Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1254/14 (M. K. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1254/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1254/14, rješavajući apelacije Milanka Karanovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milanko Karanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006505 13 Rev od 21. januara 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006505 11 P od 7. augusta 2013. godine;

Emir Memić, Husein Vođo i Nedžad Babaluk, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047599 13 Rev od 11. februara 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047599 09 Gž od 20. novembra 2012. godine;

Aida Vuk, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001268 14 Rev od 12. marta 2014. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001268 10 P od 25. oktobra 2013. godine;

Edin Avdibegović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046976 13 Rev od 30. septembra 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046976 09 Rsz od 17. maja 2013. godine;

Admir Čičko i Safet Muharemović , protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 113233 11 RSŽ od 5.

novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113233 09 P od 2. septembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1254/14 Milanko Karanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006505 13 Rev od 21. januara 2014. godine i presude Suda BiH broj S1 3 P 006505 11 P od 7. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom revizijskog vijeća Suda BiH odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH broj S1 3 P 006505 11 P od 7. augusta 2013. godine. Prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine obaveže da mu na ime naknade za odvojeni život i naknade za troškove smještaja isplati iznose bliže označene u presudi. Istom je presudom apelant obavezan tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka. Revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je nakon provedenog postupka utvrdilo da je Drugostepeno građansko vijeće Suda BiH pravilno primijenilo materijalno pravo primijenivši na apelantov radno-pravni status odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da apelant nema status profesionalnog vojnog lica. Dalje, zaključeno je i da je pravilno primijenjena odredba člana 37. Zakona o platama i naknadama u Institucijama BiH kojom je propisano da da zaposlenicima u Institucijama BiH pripada pravo na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i privremeno raspoređivanje koje se uređuje posebnim podzakonskim aktom Vijeća ministara BiH. S obzirom da podzakonski akt koji uređuje apelantovo potencijalno pravo nije donesen, apelantovom tužbenom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti.

2. AP-1920/14 Emir Memić, Husein Vođo i Nedžad Babaluk (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047599 13 Rev od 11. februara 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047599 09 Gž od 20. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena je revizija koju su apelanti podnijeli protiv drugostepene presude Kantonalnog suda. Drugostepenom presudom odbijene su žalbe apelanata podnesene protiv presude Općinskog suda kojom obavezana Vlada Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Nedžadu Babaluku na ime troškova prijevoza isplati iznos od 1.586,00 KM za period bliže označen u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom su presudom odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata Emira Memića i Huseina Vođe kojima su tražili da se Vlada FBiH obaveže da im isplati određene novčane iznose na ime troškova prijevoza. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su troškovi prijevoza utvrđeni odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi, odredbom člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH i odredbom člana 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće i ostvaruju se na temelju rješenja koje donosi rukovoditelj organa državne službe. S obzirom da tokom postupka nije utvrđeno da je navedeno pravo apelantima priznato rješenjem rukovodioca, niti su sudu ponuđeni dokazi o stvarnim troškovima koje su apelanti eventualno imali vezano za prevoz na posao i s posla, tužbeni zahtjev je odbijen. Apelant Nedžad Babaluk je sudu dostavio dokaz da mu je pravo na troškove prijevoza priznato rješenjem rukovoditelja organa od 1. septembra 2003. godine, ali s obzirom na prigovor zastare koji je istakla tužena i za koji je Sud utvrdio da je osnovan, utvrđeno je da mu pravo na naknadu troškova prijevoza pripada počev od 16. januara 2004. godine. Vrhovni sud je utvrdio da revizija nije dopuštena iz razloga što su apelanti u postupcima pred redovnim sudovima bili formalni suparničari, zbog čega se pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev svakog apelanta posebno, a ne prema njihovom zbiru. S obzirom da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, niti je Vrhovni sud našao da ima mjesta primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP, revizije su odbačene.

3. AP-2212/14 Aida Vuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 001268 14 Rev od 12. marta 2014. godine i presude Suda BiH broj S1 3P 001268 13 Gž od 23. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom revizijskog vijeća Suda BiH odbijena je revizija koju je apelantica izjavila protiv presude Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH, kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH broj S1 3 P 001268 10 P od 25. oktobra 2013. godine, kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine obaveže da joj na ime naknade za prijevoz s posla i na posao isplati iznos od 15.886,69 KM. Revizijsko vijeće Suda BiH je utvrdilo da su utvrđenja Drugostepenog vijeća Suda BiH pravilna i potpuna i da revizioni prigovori nisu osnovani. Naime, apelantica, zaposlenica u Oružanim snagama BiH ima mjesto prebivališta u Stocu, a radno mjesto u Banja Luci. S obzirom da nema organiziran prijevoz na posao i s posla, na ime naknade za troškove prijevoza tužena joj je priznala i isplatila iznos u visini od osam pojedinačnih karata javnog prijevoza, pravilno primjenjujući kriterije iz odredbe člana 3. stav 4. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i s posla u Institucijama BiH. Naime, odredbama Zakona o plaćama u institucijama BiH propisano je da uposlenima u Institucijama BiH pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim prijevozom ukoliko u instituciji nije organiziran prijevoz, dok je Odlukom o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz to pravo detaljnije uređeno, na način da je odredbom člana 2. navedene Odluke propisano da će se uposleniku refundirati stvarni troškovi prijevoza na osnovu mjesečne karte prijevoznika. Na temelju navedenog Revizijsko vijeće je stava da, s obzirom na intenciju zakonodavca da se uposleniku refundiraju samo stvarni troškovi koje je imao povodom prijevoza, u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 4. stav 2. Odluke, zbog čega je reviziju kao neosnovanu odbio.

4. AP-5378/14 Edin Avdibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 P 046976 13 Rev od 30. septembra 2014. godine i presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 046976 09 Rsz od 17. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine da mu, kao zaposleniku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, na ime troškova za odvojeni život isplati iznos od 7.640, 60 KM. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant tužbu podnio 22. augusta 2007. godine, a da navedenu naknadu potražuje za period od 1. augusta 1999. godine do 21. decembra 2001. godine. Sud je ukazao da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku apelantovu reviziju odbacio.

5. AP-5632/14 Admir Čičko i Safet Muharemović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Hadžića, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 RS 113233 11 RSŽ od 5. novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 113233 09 P od 2. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanata i Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo i potvrđena je prvostepena presuda kojom je obavezana tužena apelantima, na ime razlike plaća sa iznosima naknada za prekovremeni rad, rad noću i rad u dane koji se po zakonu smatraju praznikom, naknade za topli obrok i naknade regresa za 2009. godinu isplatiti iznose bliže označene u presudi. Istom je presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade za rad u dane tjednog odmora isplati iznose označene u presudi. U obrazloženju je navedeno da naknada za rad u dane vikenda policijskim službenicima može pripasti u slučaju kada se radi o radu neradnim danima, a budući da u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme koje se tako i obračunava, te da zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1254/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) iprava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1254/14 (M. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio