Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2632/14 (Ram-Invest d.o.o. Ljubljana i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2632/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-2632/14, rješavajući apelacije Ram-Invest d.o.o. Ljubljana i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ram-Invest d.o.o. Ljubljana protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 153003 13 Pž od 28. marta 2014. godine;
"Metalogradnja" d.o.o. Kojčinovac-Bijeljina protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ip 053488 15 Pž od 25. novembra 2015. godine;
Bajro Biber, Izo Tumbul, Vahida Alić, Zijad Tanović, Džemo Pločo, Hava Karadža, Sabaha Hoso, Saliha Mehić, Senaida Biber, Mirsada Bibić, Raza Praso, Munib Biber, Remzo Durak, Elvir Ligata, Ramiz Salčin, Nurko Memić, Samir Salčin, Derviša Čatić, Nafija Hamzić, Dika Bradić, Mubera Racić, Mediha Pehilj, Fatima Muslić, Luca Busić, Hasnija Muslim, Dika Kerken, Esmina Selimović, Ziba Hodžić, Esad Kajtazović, Pemba Brkanić, Ćamila Đevlan, Hasija Hamza, Alma Buco, Huso Isaković, Nezir Karkelja, Behka Pamuk, Ševko Pintol, Fata Šorlija, Nefa Karkelja, Osmo Karkelja, Hurija Sidran, Ćamila Mujezinović, Mehdin Horozović, Ejub Karačić i Mehmed Melez protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 220384 15 Gži od 13.
novembra 2015. godine;
„DUBINT“ d.d. Široki Brijeg protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 910972 15 Pžip od 30. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2632/14 Ram-Invest d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 5. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 153003 13 Pž od 28. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari određivanja mjere osiguranja, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli od 18. jula 2013. godine kojim je ukinuto rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja od 12. juna 2009. godine i odbijen prijedlog apelanta da se odloži izvršenje (tuženog-protivnika prijedloga „PTK“ d.o.o. Tuzla prema izvršeniku d.d. Hotel Tuzla) po rješenju o dozvoli izvršenja Općinskog suda od 4. oktobra 2000. godine do okončanja parničnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari, te je obavezan apelant da tuženom-protivniku prijedloga naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da upućivanje trećeg lica na parnicu (u konkretnom slučaju apelanta radi utvrđenja nedopustivosti izvršnog postupka) ne sprečava provedbu izvršenja niti ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja (u konkretnom slučaju tuženog-protivnika prijedloga), te da se u skladu sa odredbom člana 60. stav 1. Zakona o izvršnom postupku izvršenje može odložiti samo na prijedlog tražioca izvršenja ako provođenje izvršenja nije otpočelo. S obzirom da je u konkretnom slučaju postupak provođenja izvršenja otpočeo (zakazane prva, druga i treća javna prodaja), to je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelanta za određivanje mjere osiguranja, jer je ista podnesena od osobe koja nije tražilac izvršenja, naveo je Kantonalni sud. Naime, iako je apelant većinski vlasnik dioničkog kapitala izvršenika isti nema osnova za odlaganje izvršenja, tim prije što protivnik mjere osiguranja (ujedno i tražilac izvršenja) nije saglasan za odlaganje izvršenja dok u cijelosti ne namiri svoja potraživanja. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da sporazum Komercijalne banke, Univerzal banke, Zagrebačke banke i Agencije za bankarstvo FBiH od 22. februara 2001. godine, kao i ugovor o prenosu potraživanja (koje su predmet izvršnog postupka) na tražioca izvršenja, nisu ovjereni u skladu sa zakonom. Naime, ni sama žalba ne kaže koji to zakon nalaže obaveznu ovjeru kao uslov punovažnosti, a posebno ako se ima u vidu da se ne radi o prometu nepokretnosti kada bi ovjera kod notara bila uslov punovažnosti, već o prenosu obligacionog prava na novog povjerioca koji ne podliježe obaveznoj ovjeri potpisa ugovarača.
2. AP-605/16 "Metalogradnja" d.o.o. Kojčinovac-Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Vasić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ip 053488 15 Pž od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 31. avgusta 2015. godine kojim je obustavljen predmetni izvršni postupak pokrenut na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika („Gajtin“ d.o.o. Brčko) radi naplate novčanog potraživanja. U toku postupka je utvrđeno da je sud, nakon prve bezuspješne pljenidbe pokretnih stvari izvršenika, zaključkom od 15. maja 2015. godine obavijestio apelanta o bezuspješnoj pljenidbi i pozvao ga da u roku od tri mjeseca predloži novo sredstvo i predmet izvršenja, uz upozorenje o posljedicama propuštanja. S obzirom da je apelant navedeni zaključak primio 21. maja 2015. godine i da u zakonskom roku od tri mjeseca, propisanim odredbom člana 112. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, nije predložio novo sredstvo i predmet izvršenja, to je po mišljenju Apelacionog suda pravilno prvostepeni sud postupio kada je predmetni izvršni postupak obustavio. Ovo iz razloga što je nakon bezuspješnog pokušaja pljenidbe rok propisan odredbom člana 112. stav 2. Zakona o izvršnom postupku imperativnog karaktera i sadrži jasno uputstvo da će, u slučaju da tražilac izvršenja u pomenutom zakonskom roku ne predloži novo sredstvo i predmet izvršenja, ili da se pljenidba ponovo sprovede, sud obustaviti izvršenje.
3. AP-612/16 Bajro Biber, Izo Tumbul, Vahida Alić, Zijad Tanović, Džemo Pločo, Hava Karadža, Sabaha Hoso, Saliha Mehić, Senaida Biber, Mirsada Bibić, Raza Praso, Munib Biber, Remzo Durak, Elvir Ligata, Ramiz Salčin, Nurko Memić, Samir Salčin, Derviša Čatić, Nafija Hamzić, Dika Bradić, Mubera Racić, Mediha Pehilj, Fatima Muslić, Luca Busić, Hasnija Muslim, Dika Kerken, Esmina Selimović, Ziba Hodžić, Esad Kajtazović, Pemba Brkanić, Ćamila Đevlan, Hasija Hamza, Alma Buco, Huso Isaković, Nezir Karkelja, Behka Pamuk, Ševko Pintol, Fata Šorlija, Nefa Karkelja, Osmo Karkelja, Hurija Sidran, Ćamila Mujezinović, Mehdin Horozović, Ejub Karačić i Mehmed Melez (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 5. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 220384 15 Gži od 13. novembra 2015. godine.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 8. maja 2015. godine kojim su određeni troškovi tražioca izvršenja-apelanata u iznosu od 6.224,79 KM koje je dužan naknaditi izvršenik (UNIS Biokovo d.d. Vogošća čiji je pravni slijednik d.d. Za hotelijerstvo, turizam i ugostiteljstvo Biokovo Sarajevo Vogošća), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. Kantonalni sud navodi da prvostepeni sud pravilno zaključuje da je odredbom člana 16. stav
4. Zakona o izvršnom postupku propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja naknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje, dok je odredbom člana 31. Advokatske tarife FBiH određeno da advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova. Dalje se navodi da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 396. Zakona o parničnom postupku a pozivom na odredbe člana 16. stav 4. i člana 21. Zakona o izvršnom postupku, obavezao izvršenika da apelantima naknadi troškove izvršnog postupka, koji se prema vrijednosti potraživanja koje se ostvaruju u vrijeme poduzimanja radnje odnose na radnje koje taksativno nabraja (sastavljanje prijedloga za izvršenje, troškova vještačenja, zastupanje tražioca izvršenja na ročištima, sastave obrazloženih podnesaka, pribavljanje izvadaka u zk) i koje je prvostepeni sud pravilno obračunao u ukupnom iznosu od 6.224,79 KM. Vezano za odbijajući dio postavljenog troškovnika, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odbio dio zahtjeva preko dosuđenog iznosa troškova izvršnog postupka pozivajući se na odredbe čl. 12., 13. i 14. važeće Advokatske tarife FBiH, koja je limitirana na iznos prosječne plaće u FBiH prema odredbama člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH, navodeći pravilno prosječne iznose plaća za sve godine davanja advokatske usluge, u kojem dijelu je pravilno odbijen i dio traženih naknada za sastave podnesaka, za koje je prvostepeni sud zaključio da ne predstavljaju stvarne izdatke za naknadu troškova u skladu sa odredbom člana 31. Advokatske tarife FBiH.
4. AP-620/16 „DUBINT“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 910972 15 Pžip od 30. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 23. juna 2015. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Agencija za privatizaciju HNK i BiH-Federacije BiH), obustavljeno je izvršenje u odnosu na ove izvršenike i ukinute su sve provedene radnje, dok je u odnosu na izvršenika (Holding Hepok d.d. Mostar) nastavljeno izvršenje. U toku postupka je utvrđeno da je izvršenik (Holding Hepok d.d. Mostar), koji je u izvršnoj ispravi označen kao dužnik, bio predmet privatizacije u postupku privatizacije preduzeća, te da je nekretnina vlasništvo dužnika prodana putem Agencije za privatizaciju HNK (koja je također navedena kao izvršenik), a koju prodaju je odobrila i provela uz koordinaciju sa Vladom HNK u skladu sa članom 2. Zakona o privatizaciji preduzeća (s obzirom da se radi o preduzeću od interesa za kanton). Dalje se navodi da je članom 33. navedenog zakona propisano da novčanim sredstvima ostvarenim prodajom preduzeća u procesu privatizacije iz nadležnosti kantonalnih agencija upravlja Vlada Kantona u kojem je ostvaren prihod. U konkretnom slučaju je evidentno da je Agencija za privatizaciju HNK, nakon prodaje nekretnine dužnika, ostvarena novčana sredstva prebacila na poseban fond Kantonalne vlade u skladu sa navedenim zakonom pa ista i nije mogla u ovom postupku biti subjekt protiv koga se potraživanje ostvaruje odnosno izvršenik. Također, identična je situacija i sa izvršenikom (BiH-Federacije BiH) koji u smislu člana
2. Zakona o privatizaciji preduzeća nije uopšte učestvovao u privatizaciji dužnika označenog u izvršnoj ispravi, niti je bio u bilo kakvom pravnom odnosu niti sa tražiteljem izvršenja-apelantom niti sa dužnikom iz izvršne isprave. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelant kao tražitelj izvršenja nije podnio ni izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je prodata nekretnina dužnika upisana kao vlasništvo izvršenika (Agencija za privatizaciju HNK i BiH-Federacije BiH) u odnosu na koje je predmetno izvršenje obustavljeno.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2632/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman