Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-705/13 (D. Ć.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-705/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 705/13, rješavajući apelaciju Dževada Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Ćosića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 009150 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževad Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Isabegović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 009150 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. februara 2013. godine, a Općinski sud i Tužilaštvo 14. marta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 28 0 K 009150 09 K od 20. januara 2012. godine apelanta proglasio krivim da je u vremenskom periodu od 1. aprila 2002. godine do 17. februara 2003. godine počinio krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega mu je izrečena uvjetna osuda i određeno da se utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravomoćnosti te presude ne počini novo krivično djelo.

6. Općinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak koji je uključivao dokaze optužbe: saslušanje svjedoka, iskaze vještaka kriminalističke struke - podoblast vještačenja potpisa i dokumenata, vještaka grafologa i vještaka ekonomske struke koji su sudu prezentirali svoje nalaze i mišljenja, te uvid u materijalne dokaze. Konstatirano je da je apelantov branitelj u uvodnom izlaganju osporio optužbu i istakao: „Odbrana, s obzirom na strukturu i sadržinu predloženih dokaza neće predlagati izvođenje svojih dokaza, ali zadržava pravo na to ukoliko se to pokaže potrebnim u toku krivičnog postupka.“ Općinski sud je u daljem tekstu prezentirao sadržaj provedenih dokaza, između ostalog, iskaza svjedoka koji su direktno i unakrsno ispitani na glavnom pretresu kao i vještak kriminalističke struke, da je u spis uložena i knjigovodstvena dokumentacija d.o.o. „Vodolija“ Srebrenik (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) na osnovu koje je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomske struke. Konstatirano je: „Na izvedene dokaze odbrana nije imala primjedbi, niti prijedloga za izvođenje dokaza odbrane.“ Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je apelanta proglasio krivim zato što je u periodu od 1. aprila 2002. godine do 17. februara 2003. godine, kao osnivač i direktor predmetnog preduzeća, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet proizvoda po stopi od 10%, a koji je bio obavezan plaćati prema čl. 5. i 26. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet) organizirao poslovanje predmetnog preduzeća tako što se roba prodavala fizičkim osobama - građanima po veleprodajnim cijenama za gotov novac, a da za nju nije vršen obračun i uplata poreza na promet proizvoda, nego je ostvareni promet prikazivan kao neoporezivi promet s humanitarnom organizacijom „Moj dom“ Živinice (u daljnjem tekstu: humanitarna organizacija). Taj promet je predmetno preduzeće prikazalo u bilansu stanja za 2002. godinu kao neoporezivi promet, koji je Poreznoj upravi predat 26. februara 2003. godine, na koji način je nezakonito izvršeno oslobađanje od poreza na promet proizvoda suprotno odredbi člana 8. Zakona o porezu na promet, tako da je za prodatu robu izbjegnuto plaćanje poreza na promet proizvoda u visini od 22.417,30 KM, čime je za navedeni iznos oštećen budžet Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: budžet TK) i budžet Općine Srebrenik.

7. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke koji je izvršio vještačenje na okolnost poslovanja predmetnog preduzeće s humanitarnom organizacijom i vještaka grafologa koji je izvršio vještačenje potpisa fiktivnih narudžbenica i otpremnica, dostavljenih od strane humanitarne organizacije, utvrdio da je predmetno preduzeće u periodu od 1. aprila 2002. godine do 17. februara 2003. godine imalo vrijednost prodate robe u iznosu od 246.590,61 KM, koja roba je na fakturama humanitarne organizacije bila naznačena da se odnosi na građevinski materijal i koji je bio oporeziv po stopi od 10%, dok je na ispostavljenim fakturama - računima bilo naznačeno da porez na osnovu izjave kupca nije uračunat, a da su sve fakture bile plaćene putem transakcijskog računa, a što je preduvjet za oslobađanje plaćanja poreza na promet. Iz pismenog nalaza vještaka grafologa proizlazi da je apelant svojeručno upisivao rukopisne sadržaje u narudžbenicama i otpremnicama, dostavljenim od strane humanitarne organizacije (pobliže označene na strani 8. obrazloženja presude), i to: sadržaj, redni broj, naziv robe, jedinicu mjere i količinu, kao i rubriku dobavljač, u kojima je kao kupca robe upisivao humanitarnu organizaciju. Dakle, cijeneći nalaze i mišljenja vještaka i dovodeći ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima (iskazima saslušanih svjedoka i drugim materijalnim dokazima), Općinski sud je utvrdio da je apelant kao direktor i odgovorna osoba predmetnog preduzeća organizirao prodaju robe - građevinskog materijala preko humanitarne organizacije, s tim da je stvarna prodaja robe vršena sa skladišta predmetnog preduzeća građanima - fizičkim osobama, dok je humanitarna organizacija korištena kao posrednik u toj prodaji, koja je u skladu s odredbom člana 18. tačka 7. Zakona o porezu na promet kao kupac navedene robe oslobođena obaveze plaćanja poreza. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 18. tačka 7. Zakona o porezu na promet (greškom u obrazloženju prvostepene presude sud se pozvao na odredbu člana 9. tačka 8. citiranog zakona) propisano da se porez na promet proizvoda ne plaća na promet proizvoda koji humanitarne organizacije registrirane kod nadležnog organa dobiju bez naknade ili ih nabavljaju pod uvjetima iz člana 8. navedenog zakona, a upotrebljavaju ih za namjene za koje su osnovane. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije bilo stvarnog prometa između predmetnog preduzeća i humanitarne organizacije, već da se radilo o fiktivnom prometu s ciljem izbjegavanja poreza na promet u korist kupca jer predmetno preduzeće promet navedenom robom nije izvršilo prema odredbi čl. 5. i 26. Zakona o prometu proizvoda, pa je na takav način za prodatu robu ukupne vrijednosti od 246,590,60 KM izbjegnuto plaćanje poreza na promet proizvoda u visini od 22.417,50 KM. Slijedom navedenog, te prihvaćajući nalaz vještaka ekonomske struke i dovodeći ga u vezu s nalazom vještaka grafologa Općinski sud je zaključio da je humanitarna organizacija predmetnom preduzeću dostavljala bjanko narudžbenice i otpremnice, koje su zaposlenici tog preduzeća i apelant popunjavali i kao kupca robe navodili humanitarnu organizaciju, iz čega slijedi da je predmetno preduzeće lažno prikazivalo da se kupljena roba isporučuje navedenoj humanitarnoj organizaciji jer za takve radnje predmetno preduzeće nije ispunjavalo zakonom propisane uvjete prodaje proizvoda bez obračunavanja poreza na promet proizvoda i usluga.

8. Nakon što je zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja navedenog djela bio uračunljiv jer sudu nije predočena niti jedna činjenica ni okolnost koja bi dovela u pitanje mogućnost apelanta kao optuženog da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima. U pogledu krivice apelanta, kao njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenim krivičnom djelu, Općinski sud je također našao da je on postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 28 0 K 009150 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine, žalbu apelantovog branitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda od 20. januara 2012. godine.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da nakon što je ispitao prvostepenu presudu u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u dijelu u kojem se pobija žalbom apelantovog branitelja odlučio kao u izreci presude. Dakle, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelantovog branitelja da je prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, zaključivši da osporena presuda u smislu člana 300. stav 1. tačka a) ZKPFBiH sadrži sve što je potrebno da se djelo apelanta kao optuženog odredi. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane da prvostepeni sud nije s dovoljnom pažnjom cijenio iskaze vještaka ekonomske struke, zaključivši da je prvostepeni sud na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je apelant kao direktor predmetnog preduzeća organizirao njegov rad tako što je na detaljno opisan način prodavao robu po veleprodajnim cijenama fizičkim osobama

- građanima, a taj promet prikazivao kao promet koji je obavljen s humanitarnom organizacijom. Apelant je na navedeni način ostvario promet ukupne vrijednosti od 246.590,60 KM i suprotno članu 8. Zakona o porezu na promet za prodatu robu izbjegao plaćanje poreza u visini od 22.417,50 KM. Prema tome, Kantonalni sud je utvrdio nespornim da je taj sud na glavnom pretresu izveo sve predložene dokaze koje je savjesno cijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH i na osnovu takve ocjene dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje preciznije definirano kao u osporenoj presudi, zaključivši da su građani u predmetnom preduzeću preuzimali građevinski materijal po veleprodajnim cijenama za gotov novac koji su uplaćivali u humanitarnu organizaciju, a pri čemu nije vršen obračun i uplata poreza na promet, nego je tako ostvaren promet predmetno preduzeće prikazivalo kao neoporezivi promet s humanitarnom organizacijom. Na ovakav način apelant je lažno prikazao da kupljenu robu isporučuju humanitarnoj organizaciji, mada su građani robu preuzimali sa skladišta predmetnog preduzeća, a što je bilo poznato i zaposlenicima tog preduzeća s obzirom da se radilo o tzv. „porodičnom preduzeću“, dakle svi zaposleni su bili upoznati s načinom njegovog poslovanja.

11. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da između predmetnog preduzeća i humanitarne organizacije nije bilo stvarnog prometa, već da se radilo o fiktivnom prometu s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza na promet jer promet nije izvršen po članu 8. Zakona o porezu na promet. Kako je apelant kao direktor predmetnog preduzeća bio svjestan da kao poreski obveznik mora obračunati porez na promet proizvoda i usluga i platiti u zakonom propisanom roku jer po zakonu nije bio oslobođen te obaveze, ali je izbjegao plaćanje poreza na promet proizvoda, što je i htio, u njegovim radnjama su se po ocjeni suda stekla sva obilježja krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o krivično-pravnoj sankciji u smislu člana 323. ZKPFBiH, Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne izrečene apelantu. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je primjenom člana 328. ZKPFBiH odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi navodi da nisu postojali ni činjenični ni zakonski razlozi za donošenje osuđujuće presude u predmetnom krivičnom postupku budući da je prema odredbi člana 454. ZOO (kojom je reguliran pojam ugovora o prodaji) neupitna činjenica da je kupac robe pravna osoba koja je uplatila kupoprodaju cijenu, a to je u okolnostima konkretnog slučaja humanitarna organizacija. Dalje, apelant tvrdi da nije bilo nikakvih fiktivnih narudžbenica, otpremnica niti faktura. Također ukazuje da je nesporno da su fizičke osobe dolazile u humanitarnu organizaciju gdje su uzimale predračun za građevinski materijal, a zatim odlazile u humanitarnu organizaciju, gdje su po navedenim predračunima vršile gotovinsku uplatu, nakon čega je humanitarna organizacija bezgotovinski, žiralno, uplaćivala navedene iznose na račun predmetnog preduzeća, te uz primjerak uplatnice i narudžbenice, sa izjavom da kupac (humanitarna organizacija) nije obveznik plaćanja poreza na promet, te preuzimali građevinski materijal. Dalje ističe da je u postupku prodaje građevinskog materijala u navedenom periodu nesporno bilo mešetarenja, ali nikako na strani apelanta i predmetnog preduzeća u kojem je on bio direktor i odgovorna osoba, već isključivo na strani humanitarnih organizacija koje su koristile propuste u pravnom sistemu, koji su dozvoljavali potpuno nekontroliranu registraciju istih i koje je mogao registrirati bilo ko, te na taj način nabavljati određene proizvode, među kojima je i građevinski materijal, bez plaćanja poreza na promet. Također navodi da nije postojala mogućnost da u svojstvu odgovorne osobe predmetnog preduzeća uskrati kupcu, u konkretnom slučaju humanitarnoj organizaciji, da od njega kupuje građevinski materijal, na koji način bi počinio povredu ravnopravnosti kupaca na štetu humanitarne organizacije. Prema tome, budući da je kupac robe bila humanitarna organizacija, smatra da plaćanje poreza nije mogla postojati njegova odgovornost i obaveza, koja je u smislu člana 18. tačka 7. Zakona o porezu na promet oslobođena plaćanja poreza.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

15. Općinski sud je u odgovoru istakao da ne postoji povreda prava na pravično suđenje, naročito imajući u vidu kontinuirano preduzimanje radnji od strane ovog suda u navedenom predmetu, zbog čega apelantovu apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se kao takva odbije.

16. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da smatra da su osporene presude zasnovane na pravno utvrđenim relevantnim činjenicama u zakonito provedenom postupku pred sudovima, da je apelantu bilo omogućeno, uz stručnu pomoć advokata, da uživa sve procesne garancije, zbog čega smatra da su apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji neosnovani. V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 273.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugoga izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinose socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, na dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke i svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticajana utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na čijenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku svoje presude. Član 300. stav 1. tačka a) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) Za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i one od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona.

19. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine FBiH“ br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Porez na promet proizvoda plaća se na promet proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji. Član 18. tačka 7.

Porez na promet proizvoda ne plaća se na promet:

7. proizvoda što ih humanitarne organizacije registrirane kod nadležnog organa dobiju bez naknade ili ih nabavljaju pod uvjetima iz člana 8. ovog zakona, a upotrebljavaju ih za namjene za koje su osnovane, osim putničkih automobila, nafte i naftnih derivata, duhana i duhanskih prerađevina, alkohola i alkoholnih pića, piva, kahve i prerađevina od kahve, s tim da ih dalje ne prodaju, izuzev značaka, markica i drugih grafičkih proizvoda s otisnutim vlastitim znakom, a sadržajem vezanim za djelatnost;

Član 26.

Obračunati porez na promet proizvoda, odnosno porez na promet usluga, obveznik poreza dužan je uplatiti u rokovima propisanim ovim zakonom na račune utvrđene aktom ministra.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 009150 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).

27. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant za vrijeme od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Dakle, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje dovodi u vezu da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno pravo jer smatra da u skladu sa relevantnim odredbama ZOO (ugovor o prodaji) nije jasno utvrđeno ko je bio kupac navedene robe, a samim tim i poreski obveznik.

29. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da su redovni sudovi u određenom postupku proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i u postupku primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi optužbe, te da apelantova odbrana nije provela i predložila niti jedan dokaz. Nadalje Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, koje su cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdili činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, počinio krivično djelo porezna utaja iz člana 273. stav 1. KZFBIH, za koje je oglašen krivim. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili da iz izvedenih dokaza, između ostalog, iz iskaza vještaka ekonomske struke i grafološke struke, proizlazi da je apelant organizirao rad predmetnog preduzeća tako što je lažno prikazivao da navedenu robu nabavlja i isporučuje humanitarnoj organizaciji kao kupcu, te što je nesporno bilo poznato svim zaposlenicima tog preduzeća, koji su svojeručno popunjavali fiktivne narudžbenice i otpremnice za nabavku robe, u kojim dokumentima su kao primaoca robe, kupca navodili humanitarnu organizaciju. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant humanitarnu organizaciju, koja je prema članu 18. stav 7. Zakona o porezu na promet oslobođena plaćanja poreskih obaveza za nabavku navedene robe - građevinskog materijala koristio samo kao posrednika u prodaji robe po veleprodajnim cijenama, bez obračunatog i plaćenog poreza na promet. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant na navedeni način izbjegao imperativnu zakonsku obavezu plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga u smislu čl. 5. i 26. Zakona o prometu proizvoda, te su zaključili da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 1. KZFBiH, za koje je apelant oglašen krivim. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, pri čemu su na dvije instance dali zadovoljavajuće, iscrpne i jasne razloge za svoje odlučenje i zaključak da su kupci bile fizičke osobe, a ne humanitarna organizacija, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

32. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude zasnovane na sveobuhvatnoj, brižljivoj i savjesnoj analizi provedenih dokaza, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, niti da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman