Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/14 (B. R. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2187/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2187/14, rješavajući apelacije Bose Rogalo i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bosa Rogalo, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 039605 14 RSŽ od 11. aprila 2014. godine;
Vladimir Ćujić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035577 13 REV od 3. aprila 2014. godine;
Sanja Vujinović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 RS 155305 13 RSŽ od 29. aprila 2014. godine;
Vehid Škulj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 020799 14 RSŽ od 19. augusta 2014. godine;
A.D. „Rafinerija nafte Brod“, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 040499 14 RSŽ od 5. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2187/14 Bosa Rogalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnijela je 13. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 039605 14 RSŽ od 11. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom „Binas“ d.d. Bugojno da joj uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za period od decembra 1991. do maja 2000. godine. U postupku je utvrđeno da apelantica, osim činjenice da je 1991. godine bila uposlena kod tuženog, nije dokazala da je ispunila dva preostala kumulativna uvjeta za stjecanje statusa uposlenika na čekanju posla u smislu odredaba člana 143. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), tj. nije dokazala da se obraćala poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa, kao i da u spornom periodu nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, zbog čega njen tužbeni zahtjev nije osnovan.
2. AP-2862/14 Vladimir Ćujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035577 13 REV od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tužene Srpske novinske agencije „Srna“ Bijeljina o otkazu ugovora o radu apelantu, te da se tužena obaveže da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge slične poslove, kao i da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 32.121,13 KM. U postupku je utvrđeno da je odlukom tužene iz marta 2005. godine apelantu otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza. Također je utvrđeno da je apelant tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa podnio u februaru 2007. godine (iako je najkasnije do augusta 2005. godine, tj. nakon povratka sa bolovanja, saznao da mu je kod tužene prestao radni odnos), pa proizlazi da je njegova tužba neblagovremena u smislu člana 105. ZOR-a jer je podnesena nakon isteka zakonskog roka od jedne godine od saznanja za povredu prava.
3. AP-3068/14 Sanja Vujinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 RS 155305 13 RSŽ od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom JU „Zavod za zapošljavanje Republike Srpske“ Pale da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade za zimnicu za 2011. godinu. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi 31. oktobra 2011. godine zaključili sporazum o prestanku radnog odnosa. Također je utvrđeno da je tuženi, odlukom iz decembra 2011. godine, odredio da će isplaćivati naknadu za zimnicu u granicama svojih sredstava koja je osigurao za tu namjenu svim uposlenicima na dan donošenja odluke, kao i uposlenicima kojima je radni odnos prestao tokom 2011. godine, ali zbog odlaska u penziju, te obiteljima poginulih radnika (što nije uključivalo radnike kojima je u toku 2011. godine prestao radni odnos njihovom voljom i po njihovom zahtjevu, kao što je apelantica i još nekoliko bivših uposlenika). S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da sporazumom o prestanku radnog odnosa apelantice nije utvrđena obaveza tuženog na isplati naknade za zimnicu, niti je, dakle, mogućnost isplate navedene naknade bila predviđena odlukom tužene, sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-4639/14 Vehid Škulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnio je 31. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 020799 14 RSŽ od 19. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi PJ Šumarija Kakanj isplati razliku plaća za period od augusta 2009. do augusta 2012. godine. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao tvrdnje da postoji razlika u vrijednosti koeficijenta i grupi složenosti poslova za poslove “primača-realizatora-klasera“ prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koje je apelant obavljao kod tuženog, kao niti da ti poslovi spadaju u četvrtu grupu složenosti poslova po navedenom kolektivnom ugovoru, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
5. AP-5040/14 A.D. „Rafinerija nafte Brod“ (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 040499 14 RSŽ od 5. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati plaće, za periode i u iznosima koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su pravomoćnom sudskom presudom iz 2012. godine poništene odluke apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja, te da je apelant obavezan da tužitelje vrati na radnije radno mjesto i isplati im neisplaćene plaće i naknade za Božić 2013. godine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, obavezan tužiteljima u vidu izgubljene zarade isplatiti dosuđene novčane iznose.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2187/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman