Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5284/15 (D. F., N. M., Ž. S. i S. H. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5284/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-5284/15, rješavajući apelacije Daliborke Fazlić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Daliborka Fazlić, Nermin Mahovkić, Žigić Samir i Sead Husić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 033228 14 Rev od 29. septembra 2015. godine;
Saša Hrvić, Hasib Smajlović, Božica Vidić, Almir Mukanović i Jasmin Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007637 14 Rev od 17. septembra 2015.
godine;
Salih Mulalić, Hamdija Bašić, Jasmina Nedić, Olivia Mijatović i Nermin Hanić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 009547 14 Rev od 29. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5284/15
1. Daliborka Fazlić, Nermin Mahovkić, Žigić Samir i Sead Husić, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 033228 14 Rev od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kao zaposlenika MUP-a Tuzlanskog kantona, kojim su tražili da se tuženi (Tuzlanski kanton - Ministarstvo unutrašnjih poslova) obaveže da im na ime razlike plata i razlike toplog obroka, za period od 15. oktobra 2005. do 15. oktobra 2008. godine, kao i razlike regresa za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, isplati određene novčane iznose, odbijen je i apelantov zahtjev (Nermina Mahovkića) za isplatu jubilarne nagrade u određenom novčanom iznosu.
AP-5285/15
2. Saša Hrvić, Hasib Smajlović, Božica Vidić, Almir Mukanović i Jasmin Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 007637 14 Rev od 17. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kao zaposlenika MUP-a Tuzlanskog kantona, kojim su tražili da se tuženi (Tuzlanski kanton - Ministarstvo unutrašnjih poslova) obaveže da im na ime razlike plata i razlike toplog obroka, za period od 15. oktobra 2005. do 15. oktobra 2008. godine, kao i razlike regresa za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, isplati određene novčane iznose, odbijen je i zahtjev apelanata (Božice Vidić i Jasmina Kovačevića) za isplatu jubilarne nagrade u određenom novčanom iznosu.
AP-5286/15
3. Salih Mulalić, Hamdija Bašić, Jasmina Nedić, Olivia Mijatović i Nermin Hanić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 009547 14 Rev od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kao zaposlenika MUP-a Tuzlanskog kantona, kojim su tražili da se tuženi (Tuzlanski kanton - Ministarstvo unutrašnjih poslova) obaveže da im na ime razlike plata i razlike toplog obroka, za period od 15. oktobra 2005. do 15. oktobra 2008. godine, kao i razlike regresa za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, isplati određene novčane iznose, odbijen je i zahtjev apelanata (Jasmina Nedića i Nermina Hanića) za isplatu jubilarne nagrade u određenom novčanom iznosu. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5284/15.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U predmetnim parničnim postupcima Vrhovni sud je, između ostalog, utvrdio da su pravilno prvostepeni i drugostepeni sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata zauzimajući pravni stav da su se odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) u odnosu na traženu razliku naknada, plata, toplog obroka i regresa, mogle primijeniti do 8. septembra 2005. godine, kada je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je mjerodavno pravo u odnosu na zahtjev apelanata počev od 8. septembra 2005. godine. Kako na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora tuženi nije dao saglasnost niti je istom naknadno pristupio (član 73. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora), to se nije mogao primijeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti, izuzev do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u pogledu visine naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave tuženog, budući da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Nadalje, Vrhovni sud konstatuje da je pravna praznina u pogledu visine predmetnih naknada otklonjena donošenjem Općeg kolektivnog ugovora, koji stav je izražen u više sudskih odluka općinskih i kantonalnih sudova, te Vrhovnog suda i Ustavnog suda. Pošto je Opći kolektivni ugovor prema članu 2. stav 2. obavezujući i za tuženog, Vrhovni sud je zaključio da se na potraživanja apelanata mogu primijeniti samo odredbe čl. 7. i 8. tog kolektivnog ugovora.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman