Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3201/13 (J. Š.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Tužba
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3201/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3201/13, rješavajući apelaciju Jasmina Šakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jasmina Šakića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Jasminu Šakiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Jasminu Šakiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Šakića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 001190 05 P od 17. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Šakić (daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, koga zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 001190 05 P od 17. maja 2010. godine.

2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4575/12 od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o izjavljenoj reviziji, te da nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva, koje je u postupku zastupalo Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 16, 18. i 27. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 001190 05 P od 17. maja 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da izvrši isplatu duga na ime razlike naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. juna 2002. godine do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 868,00 KM i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 2002, 2003. i 2004. godinu iznos od 1.142,00 KM, odnosno ukupan iznos od 2.010,80 KM.

7. U obrazloženju presude se navodi da je apelant podnio tužbu 7. jula 2005. godine, te da uz tužbu nije dostavljen nijedan dokaz kojim se potvrđuju navodi tužbe. Ukazano je da je tuženi 28. aprila 2006. godine dostavio sudu pismeni odgovor na tužbu u kojem je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

8. Općinski sud je naveo da na pripremnom ročištu održanom 12. juna 2009. godine apelantov punomoćnik nije osporio prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut u odgovoru na tužbu, već je naveo da je u tužbi pogrešno označen tuženi, odnosno da su izostavljene riječi ispod Kantona-Općina Bužim. Dalje je ukazao da se iz navoda tužbe vidi da je apelant službenik Općine Bužim, te da se stoga vidi da se radi o grešci, a ne o preinaci naziva tuženog.

9. Općinski sud je naveo da je apelantov punomoćnik na pripremnom ročištu izvršio ispravku naziva tuženog tako da je ispod Unsko-sanskog kantona navedena Općina Bužim, zastupana po Općinskom pravobranilaštvu „jer je to službeni naziv općine kao organa državne službe u okviru Unsko-sanskog kantona“.

10. Istaknuto je da je Općinski sud sve pomenute navode apelanta smatrao preinakom tužbe. Stoga je prvostepeni sud zapisnik s pripremnog ročišta uz dopis suda dostavio novooznačenom tuženom Općini Bužim, zastupanoj po Općinskom pravobranilaštvu, na izjašnjenje da li pristaje na preinaku tužbe u subjektivnom smislu. Ukazano je da Općina Bužim nije pristala na preinaku tužbe, odnosno nije pristala da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog Unsko-sanskog kantona. Također je ukazano da prvobitno tuženi, koji se već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, nije dao pristanak na preinaku tužbe na način kako je to učinio apelantov punomoćnik, te kao novotuženog označio Općinu Bužim. Zbog navedenog, sud je rješenjem od 17. augusta 2009. godine odbio preinačenje tužbenog zahtjeva na novooznačenog tuženog Općinu Bužim. Međutim, kako je apelant ostao pri svojoj tužbi u odnosu na prvobitno označenog tuženog, odnosno Unsko-sanski kanton, postupak je nastavljen po navedenoj tužbi.

11. Istaknuto je da je apelant podneskom od 12. aprila 2010. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev, te ga uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Općinski sud je naveo da je iz nalaza vještaka utvrdio činjenicu da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik Općine Bužim, a ne zaposlenik tuženog. Navedenu činjenicu prvostepeni sud je utvrdio tako što je vještaku naloženo da utvrdi da li je apelant zaposlenik Općine Bužim, kako je navedeno u tužbi jer u prilog navedenom nije dostavljen niti jedan dokaz.

12. Po mišljenju Općinskog suda, s obzirom da je apelant zaposlenik Općine Bužim, tužbeni zahtjev radi isplate duga po osnovu razlike za topli obrok i regres mora biti upravljen samo prema Općini Bužim, a ne prema tuženom. Istaknuto je da nije postojao nikakav pravni odnos između apelanta i naznačenog tuženog. Prema tome, po ocjeni Općinskog suda, osnovan je prigovor pasivne legitimacije koji je tuženi istakao u odgovoru na tužbu. Pri tome je ukazano da je u postupku utvrđeno da je apelant zaposlenik Općine Bužim kod koje ostvaruje sva prava iz radnog odnosa, te da se ne nalazi ni u kakvom pravnom odnosu s tuženim.

13. Također, Općinski sud je naveo da je za subjektivnu preinaku tužbe potreban pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban je i njegov pristanak (član 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH; u daljnjem tekstu: ZPP). Protivljenje tuženog koji se već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari ima značaj apsolutne zabrane subjektivnog preinačenja tužbe (Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rev-196/98 od 29. oktobra 1998. godine). Naime, u slučaju subjektivne preinake, kada se tome protivi osoba koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, sud nije ovlašten dopustiti takvu preinaku. Da bi tužitelj mogao valjano preinačiti tužbu promjenom osobe tuženog prije nego se on upustio u raspravljanje o glavnoj stvari dovoljno je da na to pristane novi tuženi. Pristanak dotadašnjeg tuženog nije potreban. Pri tome je ukazano da se upuštanjem tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari smatra svaka parnična radnja tuženog kojom ispoljava određeni stav prema meritumu spora, što u pogledu preinake tužbe dovodi do prekluzije prava tuženog da se u nastavku postupka protivi preinaci tužbe.

14. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari u svom odgovoru na tužbu u kojem je istakao prigovor pasivne legitimacije, zbog čega je i zatražen njegov pristanak na subjektivnu preinaku tužbe, a čemu se on usprotivio.

15. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant zaposlenik Općine Bužim, da je tužbom kao tuženi označen Unsko-sanski kanton, a ne Općina Bužim te da ne postoji pravni odnos između tužitelja i tuženog.

17. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da apelantovi žalbeni navodi o tome da je greškom kao tuženi označen Unsko-sanski kanton, te da je u činjeničnim navodima tužbe na kojima se zasniva apelantov tužbeni zahtjev označeno da je apelant službenik i namještenik Općine Bužim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je kao tuženi jasno označen Unsko-sanski kanton. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev bio usmjeren prema Unsko-sanskom kantonu kao tuženom, a ne prema Općini Bužim.

18. Istaknuto je da je procesno-pravna situacija u smislu subjektivnog preinačenja tužbe jasno propisana pravilima koja proizlaze iz odredbe člana 58. stav 2. ZPP-a. Ukazano je da je za preinaku tužbe na način da apelant umjesto prvobitnog tuženog tuži drugu osobu potreban pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, a ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban je i njegov pristanak. S obzirom da apelant nije dobio pristanak Općine Bužim da stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, a nije dobio ni pristanak prvobitno tuženog koji se već upustio u parnični postupak, to je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 58. ZPP-a, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud postupao krajnje formalistički i neprihvatljivo.

19. Također je navedeno da između apelanta i tuženog ne postoji pravni odnos iz kojeg bi proizlazila prava i obaveze iz radnog odnosa, tj. apelant je zaposlenik Općine Bužim koja ima svojstvo pravne osobe, a samim tim i samostalno odgovara za obaveze proistekle iz radnog odnosa.

20. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 18 0 Rs 001190 12 Rev od 18. aprila 2013. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da pobijani dio u pravomoćnom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva ne prelazi vrijednosni kriterij (10.000,00 KM) za dopustivost revizije (član 237. stav 2. ZPP-a), a da nema ni osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji (član 237. stav 3. ZPP-a).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Ukazuje da redovni sudovi nisu uvažili apelantove navode o tome da je došlo do greške prilikom označavanja tuženog niti je apelantu dozvoljeno da navedenu grešku ispravi nakon prijema odgovora na tužbu. Ukazuje da je prvostepeni sud tek nakon proteka perioda od tri godine zakazao pripremno ročište. Apelant podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenim rješenjem nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.

23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je predmetni spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu 9. jula 2010. godine, a da je o žalbi odlučeno 22. oktobra 2012. godine, te da stoga nisu osnovani apelantovi navodi o povredi načela donošenja odluke u razumnom roku. Također, umjesto odgovora na apelaciju u odnosu na kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje Kantonalni sud se poziva na obrazloženje iz svoje odluke.

24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelantovu tužbu, podnesenu 7. jula 2005. godine, dostavio na odgovor tuženom 17. aprila 2006. godine koji je odgovor na tužbu dostavio 28. aprila 2006. godine, ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Istaknuto je da je Općinski sud rješenjem od 16. marta 2009. godine utvrdio da se tužba tužitelja N. K., N. M., A. A. i E. M. smatra povučenom. U odnosu na ostale tužitelje, među kojima je i apelant, postupak je nastavljen. Ukazano je da je 12. juna 2009. godine na zapisnik suda na pripremnom ročištu apelantov punomoćnik naveo da vrši ispravku naziva tuženog (strana 2. zapisnika s pripremnog ročišta) tako što se ispod Unsko-sanskog kantona stavlja Općina Bužim, zastupana po Općinskom pravobranilaštvu jer je to službeni naziv Općine kao organa državne službe u okviru Unsko-sanskog kantona, te da se ne radi o preinaci, nego samo o ispravci greške u nazivu tuženog. Navedeno je da je prvostepeni sud, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, rješenjem od 17. augusta 2009. godine odbio preinačenje tužbenog zahtjeva na novooznačenog tuženog Općinu Bužim, te je apelantov punomoćnik pozvan da se izjasni o podnesenoj tužbi. Istaknuto je da je apelantov punomoćnik podneskom od 4. septembra 2009. godine kao tuženog označio Unsko-sanski kanton, zastupan po Kantonalnom pravobranitelju, uz smanjenje vrijednosti spora na iznos od 61.090,49 KM budući da su neki tužitelji odustali od tužbe. Ukazano da je u toku postupka apelantov punomoćnik tražio i izuzeće sudije prvostepenog suda. Istaknuto je da je postupajuća sutkinja predmet zadužila u januaru 2009. godine, a da je do tada s predmetom bio zadužen drugi sudija. Također, Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju prvostepene presude, te da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 58.

(1) Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitnog tuženog tužiti drugo lice.

(2) Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

(3) Lice koje stupa u parnicu namjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 001190 12 Rev od 18. aprila 2013. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom da je odbačena kao nedopuštena, pa je slijedom navedenog konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, zbog čega će Ustavni sud apelantove apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

29. Dakle, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 25. oktobra 2012. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 4575/12 je podnio 22. decembra 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. S obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke 4575/12 (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku budući da je apelant Rješenje Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 001190 12 Rev od 18. aprila 2013. godine primio 23. maja 2013. godine, a predmetna apelacija je podnesena 17. jula 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na apelanatove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje

33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

34. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelant tvrdio da je u svojoj tužbi greškom označio Unsko-sanski kanton kao tuženog umjesto Općine Bužim, navodeći da iz samog obrazloženja tužbe proizlazi da je u konkretnom slučaju tuženi Općina Bužim. Navedene navode redovni sudovi su smatrali apelantovim zahtjevom za preinaku tužbe (subjektivno preinačenje tužbe), te su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje iz kojih razloga je takav apelantov zahtjev odbijen. U daljnjem toku postupka redovni sudovi su dali obrazloženje zbog čega ne postoji pravni odnos između apelanta i tuženog, odnosno zbog čega su ocijenili osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, na osnovu čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade po osnovu glavnog duga za utuženi period. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 7. jula 2005. godine, te da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001190 10 Rsž od 8. oktobra 2012. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao sedam godina i tri mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

41. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku (pitanje preinake tužbe i pasivne legitimacije), Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem ni u vezi s primjenom propisa.

42. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant, iako je vršio preinačenje tužbe, svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak. Ovo iz razloga što se apelant samo koristio pravima koja mu pripadaju prema relevantnim odredbama ZPP-a.

43. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prvostepeni sud, računajući od momenta podnošenja tužbe (7. juli 2005. godine), zakazao pripremno ročište tek 29. aprila 2009. godine, odnosno nakon proteka perioda od tri godine i devet mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku u predmetnom postupku donio 17. maja 2010. godine, dakle, nakon proteka perioda od četiri godine i deset mjeseci, računajući od podnošenja tužbe. Ustavni sud smatra da se navedeni period ne može smatrati zadovoljavajućim periodom u smislu prava na pravično suđenje, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu, bez obzira što su se odluke redovnih sudova bavile isključivo pitanjem subjektivnog preinačenja tužbe, kao i pitanjem pasivne legitimacije ne ulazeći dalje u suštinu samog spora. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom prvostepenom postupku došlo i do promjene postupajućeg sudije. Međutim, navedeno ne može biti opravdanje za ovako dugo trajanje prvostepenog postupka. Naime, odredba člana 10. ZPP-a zahtijeva od suda koji vodi postupak da preduzme sve u cilju što efikasnijeg provođenja predmetnog postupka, što se ne može zaključiti u konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao preko dvije godine (predmetni spis po žalbi Kantonalni sud je primio 9. jula 2010. godine, a odluka je donesena 22. oktobra 2012. godine), što također ne zadovoljava načelo donošenja odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu dostavili razumno i objektivno obrazloženje zbog čega je prvostepeni postupak trajao preko četiri godine, a drugostepeni postupak preko dvije godine, imajući u vidu da se ipak radilo o radnom sporu koji je hitne prirode.

44. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju period od sedam godina i tri mjeseca koliko je ukupno trajao predmetni postupak na dvije sudske instance, a koji je hitne prirode, ne zadovoljava načelo prava na pravično suđenje u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka budući da je postupak pred tim sudom trajao u periodu od četiri godine i deset mjeseci. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. U vezi s tim Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanta na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao preko sedam godina od čega se pred prvostepenim sudom nalazio u periodu dužem od četiri godine, zbog čega je i utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Općinski sud koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3201/13 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio