Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/16 (M. V. i M. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-153/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-153/16, rješavajući apelacije Miroslava Vučića i Mirjane Spaić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Vučić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017056 15 Gž od 26. novembra 2015. godine i Mirjana Spaić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 099916 15 Gž 2 od 18. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-153/16 Miroslav Vučić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog. kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 017056 15 Gž od 26. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, djelimično usvojena žalba tužene (Bosna i Hercegovina-Ministarstvo sigurnosti-Granična policija) pa je, između ostalog, preinačena prvostepena odluka u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se tužena obavezuje apelantu naknaditi iznos od 1.535,00 KM, umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 2.865,41 KM. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da žalba tužene osnovano pobija prvostepenu odluku o troškovima spora u dijelu kojim je prvostepenom presudom apelantu dosuđena naknada po satu za odsustvo punomoćnika iz kancelarije radi pristupa sudu. S tim u vezi je istaknuto da navedeni troškovi nemaju karakter nužnih troškova u smislu odredbe člana 324. stav
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), pa ih je prvostepeni sud nepravilno dosudio. Prihvatanje zastupanja stranke pred sudom izvan sjedišta kancelarije, po ocjeni drugostepenog suda, ne opravdava dosuđenje naknade po utrošenom satu, niti se ovi troškovi mogu staviti na teret tuženoj kao nužni troškovi spora. Na drugoj strani je zaključeno da, suprotno navodima žalbe, i prema ocjeni drugostepenog suda apelantu pripada pravo naknade troškova prevoza angažovanog punomoćnika na relaciji sjedište kancelarije-sjedište suda, pa stoga angažovanje advokata iz mjesta stanovanja apelanta ima karakter nužnih troškova za vođenje parnice i osnovano se potražuju. Imajući u vidu navedeno, odluka o troškovima postupka je preinačena primjenom odredbe člana 191.stav 1. tačka 5. ZPP.
2. AP-380/16 Mirjana Spaić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Milka Maglov, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 22. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 099916 15 Gž 2 od 18. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, djelimično uvažena žalba tužene RK „Bosna“ Banja Luka pa je, između ostalog, preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se određuje da parnične stranke snose svoje troškove postupka, umjesto prvobitne odluke kojom je tužena dužna naknaditi apelantici po tom osnovu iznos od 2.535,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je Okružni sud istakao da se žalbom tužene osnovano pobija prvostepena odluka u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. S tim u vezi je navedeno da apelantica nije u cjelosti uspjela u predmetnom sporu, jer nije uspjela sa zahtjevima za poništenje otkaza ugovora o radu u cjelosti, vraćanje na rad te isplatu naknade plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. S druge strane, po ocjeni Okružnog suda, ni tužena nije u cjelosti uspjela u sporu, jer je utvrđena povreda prava na otkazni rok i prava na otpremninu, pa je tužena obavezana da ove naknade isplati apelantici. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka u ovom dijelu je donesena primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-153/16.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman