Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-973/13 (S.N. i B.N.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Upravni postupak
  • Propisano zakonom
  • Stanarsko pravo
  • Proporcionalnost
  • Naknada
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-973/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 973/13, rješavajući apelaciju S.N. i B.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka

b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S.N. i B.N.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantima, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.N. i B.N. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003275 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003275 09 U od 12. juna 2012. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/2-23-7612/08 od 16. decembra 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2027/98 od 14. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 14. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 17. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 23. marta 2016. godine, dok Ministarstvo i Uprava nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2027/98 od 14. oktobra 2008. godine odbijen je zahtjev prvoapelanta i Lj.N. za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Dajanli Ibrahimbega broj 14/IV (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su članovi njegovog porodičnog domaćinstva bile supruga N.N. i kćerke Lj.N. i B.N. (tj. drugoapelantica). Također, Uprava je navela da je utvrđeno da je 30. maja 1993. godine prvoapelantu prestala aktivna vojna služba u Vojsci Jugoslavije, te da mu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 31. maja 1993. godine. Pri tome Uprava je navela da je zastupnik vlasnika predmetnog stana dostavio akt Ambasade Republike Srbije od 17. avgusta 2007. godine sa spiskom profesionalnih lica – nosilaca stanarskih prava na stanovima u Bosni i Hercegovini do 1992. godine, među kojima je i prvoapelant. Međutim, Uprava je navela da navedeni akt nije mogla prihvatiti kao dokaz da je prvoapelant riješio stambeno pitanje u Srbiji, budući da iz tog akta proizlazi da je riječ o provjeri da li su lica navedena na spisku izvršila povrat stanova na kojima su bili nosioci stanarskih prava i da li su te stanove u međuvremenu otkupila. Uprava je ukazala da je odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da, izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim "snagama" izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Uprava je zaključila da se prvoapelant ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i da mu, s obzirom na odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, a samim tim ni njegovoj kćerki Lj.N., koja svoje pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava.

6. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i Lj.N. protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/2-23-7612/08 od 16. decembra 2008. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalni propis, tj. odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelanti su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003275 09 U od 12. juna 2012. godine odbio predmetnu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, na koje su se pozvali upravni organi, bile predmet ispitivanja u postupku apstraktne kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom u predmetu broj U 83/03. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da su odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu činjenicu da je prvoapelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je zaključio da nije došlo do povrede prvoapelantovog prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 09 0 U 003275 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u upravnom postupku utvrđeno da je prvoapelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 31. maja 1993. godine, što znači da je u Vojsci Jugoslavije bio u službi vojnog lica nakon 19. maja 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom na to, Kantonalni sud pravilno zaključio da se, u smislu odredaba člana 3. Zakona o prestanku primjene, prvoapelant ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, slijedom čega prvoapelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je Kantonalni sud pogrešno protumačio zaključak Ustavnog suda iz Odluke broj U 83/03. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da su odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i pri tome ukazao da okončanje obaveza lojalnosti nekog stanovnika državi u kojoj prebiva i obaveza države da zaštiti i osigura blagostanje svojim stanovnicima mogu omogućiti racionalno i objektivno opravdanje za usvajanje neke mjere koja ljude tretira različito po toj osnovi. Stoga, Vrhovni sud je ukazao da je pobijana presuda donesena u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda. Konačno, Vrhovni sud je naveo da navodi apelanata o tome da je prvoapelant državljanin Bosne i Hercegovine i da je zatečen u oružanim snagama tadašnje Jugoslavije nisu pravno relevantni za rješavanje predmetne upravne stvari. Naime, Vrhovni sud je ukazao da te okolnosti ne utječu na pravilnu primjenu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojima prvoapelant, a samim tim ni članovi njegovog porodičnog domaćinstva nemaju pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti navode da je u toku postupka utvrđeno da prvoapelant nije riješio stambeno pitanje van teritorije Bosne i Hercegovine, tj. da nije ostvario pravo na stan iz Stambenog fonda Vojske Jugoslavije, a da su nadležni organi, nezavisno od toga, odbili njihov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed pozivajući se na odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Apelanti navode da je prvoapelant sa državom SFRJ – SSNO 10. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da u prilogu apelacije dostavljaju fotokopiju navedenog ugovora. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na veći broj apelacija koje se podnesene Ustavnom sudu (npr. AP 1366/11, AP 3896/11, AP 2723/11, AP 1498/12) o kojima je Ustavni sud odlučio, te smatraju da je riječ o identičnoj situaciji kao u tim predmetima.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga navedenih u obrazloženju te presude. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na koja su ukazali u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji iz razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda kod kojih u cijelosti ostaje.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

„Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.“

14. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39. stav 1.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 003275 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelanti pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluke upravnih organa i redovnih sudova kojima je odbijen njihov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, tj. tzv. vojnog stana na kojem je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava, a drugoapelantica član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka ne proizlazi da su apelanti u toku postupka pred nadležnim organima ukazivali na to da je prvoapelant sa državom SFRJ – SSNO zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, niti to proizlazi is ostale dokumentacije koju su apelanti dostavili u prilogu apelacije (tj. tužbe protiv drugostepenog rješenja i zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke). Dakle, u konkretnom predmetu, za razliku od predmeta na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, apelanti su svoj zahtjev za vraćanje predmetnog stana zasnivali na ugovoru o korišćenju stana (prvoapelant kao nosilac stanarskog prava i drugoapelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava), a ne kao nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o kupoprodaji stana. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može, bez utvrđenja nadležnih organa, prihvatiti da je prvoapelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, niti samim tim može ispitivati osporene odluke u kontekstu standarda koji se odnose na nosioce stanarskih prava za koje je utvrđeno da imaju pravno obavezujuće ugovore u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

23. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao i apelacije podnesene protiv odluka upravnih organa i redovnih sudova kojima su odbijeni zahtjevi za vraćanje u posjed tzv. vojnih stanova licima koja su bila nosioci stanarskih prava na tim stanovima, a nisu imala zaključene pravno obavezujuće ugovore (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, najprije, ukazao na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključene pravno obavezujuće ugovore za koje je utvrđivao jesu li učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te jesu li ili ne u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

24. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08, u tač. 76-80, ukazao da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja "posjed" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da predmetni stanovi na kojima su apelanti imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je dalje ukazao da je osporenim odlukama, kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za vraćanje stanova u posjed, došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu, da je miješanje bilo propisano zakonom (član 3a. Zakona o prestanku primjene) i da je imalo legitiman cilj (jačanje socijalne pravde).

25. U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 podsjetio na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine izrazio dva stava: da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu Ljeposave Mago (tačka 102), jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gospodina Mage u snagama Vojske Jugoslavije tokom i nakon rata, te da u konkretnim okolnostima njegov status nije trebalo da bude uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Naime, Evropski sud je zaključio da "aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, te je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu gđe Mago". Zatim je Evropski sud u tački 103. citirane odluke istakao: "[…] da su Jovan Radović i Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo tog lica (vidi, Đokić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo djelovanje da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. U sličnim situacijama Evropski sud je presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009, D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007-IV, i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005-XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Pošto aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu Jovana Radovića i Vase Krstevskog."

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1011/08 naglasio da bi, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, trebalo u slučajevima u kojim su apelanti koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije odbiti kao neosnovane,

b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije usvojiti kao osnovane.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a drugoapelantica član njegovog porodičnog domaćinstva, te da je prvoapelantu 30. maja 1993. godine prestala aktivna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Slijedom toga, nadležni upravni organi i redovni sudovi su zaključili da apelanti nemaju pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene (budući da je, dakle, prvoapelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine). Pri tome Ustavni sud ukazuje da u toku predmetnog postupka nije utvrđeno da je prvoapelant u međuvremenu, od napuštanja predmetnog stana, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1011/08, odlučio je da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantima osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantima, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajućih naknada, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-973/13 (S.N. i B.N.) | Sudska praksa | Aktio