Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4554/15 (D. M., S. M. i H. M. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4554/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4554/15, rješavajući apelacije Džemile Muminagić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Džemila Muminagić, Senad Muminagić i Hasan Muminagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 010590 14 Rev od 20. jula 2015. godine;

Momir Dejanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 042274 15 Gž od 17. augusta 2015. godine;

Vojin Cuca, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 030495 13 Gž od 6. novembra 2015. godine;

Samir Jašarević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 007000 15 Rev od 29. oktobra 2015.

godine;

Trivun Ritan, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 126359 15 Gž od 3. decembra 2015. godine;

A.N., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 177102 14 Gž od 8. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4554/15 Džemila Muminagić, Senad Muminagić i Hasan Muminagić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Čapljine, koje zastupa Adin Brajić, advokat iz Travnika, podnijeli su 6. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 010590 14 Rev od 20. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime naknade troškova izgradnje nadgrobnog spomenika i sahrane, te na ime pravične naknade za nematerijalnu štetu iz osnova pretrpljenih duševnih bolova isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da kako apelanti nisu ni tvrdili da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica organa za čiji rad odgovara tužena, to je drugostepeni sud pravilno zaključio da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete u odnosu na tuženu mogla ocijeniti samo prema odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se na tuženu, kao pravnu osobu, duži rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete sadržan u odredbi člana 377. stav 1. ZOO mogao primijeniti samo za slučaj da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica organa za čiji rad odgovara pravno lice. Osim toga, utvrđeno je da je prema novijoj ustanovljenoj praksi, zastarni rok iz člana 377. ZOO primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Slijedom svega iznesenog, utvrđeno je da se u ovoj pravnoj stvari prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. ZOO, prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Budući da je predmetna šteta nastala 2. oktobra 1998. godine, a tužba za naknadu štete podnesena 31. augusta 2006. godine, sud je zaključio da jasno proizilazi da je ista podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, uslijed čega apelantima prestaje pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO), pa je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-4958/15 Momir Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 042274 15 Gž od 17. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda od 27. februara 2015. godine, kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi MH „ERS“ MP a.d. Trebinje, ZP „Elektro Doboj“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu nadoknadi štetu prouzrokovanu isporukom električne energije smanjenog kvaliteta za kuću u Ljeskovim Vodama i to, za kvar u hladnjaku i nabavku novog hladnjaka, za kvar na pumpi za vodu i nabavku nove pumpe i zbog nemogućnosti korištenja električne energije za rezanje drva, zatim da izvrši povrat po predračunu uplaćenih sredstava za izmještanje brojila na kući u Ljeskovim Vodama i naknadi štetu prouzrokovanu neosnovanom obustavom isporuke električne energije u stanu u Doboju, sve to u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da nije dokazao da je isporučena električna energija uzrok kvarova na njegovim električnim uređajima, da nije dokazao da zbog lošeg napona nije mogao koristiti cirkular za drva, te da nema protivpravnog postupanja tuženog prilikom isključenja električne energije u apelantovom stanu, niti je apelant dokazao visinu štete koja mu je nastala uslijed isključenja električne energije u stanu. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-129/16 Vojin Cuca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 030495 13 Gž od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da samo na osnovu iskaza apelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, kao i na osnovu sadržaja iskaza svjedoka R.B., te Izjave V.M. date u PS Sokolac dana 8. marta 2006. godine, prvostepeni sud nije mogao zasnovati aktivnu legitimaciju apelanta u ovom sporu. Naime, utvrđeno je da iz iskaza svjedoka R.B., proizilazi da je isti izjavio da je vlasnik predmetnog vozila apelantov rođak, na kojem se vozilo vodilo, a da on ne može da se sjeti da li je apelant od njega kupio to vozilo ili ga je samo posudio za tu priliku. Nadalje, utvrđeno je da V.M., na čiju Izjavu se poziva prvostepeni sud, nije saslušan kao svjedok u predmetnom parničnom postupku, zbog čega se ta Izjava ne može tretirati kao dokaz u smislu odredbe člana 132. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, utvrđeno je i da nije tako, V.M. u navedenoj Izjavi nije potvrdio navod apelanta da je predmetno vozilo apelant kupio od njega, već je naveo da je apelant vozilo kupio od njemu nepoznatih lica, a da je njega zamolio da izvrši registraciju na svoje ime s obzirom daje ista u Distriktu Brčko jeftinija. Dakle, utvrđeno je da s obzirom na navedenu sadržinu iskaza svjedoka R.B., kao i na činjenicu da apelant nije upisan kao vlasnik u saobraćajnoj dozvoli izdatoj za predmetno putničko motorno vozilo, onda apelant, suprotno stavu prvostepenog suda, nije samo na osnovu svog iskaza, dokazao da je aktivno legitimisan za potraživanje od tuženog materijalne štete za oštećeno vozilo.

4. AP-151/16 Samir Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 007000 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Travnik (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu u roku od 30 dana isplati određene novčane iznose, na ime materijalne štete na objektu, kao i na ime štete na opremi i inventaru. U toku postupka je utvrđeno da kako je nastala šteta posljedica elementarnih nepogoda-poplave, to je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da nema odgovornosti tužene. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže daje šteta nastala bez njegove krivice, dok se prema članu 177. stav 1. istog zakona imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći, ni otkloniti. Budući da je šteta na apelantovom objektu nastala isključivim dejstvom više sile-poplave, sud je zaključio da tužena ne odgovara za štetu, budući da djelovanje nije mogla predvidjeti, niti izbjeći, a ni otkloniti. Osim toga, sud je zaključio da okolnost da je tužena donijela odluku o proglašenju elementarne nepogode nije osnov apelantu za nadoknadu predmetne štete, kako to on smatra, jer nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tužene za štetu, a apelant nije dokazao da je tužena svojim radnjama i propustima prouzrokovala, ili utjecala na štetu koju je apelant trpio.

5. AP-529/16 Trivun Ritan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnio je 3. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 126359 15 Gž od 3. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da je u predmetnom zapisniku o uviđaju konstatovano da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila 15. maja 2008. godine i da je u njoj učestvovao motocikl kojim je upravljalo nepoznato lice, a da je taj motocikl osiguran kod tuženog kao osiguravača, pri čemu ni tuženi ne spori da je motocikl osiguran kod njega, u takvoj situaciji, nasuprot apelantovom stavu, ne dolazi u obzir primjena člana 380. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Umjesto toga, utvrđeno je da se ima primijeniti član 380. stav 5. ZOO, kojim je propisano da neposredni zahtjev trećeg oštećenog lica (u ovom slučaju to je apelant) prema osiguravaču (u ovom slučaju to je tuženi) zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva zahtjev trećeg oštećenog lica prema osiguraniku odgovornom za štetu. Nadalje, utvrđeno je da se ta zakonska odredba zatim mora dovesti u vezu sa članom 376. stav 1. ZOO, kojim je propisan trogodišnji rok zastare potraživanja naknade prouzrokovane štete, računajući od dana kada je oštećenik (apelant) doznao za tu štetu, a to je 15. maj 2008. godine kada se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda. Prema tome, sud je zaključio da kako se saobraćajna nezgoda dogodila 15. maja 2008. godine, a apelant je nesporno predmetnu tužbu podnio 22. septembra 2011. godine, to je zastarjelo njegovo potraživanje naknade prouzrokovane štete prema tuženom kao osiguravaču, na osnovu člana 380. stav 5. u vezi sa članom 376. stav 1. ZOO.

6. AP-1004/16 A.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Goran Marić, advokat/advokatica iz Banja Luka, podnio/podnijela je 4. mart 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 177102 14 Gž od 8. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade materijalne štete na putničkom motornom vozilu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se u predmetnom slučaju radi o šteti u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja je bila izvjesna oduzimanjem predmetnog vozila bez pravnog osnova koja je kontinuirano trajala dok je trajala štetna posljedica, tj. do vraćanja vozila, pa se ima uzeti da je apelant imao saznanje za istu u vrijeme oduzimanja vozila. Da je apelant imao saznanje o šteti koju potražuje, utvrđeno je da ukazuje i činjenica što je uz zahtjev za povrat vozila tražio i naknadu štete, iako mu vozilo nije bilo vraćeno do podnošenja tužbe. S obzirom da je do oduzimanja vozila došlo neutvrđenog dana, u vrijeme kada je bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, sud je zaključio da rokovi zastarjelosti nisu tekli do 19. juna 1996. godine, zbog zastoja zastarijevanja propisanog odredbom člana 383. ZOO. Budući da je tužba podnesena 1. augusta 2001. godine, sud je zaključio da je od 19. juna 1996. godine do podnošenja tužbe protekao rok propisan odredbom člana 386. stav 2. ZOO, te da je nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja sa posljedicom iz člana 360. stav 1. ZOO, prema kojoj je prestalo pravo apelanta da zahtijeva ispunjenje obaveze.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4554/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4554/15 (D. M., S. M. i H. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio