Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1644/13 (D. C.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1644/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1644/13, rješavajući apelaciju Danijele Crnjak, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Danijele Crnjak.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Danijeli Crnjak u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Danijeli Crnjak zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Danijele Crnjak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000765 11 Gž od 8. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje broj 095-1-P-10-000-009 od 15. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Danijela Crnjak (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Nevesinja, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijela je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000765 11 Gž od 8. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-10-000-009 od 15. novembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kao i od Doma zdravlja-Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2016. godine, a Osnovni sud 29. februara 2016. godine, tuženi 25. januara 2016. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-10-000-009 od 15. novembra 2010. godine odbijen je apelantkinjin precizirani tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantkinji za nematerijalnu štetu isplati iznos od 15.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate. Takođe, apelantkinja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.400,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

6. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da se 26. septembra 2005. godine dogodila saobraćajna nezgoda na putu Luka – Nevesinje, u mjestu Bojišta, koju je izazvao vozač Doma zdravlja Nevesinje (apelantkinjin suprug), upravljajući ambulantnim vozilom. U saobraćajnoj nezgodi apelantkinjin suprug C. N. je smrtno stradao. Sud je nadalje utvrdio da 26. septembra 2005. godine C. N. nije bio na poslu, nije imao otvoren putni nalog, ali i pored toga on je u stanju teškog pijanstva (2,17 promila alkohola u krvi i 2,59 alkohola u urinu) uzeo ambulantno vozilo i pošao u pravcu Bojišta gdje je stanovao.

7. Apelantkinjinu tvrdnju da je njen suprug 26. septembra 2005. godine bio na poslu, sud nije prihvatio jer je u postupku utvrđeno da tog dana apelantkinjin pokojni suprug nije imao otvoren putni nalog, niti je evidentiran u knjizi odlaska i dolaska radnika sa posla. Navode apelantkinjinog punomoćnika da je njen suprug 26. septembra 2005. godine bio na poslu kod tuženog, te da je tuženi odgovoran tužiteljki za nastalu nematerijalnu štetu po principu objektivne odgovornosti, bez obzira na krivicu, zbog tehničke neispravnosti vozila, odnosno pucanja spone na upravljačkom mehanizmu, sud nije prihvatio, jer tužilac nije dokazao da je uzrok nezgode pucanje spone na upravljačkom mehanizmu (vještak mašinske struke se nije mogao izjasniti da li je kidanje spone uzrok saobraćajne nezgode). Kako je utvrdio Osnovni sud, apelantkinjin pokojni suprug, iako tog dana nije bio na poslu, u stanju pijanstva, samovoljno je uzeo ambulantno vozilo Doma zdravlja Nevesinje, pošao u pravcu Bojišta, gdje mu se nalazi porodična kuća i svojom krivicom izazvao saobraćajnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao. Osnovni sud je zaključio da apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala osnovanost činjenica koje ukazuju na postojanje objektivne odgovornosti tuženog, a što je bila dužna učiniti u skladu sa čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa se ne mogu primijeniti pravila o objektivnoj odgovornosti, odnosno član 173 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Osnovni sud citira i član 178 ZOO-a kojim je propisano da se u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

8. Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 000765 11 Gž od 8. juna 2011. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Okružni sud, apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao njen suprug nastala usljed neispravnosti ambulantnog motornog vozila tuženog. Iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke N. K. proizlazi da je on zaključio, nakon obavljenog vještačenja vozila, da nije u mogućnosti u potpunosti utvrditi da je kidanje spone na upravljaču vozila uzrok nastanka saobraćajne nesreće. Pravilno je prvostepeni sud odlučio i da nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke nije mogao služiti kao dokaz o tehničkoj ispravnosti vozila, nego samo nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke.

9. S druge strane, prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr G. C., koja je u svom nalazu i mišljenju dala sveobuhvatnu analizu alkoholisanosti vozača pok. N. C., pridajući značaj činjenici da je on bio u stanju srednjeg stepena pijanstva koje je, sa velikom vjerovatnoćom, moglo doprinijeti saobraćajnoj nezgodi. I vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju navodi da je „vozač imao mogućnost upravljačkim mehanizmom djelovati na pravac kretanja vozila, da je isti upravljački sistemski mehanizam bio u potpunosti ispravan“. Prema tome, kod utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, kako je naveo Okružni sud, pravilno izveo zaključak da je pok. N. C. izazvao saobraćajni udes, u kome nije bilo drugih učesnika, svojom krivicom i svoju odluku zasnovao na propisu iz odredbe člana 178 stav 1 ZOO-a. Prema ovoj odredbi, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Prema tome, nastala šteta ne može se raspravljati sa stanovišta objektivne odgovornosti tuženog.

10. Po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti ni odredba člana 64 ZOR-a, odnosno odredba člana 70 iz prečišćenog teksta tog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) kojom je propisano da je poslodavac odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekata, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koja se koriste u procesu rada, kao i zbog neovlašćenog i nestručnog rukovanja tim sredstvima (stav 1). Šteta koju je pretrpjela apelantkinja nije posljedica nesreće na radu u smislu citirane odredbe Zakona o radu. Naime, tuženi je dokazao da je nastradali vozač, pošto je posjedovao ključeve od vozila kao i drugi vozači zbog prirode posla, samovoljno uzeo ambulantno vozilo u vrijeme kad uopšte nije radio.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine apelantkinjina revizija je odbijena.

12. Vrhovni sud se pozvao na član 154 stav 1 ZOO-a kojim je propisano da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu dužan da istu nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U smislu člana 178 stav 1 ZOO-a, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

13. Članom 173 ZOO-a je propisano da se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi (član 174 stav 1 istog zakona). Međutim, prema članu 176 stav 1 ovog zakona, umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi. Prema tome, kada rizik štete od opasne stvari nije stvorio imalac (vlasnik), već privremeni držalac kome je imalac povjerio stvar, onda umjesto imaoca odgovara držalac stvari. ZOO takođe propisuje da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radom oštećenog koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177 stav 2).

14. Kako zaključuje Vrhovni sud, u konkretnom slučaju pok. N. C. bio je u radnom odnosu kod tuženog i obavljao poslove vozača ambulantnog vozila, pa mu je tuženi to vozilo ustupio radi obavljanja poslova. Štetni događaj se zbio kada je on bez putnog naloga upravljao povjerenim vozilom. Rizik od nastupanja štetnih posljedica je stvorio sam N. C. kao držalac vozila koje predstavlja opasnu stvar, a kojim je kritične zgode upravljao samoinicijativno, bez odobrenja tuženog. Stoga, po zaključku Vrhovnog suda, nema odgovornosti tuženog za štetu nastalu na navedeni način jer ne postoji ni osnov (krivica ili rizik usljed opasne stvari) ni uslov odgovornosti u pogledu uzročne veze između postupka tuženog i nastale štete, pa iz tih razloga apelantkinja od tuženog ne može ostvariti pravo na naknadu štete.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju takođe proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da navodi tužbe i dokazi na kojima je temeljila tužbeni zahtjev nemaju nikakve veze sa obrazloženjem sudova, a posebno Vrhovnog suda, po kom pravnom osnovu apelantkinja traži naknadu štete. U ovoj apelaciji i tokom postupka dokazano je, kako dalje navodi apelantkinja, da je do ove saobraćajne nezgode došlo zbog tehničke neispravnosti mehanizma za upravljanje i mehanizma za kočenje. Dakle, na automobilu su otkazali osnovni sistemi, sistem upravljanja i sistem kočenja automobila, što je izazvalo destabilizaciju vozila, slijetanje s puta, udaranje prvo u saobraćajni znak, zatim u veći kamen pored puta, što je prouzrokovalo nalijetanje vozila na zemljani nagib i prevrtanje. Pošto je izostalo pravo na pravično suđenje i primjena zakona bila proizvoljna i diskriminatorska u odnosu na apelantkinju, ovdje je nadležnost Ustavnog suda ne da supstituiše sud redovne nadležnosti nego da ispravi ovu očiglednu nepravdu koju su učinili nižestepeni sudovi prema apelantkinji. Apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da donese odluku kojom se utvrđuje da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku i da joj je iz tog osnova Republika Srpska dužna platiti iznos od 5.000,00 KM.

17. Takođe, apelantkinja predlaže da se obaveže tuženi da isplati na ime naknade nematerijalne štete iz osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog gubitka supruga iznos od 15.000,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 15. novembra 2010. godine pa do isplate. Nadalje, apelantkinja traži da tuženi plati apelantkinji na ime troškova prvostepenog i drugostepenog postupka 22.205,00 KM, troškova revizije sa taksom 2.053,00 KM i troškova ove apelacije u iznosu od 1.053,00 KM. Konačno, apelantkinja predlaže da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

18. Iznoseći hronološku tok postupka, Osnovni sud navodi da je u toku postupka pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo i ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava apelantkinje.

19. Vrhovni sud smatra da se neosnovano u apelaciji navodi da je isključivi uzrok saobraćajnog udesa, u kojem je smrtno stradao apelantkinjin suprug, tehnička neispravnost vozila tuženog kojim je navedeni upravljao. Kako je to vozilo potpuno uništeno, nije bilo moguće utvrditi njegovu tehničku ispravnost, što je potvrdio vještak mašinske struke koji je pregledao ovo vozilo, jer je apelantkinjin suprug vozio neprilagođenom brzinom, zbog čega je vozilo sletjelo sa kolovoza i prevrnulo se. Dakle, on je svojom krivicom, a ne krivicom tuženog, prouzrokovao štetni događaj. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tuženi navodi da je postupak po apelantkinjinoj tužbi okončan u razumnom roku, te da je neosnovan i zahtjev za obeštećenja po prednjem osnovu, kao i tvrdnja da joj nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Predaja stvari trećem licu Član 176. stav 1.

Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.

Oslobođenje od odgovornosti Član 177. stav 2.

(....) (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.(....)

Odgovornost u slučaju izazvanom motornim vozilom u pokretu Član 178. stav 1.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 7. marta 2013. godine, a apelacija podnesena 15. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII.Meritum

27. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ona takođe smatra da je postupak trajao predugo i da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelantkinja tražila da se utvrdi naknada nematerijalne štete zbog smrti njenog supruga u automobilskoj nesreći. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

30. Apelantkinja smatra da joj je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantkinjine navode koje je ona isticala u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 6. novembra 2006. godine, a da je postupak naknade štete završen sudskim putem donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 95 1 P 002481 12 Rev od 7. marta 2013. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao šest godina i četiri mjeseca, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.

Analiza trajanja postupka

35. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantkinjinog tužbenog zahtjeva radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu imovine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se može govoriti o složenijem predmetu.

36. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu trebalo više od tri godine da donese prvostepenu presudu. Iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizlazi da je pred Osnovnim sudom, iako je nesporno sud preduzimao određene aktivnosti u smislu okončanja postupka, Osnovni sud donio prvostepenu presudu 29. jula 2008. godine, koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 12. marta 2009. godine i predmet vraćen Osnovnom sud na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Iako je Okružni sud brzo odlučio po apelantkinjinoj žalbi, a Vrhovni sud takođe relativno brzo donio odluku po reviziji (u roku od jedne godine i devet mjeseci) ipak, posmatrajući postupak u cjelini, a naročito okolnost da je Osnovnom sudu trebalo četiri godine da donese svoje odluke, Ustavni sud smatra da dužina ovog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantkinja tražila zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 4851). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao pet godina i četiri mjeseca, apelantkinji je određena naknada u visini od 900,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primijeni materijalnog prava, pri čemu je redovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao šest godina i četiri mjeseca, i to u najvećoj mjeri zbog propusta Osnovnog suda, a da pri tome taj sud uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1644/13 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio