Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4407/13 (R. E.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4407/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4407/13, rješavajući apelaciju Roberta Ereša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Ereša podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237678 13 Rsž od 12. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Robert Ereš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Radišića, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog podnio je 25. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 237678 13 Rsž od 12. septembra 2013. godine.

2. Dakle, činjenice u predmetu koje proizilaze iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Općinski sud u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 65 0 Rs 237678 12 Rs od 9. novembra 2012. godine kojom je obavezao Federaciju Bosne i Hercegovine- Sudsku policiju Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu : tuženi) da apelantu isplati na me jubilarne nagrade određeni precizirani iznos za zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom, u stavu 2. tuženi je obavezan da apelantu plati troškove postupka u iznosu od 2.669,94 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon što je usvojio tužbeni zahtjeva apelanta, pozivajući se na relevantne propise, naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) i obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka koji se sastoje od troškova advokata prema specifiziranom troškovniku, priloženom u spis u ukupnom iznosu od 2.669,94 KM.

5. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu, a u žalbi je navedeno da žalbom prvostepenu presudu pobija u cijelosti zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 Rs 237678 13 Rsž od 12. septembra 2013. godine, kojom je žalbu tuženog djelomično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka,tako da je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 842,40KM , dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan prigovor povrede pravila postupka u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. U obrazloženju prvostepene presude nije navedeno od čega se sastoje troškovi postupka koje je tuženi dužan naknaditi apelantu, ali iz troškovnika punomoćnika apelanta proizilazi da se ovi troškovi sastoje od troškova sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i zastupanja na glavnoj raspravi u iznosu od po 240,00 KM, troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški, dva odlaska u iznosu od 602,00 KM, te odsustva iz ureda za vrijeme putovanja u iznosu od 960,00 KM, kao i poreza na dodatu vrijednost ( PDV) u iznosu od 387,94 KM. Prvostepeni sud je sve navedene troškove dosudio apelantu, ali je prema mišljenju Kantonalnog suda propustio cijeniti, u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP, da li su svi pobrojani troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, odnosno radi zaštite prava apelanta. Troškovi korištenja osobnog automobila i odsustva iz kancelarije, očigledno, nastali su usljed činjenice da je tužitelj kao punomoćnika angažovao advokata čije sjedište nije na području postupajućeg prvostepenog suda. Kantonalni sud je našao da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu vrstu i složenost spora, te visinu vrijednosti spora, angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje ove parnice, pa se tako ni troškovi nastali usljed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Iz tog razloga, Kantonalni sud je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika, te su mu dosuđeni troškovi na ime sastava tužbe i zastupanja na ročištima u ukupnom iznosu od 720,00 KM, uvećani za iznos od 122,40 KM na ime PDV-a, što ukupno iznosi 842,40 KM. S obzirom na sve izloženo, Kantonalni sud je primjenom člana 229. tačka 1. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

8. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno postupao kada je uopšte razmatrao troškove postupka na koje se tuženi nije ni žalio, kao i da je pogrešan stav Kantonalnog suda da apelantu ne prizna troškove prevoza, a imajući uvidu da je apelantov punomoćnik putovao od Ljubuškog do Sarajeva i nazad, i da je nesporno da su mu nastali troškovi odsustva iz kancelarije, te je i ove troškove sud trebao priznati u skladu sa Advokatskom tarifom. Apelant ukazuje da se ovakvim postupanjem vrši diskriminacija jedne stranke u postupku jer joj se ne dozvoljava da izabere advokata koga želi, te ukazao da je navedeni apsurdan i sa stajališta advokatske struke. Na navedeni način je došlo do umanjenja imovine apelanta, odnosno povrede prava na imovinu. Apelant se pozvao na praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Imajući u vidu apelantove navode kojim ukazuje na propust Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke, a koji se uglavnom tiču primjene materijalnih i procesnih propisa, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud prije svega ističe da iz dokumentacije koju je dostavio apelant (žalba tuženog) proizilazi da je isti naveo povredu odredbi parničnog postupka, kao i da presudu osporava u cjelosti, što je, očigledno Kantonalnom sudu bilo dovoljno da se upusti i u razmatranje odluke o troškovima postupka, uz pozivanje na relevantne propise ZPP. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je suprotno prvostepenom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka, kao i dao jasno obrazloženju u dijelu u kojem je našao da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dosudio troškove postupka apelantu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, te da takvo obrazloženje Kantonalnog suda se ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, domaći sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije i samog podnosioca apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da isti zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje sud ocijeni da su bili potrebni radi vođenje parnice. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4407/13 (R. E.) | Sudska praksa | Aktio