nisu nužni troškovi jer se ta radnja može učiniti na samom ročištu, to je zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastava šest podnesaka odbijen. Budući da apelantima pripadaju manji troškovi od dosuđenog iznosa, Okružni sud je žalbu tuženog u tom dijelu djelimično uvažio i pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi troškova parničnog postupka preinačio tako što je tuženog obavezao da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 16.320,80 KM umjesto iznosa od 22.842,64 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su im navedena prava povrijeđena jer je Okružni sud pogrešno primijenio ZPP i Tarifu o nagradama i naknadi kada je smanjio dosuđeni iznos troškova parničnog postupka. Naveli su da Okružni sud nije precizirao o kojim se konkretno ročištima radi kada je utvrdio troškove za „šest održanih ročišta“ i „osam odgođenih ročišta“, što je, po mišljenju apelanata, suprotno članu 200 stav 1 ZPP. Apelanti smatraju da Okružni sud nije uzeo u obzir sva ročišta, te je u tom smislu dostavio zapisnike sa ročišta. Takođe, navode da je Okružni sud izostavio iz obračuna troškova parničnog postupka troškove za sastav podneska od 14. septembra 2010. godine kojim je tužba uređena u smislu člana 53 ZPP. Nadalje, navode povredu člana 6 Tarife o nagradama i naknadi, budući da Okružni sud prilikom izračunavanja iznosa koji tuženi treba da naknadi apelantima po osnovu PDV nije obuhvatio i iznos paušala (25%), kao i uvećanje za 50% po osnovu zastupanja druge stranke.
13. U okviru prava na pravično suđenje apelanti su naveli povredu prava na suđenje u razumnom roku, budući da se nakon podnošenja tužbe 30. aprila 1985. godine njihov predmet pred sudovima rješavao 27 godina, što je, po mišljenju apelanata, flagrantno kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kao i naknadu advokatskih troškova za sastav apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava nakon što je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Dalje je navedeno da donošenjem svoje odluke Okružni sud nije učinio povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji. Okružni sud je naveo da mu je predmetni spis Osnovni sud dostavio 30. maja 2012. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je u odgovoru na navode apelacije istakao da je predmetni spis zaveden u sistem elektronskog vođenja spisa predmeta (CMS) 27. maja 1992. godine, kada je iniciran „P“ predmet koji je vraćen iz Okružnog suda. Dalje je navedeno da je predmetni spis bio u evidenciji sudije u periodu od 19. marta do 15. juna 2009. godine. Nadalje, 12. juna 2009. godine tužba je vraćena na uređenje apelantima. Dostavljanje tužbe na uređenje bilo je neuredno, te je sudija ponavljao naredbu o dostavljanju rješenja (iz spisa se ne može utvrditi iz kojih razloga je dostava bila neuredna). Istaknuto je da je, nakon što su tužbu uredili apelanti, Osnovni sud 25. juna 2010. godine tužbu dostavio na odgovor tuženim, te da je od tada kontinuirano postupao u predmetu sve do donošenja presude od 27. marta 2012. godine. Osnovni sud smatra da taj sud nije učinio povrede na koje su se apelanti pozvali u apelaciji.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, jer je u pogledu obračuna parničnih troškova Okružni sud pravilno primijenio odredbe ZPP i Tarife o nagradama i naknadama. Takođe je navedeno da, u skladu sa ZPP, parničnoj stranci se dosuđuju nužni troškovi zavisno od uspjeha u parnici, te da sastavljanje podnesaka nisu nužni troškovi, jer se te radnje mogu učiniti na samom ročištu. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu glasi: Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 200. stav 1.
Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.
Član 386. st. 1. i 2.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
18. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) relevantne odredbe glase:
Tar. br.10.
Odbrana ili zastupanje više stranaka Kad advokat u istom postupku brani ili zastupa više klijenata, pripada mu pravo na povišenje nagrade iz odgovarajućeg tarifnog broja za drugog klijenta u visini od 50% i za svakog sljedećeg još za 25%, s tim da iznos povišene nagrade ne može biti veći od 100% nagrade po odgovarajućem Tar. broju.
Član 6.
U postupku naplate i priznavanju nagrade za rad advokata prema ovoj tarifi kao i u postupku odlučivanja suda ili drugog organa o troškovima postupka na teret protivne strane, nagrada predviđena ovom tarifom uvećava se za iznos poreza na promet usluga. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050489 12 Gž od 7. novembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju osporenu odluku tvrdeći da su im tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu navedenog prava, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti potraživali naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti pravnog prednika, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
27. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
30. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu 30. aprila 1985. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U vezi sa navedenim, iako je cjelokupan postupak trajao preko 27 godina i šest mjeseci, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelanti ukazuju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja presude Okružnog suda od 7. novembra 2012. godine, dakle, period od 16 godina i deset mjeseci. Međutim, Ustavni sud će pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelanti ukazuju uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do tog datuma (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37), pa u tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u vrijeme stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine postupak povodom predmetne tužbe trajao 10 godina, sedam mjeseci i 14 dana.
c) Analiza dužine trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade nematerijalne i materijalne štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
33. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 16 godina i 10 mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se navedeni period odnosi na samo dvije sudske instance, odnosno postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Ustavni sud smatra da je razdoblje od 16 godina i 10 mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak u periodu koji ulazi u nadležnost Ustavnog suda, pri čemu je evidentno da je predmetni postupak trajao preko 27 godina, a prori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud u odlučujućoj mjeri doprinio dužini postupka, budući da je Okružni sud, nakon što mu je dostavljen spis o žalbi, odlučio u roku od pet mjeseci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
35. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti ukupan iznos od 2.400,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao više od 16 godina. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tvrdeći da Okružni sud nije pravilno utvrdio troškove parničnog postupka. U odnosu na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u tom segmentu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, tačka 27, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, postupak se u tom dijelu odnosi na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. S obzirom na to da apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što im je Okružni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati tražene troškove postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
39. U konkretnom slučaju Okružni sud je, odlučujući u žalbenom postupku o visini dosuđenih troškova postupka, odlučio na temelju odredbi čl. 386 i 387 ZPP, kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadama. Pri tome je Okružni sud primijenio svoje diskreciono ovlašćenje iz člana 387 stav 1 ZPP u kojem je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...]“. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u cijelosti odnose na sudsko tumačenje odredaba ZPP i Tarife o nagradama i naknadi. Međutim, Ustavni sud, u skladu sa principima navedenim u prethodnim stavovima, neće supstituisati redovne sudove u tumačenju relevantnih propisa. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelanti ne ukazuju na proizvoljnost u odlučenju redovnog suda, nego su u suštini nezadovoljni odlučenjem i smatraju da je Okružni sud trebalo da udovolji njihovim zahtjevima. Međutim, nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine). Nadalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku (ZPP i Tarifa o nagradama i naknadi), te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava svode na tvrdnje apelanata da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjeni ZPP i Tarifa o nagradama i naknadi, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 16 godina i 10 mjeseci pri čemu je u odlučujućoj mjeri na ukupnu dužinu uticao postupak pred Osnovnim sudom.
43. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada ne postoje elementi koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, te kada osporena odluka sadrži dovoljna i jasna obrazloženja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenih prava vezuju za proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman