Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/15 (M. U. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3313/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-3313/15, rješavajući apelacije Mehe Ušanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Meho Ušanović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 I 030231 15 Gži od 26. maja 2015. godine;
M.A., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 294517 13 Gži od 23. juna 2015. godine;
„Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH, Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 110244 14 Gži od 17.
novembra 2015. godine;
Hava Elezović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 008378 15 Gži od 2. oktobra 2015. godine;
Jakov Gašpar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001784 15 Gži od 4. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3313/15 Meho Ušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 I 030231 15 Gži od 26. maja 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 7. maja 2015. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Ginex“ d.o.o. Goražde, radi obezbjeđenja nužnog smještaja. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Prema tome, utvrđeno je da pošto sud koji je donio rješenje od 2. oktobra 1990. godine, nije ukinuo svoju klauzulu - potvrdu pravosnažnosti koju je izdao za to rješenje (a izvršni sud nema zakonsko ovlaštenje da preispituje pravosnažnost istog u izvršnom postupku) to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prijedlog za izvršenje odbacio kao neblagovremen, zato što je, prema naprijed citiranoj zakonskoj odredbi, istekao rok do zastarjelosti (prijedlog je podnesen 18. februara 2015. godine, a pravosnažnost je nastupila 5. februara 1991. godine) u kojem je apelant imao pravo da traži prinudno izvršenje potraživanja utvrđenog rješenjem od 2. oktobra 1990. godine (izvršna isprava). Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-3429/15 M.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnijela je 10. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 294517 13 Gži od 23. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 12. aprila 2013. godine, kojim je usvojen prigovor izvršenika FBiH-Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) od 16. oktobra 2012. godine i rješenje o izvršenju od 5. oktobra 2012. godine stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i obustavljen izvršni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da je apelantica imala zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od izvršenika kao trećeg lica u smislu odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, obzirom da je ministar Federalnog ministarstva za energije, rudarstva i industrije uskratio svoju suglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, koja je u izvršnoj ispravi obavezana na isplatu duga što za posljedicu ima solidarnu odgovornost izvršenika za isplatu duga. Međutim, utvrđeno je da solidarna odgovornost zasnovana prema navedenom zakonu ne sprječava izvršenika da osporava postojanje samog duga, koji u odnosu na izvršenika nikada nije utvrđen, a koji se spor ne može rješavati u izvršnom nego jedino u parničnom postupku prema odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Naime, utvrđeno je da je tom odredbom propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom postupku nije označeno kao izvršenik, ako tražitelj izvršenja dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno izmiriti, ali, u slučaju da se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, što je u konkretnom predmetu i slučaj, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Dakle, utvrđeno je da na osnovu člana 47. stav 1. tačka 6. Zakona o izvršnom postupku ovaj razlog i sprječava izvršenje rješenja o izvršenju. Najzad, utvrđeno je da se u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, te da se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom sporu radi isplate duga, a koji se mora riješiti u parničnom postupku.
3. AP-5212/15 „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 26. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 110244 14 Gži od 17. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 24. februara 2014. godine, kojim je izvršni postupak obustavljen, uz obrazloženje da je apelantica podneskom od 12. februara 2014. godine povukla prijedlog za izvršenje od 27. marta 2013. godine, a da se izmirenje nije moglo provesti po mnogobrojnim prijedlozima apelantice. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud u odnosu na sve izvršenike pokušao izvršenje, ali kod prvoizvršenika nije uspjela prodaja pokretnih stvari jer niko od eventualnih ponuđača nije pristupio, a kod ostalih nije pronađena pokretna imovina podobna za izvršenje. Nadalje, utvrđeno je da je prijedlog za namirenje iz nepokretnosti izvršenika S.M. i U.M. apelantica povukla, pa nastavak izvršenja nije bio moguć, jer je prvostepeni sud, prije nego što je apelantica predložila nastavak, već postupio po svim prijedlozima, a što je neuspješno završeno. Budući da apelantica nije predložila drugu prodaju nakon što je prva bezuspješno završena, a također, za ostale izvršenike nije pronašla i ponudila izvršenje na drugim stvarima, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku obustavio izvršni postupak.
4. AP-5553/15 Hava Elezović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijela je 15. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 008378 15 Gži od 2. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantičina žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 12. januara 2015. godine, kojim je usvojen prigovor izvršenika „Stolački podrumi“ d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: izvršenik), izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene radnje. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana
143. Zakona o radu od 3. aprila 2007. godine uvažena apelantičina žalba i naloženo poslodavcu, tj. izvršeniku da joj uspostavi njen radno-pravni status u skladu sa odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje, utvrđeno je da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 8. marta 2007. godine i izvršno 24. marta 2007. godine i u smislu čl. 23. Zakona o izvršnom postupku predstavlja izvršnu ispravu. Budući da je u izvršnom postupku sud vezan sadržajem izvršne isprave, to je apelantica mogla tražiti da se u izvršnom postupku izvršenik obveže samo na izvršenje činidbe koja je određena izvršnom ispravom, tj. da joj se uspostavi radno-pravni status u skladu sa odredbama člana 143. ZOR, a ne isplatu određenih potraživanja koja zaposleniku pripadaju po čl. 143. ZOR, jer to pravo (u vrsti i obimu) utvrđuje izvršenik donoseći odluku o uspostavi radno-pravnog statusa, u skladu sa članom 143. ZOR, odnosno sud u parničnom postupku. Kako apelantica prijedlogom za izvršenje nije tražila uspostavu radnopravnog statusa, već samo isplatu određenih potraživanja po članu 143. ZOR, to je pravilno usvojen prigovor izvršenika i na temelju relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene radnje, jer je dozvoljeno izvršenje izvan sadržaja koji je određen izvršnom ispravom.
5. AP-730/16 Jakov Gašpar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001784 15 Gži od 4. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 28. septembra 2015. godine, kojim je obustavljeno izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i ukinute su sve radnje provedene tokom postupka. U toku postupka je utvrđeno da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje, temeljem člana 125. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, kojom je propisano da ako tražitelj izvršenja u roku iz stava 2. člana ne predloži ponovno provođenje zapljene, ili ako se ni pri ponovnoj zapljeni ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje, a što je slučaj u konkretnom predmetu, pa ne stoji niti jedan žalbeni prigovor apelanta, jer je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, koji su paušalni i neargumentirani. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3313/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman