Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-64/16 (M. T. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-64/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-64/16, rješavajući apelacije Milana Todorovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Todorović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001077 13 Rev od 20. oktobra 2015. godine;
AUTO LIJANOVIĆI D.O.O. Mostar protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 029952 15 Pž od 12. novembra 2015. godine;
Gojko Vulešević i Đoko Škero protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003100 15 Rev od 1. oktobra 2015.
godine;
Živko Stokić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 011114 15 Gž 2 od 10. decembra 2015. godine;
Šaha Bećirović i Mujo Bećirović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 P 045164 15 Rev od 24.
novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-64/16 Milan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001077 13 Rev od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (Rafinerija ulja AD Modriča) da mu na ime naknade štete (zbog neprijavljivanja njegovih dionica Direkciji za privatizaciju Republike Srpske) isplati iznos od 59.854,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant dugogodišnji radnik tužene i da je na osnovu svog ličnog dohotka stekao tzv. interne dionice koje u procesu privatizacije nisu registrovane kod Direkcije za privatizaciju, o čemu je apelant obaviješten 2002. godine dok je predmetnu tužbu podnio 2008. godine, te je zbog zastarjelosti potraživanja odbijen njegov zahtjev. Vrhovni sud navodi da pogrešan zaključak nižestepenih sudova o zastarjelosti apelantovog potraživanja nije imalo uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda kojima je odbijen zahtjev apelanta. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, iako je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na institutu naknade štete on ustvari traži da mu tužena isplati maksimalnu nominalnu (a ne tržišnu) vrijednost njegovih dionica, što je suprotno odredbama Zakona o hartijama od vrijednosti, kojima je propisano da vlasnici akcija mogu istima raspolagati samo preko ovlaštenih učesnika na tržištu hartija od vrijednosti. Također, sticanje akcija je regulisano i odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te je prema navedenom zakonu obaveza Direkcije za privatizaciju da Centralnom registru hartija od vrijednosti dostavi obavještenje o izvršenoj privatizaciji sa listom akcionara i bazom podataka za sva preduzeća iz vaučer prodaje. Vrhovni sud je istakao da, ukoliko je apelant smatrao da je oštećen time što su u bazu podataka uvrštene samo one akcije koje je ostvario ličnim sredstvima, a ne i tzv. interne dionice koje je stekao po osnovu ličnog dohotka, imao je mogućnost da podnese prigovor Direkciji za privatizaciju, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se nisu ostvarile pretpostavke za naknadu štete po pravilima obligacionog prava, koje su nužne za postojanje odgovornosti tužene u konkretnom slučaju.
2. AP-281/16 AUTO LIJANOVIĆI D.O.O. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 029952 15 Pž od 12. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („BOBAR OSIGURANJE“ AD Bijeljina) da isplati apelantu zakonske zatezne kamate na iznos od 3.250,00 KM počev od 4. jula 2013. godine do 17. septembra 2013. godine, dok je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva apelanta u iznosu od 3.250,00 KM i odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su parnične stranke vansudskim poravnanjem od 19. marta 2013. godine utvrdile da je oštećeni (apelant) doprinio nastanku štetnog događaja sa 50%, dok apelant predmetnom tužbom potražuje da mu tuženi naknadi štetu u cjelokupnom iznosu (6.500,00 KM) odnosno, pored isplaćenog iznosa od 3.250,00 KM potražuje i isplatu iznosa od 3.250,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant u konkretnom slučaju dokazao da je tuženi zakasnio sa ispunjenjem ugovorene obaveze iz vansudskog poravnanja (obaveza isplate 3.250,00 KM je dospjela na naplatu 3. jula 2013. godine, a ista je plaćena 17. septembra 2013. godine), pa je slijedom navedenog dosudio apelantu zakonske zatezne kamate i na osnovu odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima usvojio dio apelantovog tužbenog zahtjeva. S druge strane, apelant nije dokazao da je tuženi isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja i da je dužan naknaditi cjelokupni iznos štete, zbog čega pravilno prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva apelanta.
3. AP-291/16 Gojko Vulešević i Đoko Škero (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, podnijeli su 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003100 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine. Prvoapelant je 11. aprila 2016. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tuženog (JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka) i preinačena je drugostepena presuda u dijelu kojim je žalba tuženog odbijena, te je djelimično uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda od 31. decembra 2014. godine u dijelu odluke o kamati, tako što se na dosuđeni iznos naknade materijalne štete od 55.100,00 KM obavezuje tuženi da plati zateznu kamatu i to po kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na štedne uloge po viđenju na taj iznos u valuti DM za period od 13. juna 1986. godine pa do 18. maja 2001. godine, te kamatu prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate, dok je odbijena revizija tuženog u ostalom dijelu odluke o glavnoj stvari i odluke o troškovima postupka.
U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi pasivno legitimisan u ovoj parnici i da je odgovoran za nastalu štetu u skladu sa odredbom člana 207. Zakona o obligacionim odnosima, te je utvrđujući visinu pretrpljene štete (na osnovu podataka iz nalaza vještaka), odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, dosudio apelantima ukupan iznos od 55.100,00 KM na ime materijalne štete na objektu, ugostiteljskoj opremi i uređajima apelanata, dok je u preostalom dijelu (na ime uništenja sedam umjetničkih slika) odbio tužbeni zahtjev jer apelanti nisu dokazali navode iz istog. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda (dok je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove postupka), a kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu apelanata, te da je pravilna odluka nižestepenih sudova u pogledu zatezne kamate koju su dosudili od dana podnošenja tužbe (u skladu sa tužbenim zahtjevom). Međutim, Vrhovni sud navodi da revizionim navodima tuženi osnovano ističe da su nižestepene presude neizvršive u dijelu kojim je zakonska zatezna kamata na utvrđeni iznos naknade dosuđena za period počev od 13. juna 1986. godine (datum podnošenja tužbe), kada kao sredstvo plaćanja nije postojala valuta KM, pa do 18. maja 2001. godine. Naime, konvertibilna marka kao sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uvedena je 1. jula 1998. godine na osnovu Zakona o centralnoj banci Bosne i Hercegovine, a paritet KM valute u odnosu na DM valutu uspostavljen je u odnosu na 1 KM=1 DM. Vrhovni sud je istakao da apelantima pripada pravo na utvrđeni iznos štete u sadašnjoj valuti KM, što je jednako valuti DM, sa kamatom po kamatnoj stopi po kojoj su komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunavale i plaćale kamate na štedne uloge po viđenju u odnosu na valutu DM sve do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate kamata prema kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Ovo iz razloga što je usljed ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ tokom 1992. godine, došlo do raspada bivše države a potom i do međunarodnog priznanja njenih republika kao država. Stoga se u takvim okolnostima, uslijed nedostatka propisa u Republici Srpskoj u odnosu na kamate, nakon 1992. godine pa do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate RS, nije mogao primjenjivati Zakon o visini stope zatezne kamate Savezne Republike Jugoslavije jer se radi o propisu koji je donesen tokom 1993. godine od strane Savezne Republike Jugoslavije kao druge države, a ne radi se o zakonskom propisu bivše SFRJ, čija je primjena preuzeta članom 12. Ustavnog zakona o primjeni Ustava Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
4. AP-304/16 Živko Stokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 011114 15 Gž 2 od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu na ime naknade štete pričinjene na stambenom objektu-porodičnoj kući (nastale izvođenjem radova na izgradnji autoputa) isplati iznos od 15.228,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanta pravilno odbijen jer apelant nije dokazao, što je bila njegova obaveza prema odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da je tužena bila naručilac ili izvođač radova na auto putu i da je prilikom izođenja radova nastupila šteta na njegovom objektu odnosno, da mu je tužena pričinila štetu u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da na osnovu materijalnih dokaza proizilazi da je investitor odnosno korisnik eksproprijacije JP „Putevi Republike Srpske“, te da tužena nije ni naručilac ni izvođač radova, to je pravilno prvostepeni sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene i odlučio kao u dispozitivu odluke, zaključio je na kraju Okružni sud.
5. AP-674/16 Šaha Bećirović i Mujo Bećirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 P 045164 15 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (RMU „Banovići“ d.d. Banovići) da im na ime naknade totalne štete na stambenom objektu isplati iznos od 39.302,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove postupka. U postupku je utvrđeno (iz provedenih dokaza, a posebno ocjenom nalaza vještaka) da šteta na objektu apelanata nije nastala iz razloga proizvodnog miniranja ili drugih rudarskih radova tuženog, već zbog nelogičnog i nepovoljnog izbora lokacije za izgradnju objekta, te nestručnog temeljenja predmetnog objekta. Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova u pogledu postojanja uzročne veze između radova tuženog na odlaganju jalovine tj. djelimične odgovornosti tuženog (koju uzročnu vezu uvijek dokazuje tužitelj i kod objektivne odgovornosti), da apelanti nisu pružili odgovarajuće dokaze u tom pogledu, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju ni djelimične odgovornosti tuženog po članu 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-64/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman