Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2736/15 (E. K. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2736/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2736/15, rješavajući apelacije Emira Kurbegovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Emir Kurbegović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 055307 15 Gz od 25. marta 2015. godine;

Tihomir Cenčić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000833 15 Gž 2 od 8. aprila 2015. godine;

„Unatransport“ d.o.o. Bihać, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 002319 14 Rev od 21.

aprila 2015. godine;

Sead Delić Ibukić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 028336 14 Rev od 6. novembra 2015. godine;

Admir Hušić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 034533 14 Rev od 2. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2736/15 Emir Kurbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 1. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 055307 15 Gz od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Euroing“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sa tuženim bio u poslovnom odnosu u vezi sa obavljanjem poslova u inostranstvu

– Libiji, jer je zakonski zastupnik tuženog S.N. kao fizičko lice, a ne kao zakonski zastupnik tuženog, posredovao u inostranim poslovima sa stranom firmom i sa apelantom postigao dogovor o njegovom angažmanu na poslovima u Libiji. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant sa tuženim nije bio u bilo kakvom obligaciono-pravnom odnosu koji bi mogao dovesti do obaveze tuženog, pa je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3350/15 Tihomir Cenčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000833 15 Gž 2 od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelant, tj. drugotuženi, da tužitelju „UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate, na ime duga, po osnovu Ugovora o izdavanju i korištenju viza klasik kartice od 20. maja 2004. godine, određeni novčani iznos, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da su svi tuženi uredno obaviješteni o ročištu za glavnu raspravu, a isto je utvrđeno uvidom u dostavnice koje se nalaze u spisu, čime je sud omogućio strankama da raspravljaju pred sudom. Nadalje, utvrđeno je da apelantov prigovor nepostojanja dokaza o dugu prvotuženog D.K., nije moguće prihvatiti, s obzirom da je postupak pokrenut kao izvršni, na osnovu protestirane mjenice, konkretizirane u ovom predmetu, a iz iste nesporno proizilazi postojanje duga, uz napomenu da je mjenica izdata za utuženi iznos, a ne na iznos limitiran kreditnom karticom. Isto tako, utvrđeno je da se ni prigovor izostanka vještačenja potpisa, od strane tužitelja, ne može prihvatiti, s obzirom da je apelant osporavao vjerodostojnost svog potpisa na mjenici, te je njegova potreba bila utvrditi istinitost svoje tvrdnje, a ne tužitelja, koji vjerodostojnost potpisa nije niti osporavao. Najzad, utvrđeno je da prigovor pogrešno obračunatih troškova parničnog postupka, zbog angažiranja punomoćnika tužitelja iz Banja Luke, kod postojanja advokata u Istočnom Sarajevu, se također ne može prihvatiti, s obzirom da je Zakonom o advokaturi RS propisano pravo svake stranke da sama bira advokata, što znači da može da izabere advokata i van sjedišta suda pred kojim se vodi postupak.

3. AP-3359/15 „Unatransport“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 3. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 002319 14 Rev od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi H.U.T. „Aduna“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime izmakle koristi za neovlašteno korištenje poslovnog prostora u objektu autobusne stanice u Bihaću za period od 1. jula 2007. do 28. augusta 2008. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da izmakla korist, prema odredbama čl. 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi po redovnom toku stvari, ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena, tj. ušla u oštećenikovu imovinu, da nije bilo postupka štetnika (tuženog). Nadalje, utvrđeno je da se izmakla korist, (kao vid materijalne štete) vezuje za djelatnost koju u redovnom toku stvari povjeritelj obavlja, odnosno na onu vrstu i obim poslovanja koje se po redovnom toku stvari moglo očekivati. Dakle, utvrđeno je da je za odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno da se kumulativno ispune zakonom predviđeni uslovi, tj. da korist nije ostvarena uslijed štetnikove radnje, ili propuštanja i da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi korist bila ostvarena po redovnom toku stvari, ili prema posebnim okolnostima. Isto tako, utvrđeno je da je teret dokazivanja ove štete i njene visine na apelantu kao oštećenoj osobi, koji je dužan da dokaže postojanje dobiti (i to visok stepen objektivne vjerovatnoće u pogledu ostvarivanja dobiti) i njene visine. Budući da apelant nije bio ni posjednik, a ni vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je koristio tuženi, te da je apelant objekat autobusne stanice u čijem sastavu je bio i “snack bar” uzeo u zakup od vlasnika („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) u viđenom stanju, a zakupodavac se obavezao da će predmetni poslovni prostor osloboditi od ljudi i stvari i da je isti oslobođen 28. augusta 2008. godine, a pri tome imajući u vidu da apelant sa tuženim nije u međuvremenu zaključio ni ugovor o podzakupu, sud je zaključio da u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe predmetnog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-1137/16 Sead Delić Ibukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 028336 14 Rev od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja „IN-EL Inženjering“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao pravnog prednika apelanta, kojim je tražio da se obavežu tuženi „Kamen“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU „Zavod za prostorno uređenje“ Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu isplate određene novčane iznose na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti zbog privremene spriječenosti za rad njegovog radnika, tj. apelanta, koji je zadobio povredu propustom tuženih i bio na bolovanju u određenom vremenskom periodu za koje vrijeme je primao platu u visini od 100% kao i troškove liječenja i rehabilitacije. U toku postupka je utvrđeno da tužitelj kao poslodavac zapravo potražuje regresiranje isplaćenih naknada plata apelantu kao oštećenom koji je zadobio povredu na radu, koja povreda je nastala tako što je upao u nezaštićeni šaht, obilazeći gradilište kao nadzorni organ, na kojem je prvotuženi izvodio građevinske radove, a drugotuženi bio naručitelj tih radova. Nadalje, utvrđeno je da u Zakonu o zdravstvenom osiguranju nije propisano pravo poslodavca da se regresira za iznos isplaćenih naknada plaća od štetnika kada je to treće lice odgovorno za povredu na radu zaposlenika. Kako nema zakonskog osnova da se poslodavac regresira od trećeg lica zbog čije krivnje je njegov zaposlenik zadobio povredu na radu, kao naknadu štete u iznosu isplaćenih plata za vrijeme privremene spriječenosti za rad, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-1172/16 Admir Hušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 034533 14 Rev od 2. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Zaštitni fond FBiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete, koja je nastala na njegovom vozilu u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je prema relevantnim zakonskim odredbama svaki povjeritelj dužan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, o čemu odluku donosi likvidacioni sud, a apelant u toku postupka nije dokazao da je prijavio svoja potraživanja u likvidacionom postupku. Nadalje, utvrđeno je da apelant ni u tužbi nije kao tuženog označio likvidacionog dužnika, pa prema tome apelant nema pravo potraživanja naknade štete u ovom parničnom postupku samo protiv tuženog, jer prema relevantnim odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti, tuženi može preuzeti samo prava oštećenog odnosno apelanta prema sredstvima društva u likvidaciji do onog iznosa koje je tom povjeritelju priznato u likvidacionom postupku. Dakle, utvrđeno je da proizilazi da je odgovornost tuženog supsidijarna. Budući da sud u ovom postupku nije ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati da li je osnovano potraživanje apelanta u odnosu na ,,Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo, kao društva registrovanog u FBiH protiv kojeg je pokrenut postupak redovne likvidacije, to iz navedenih razloga tuženi nije pasivno legitimisan za isplatu naknade tražene štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2736/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2736/15 (E. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio