Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/15 (A. L.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3407/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3407/15, rješavajući apelaciju Admira Lekića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Lekić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 018573 15 Kž 5 od 8. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Admir Lekić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u KPZ Zenica, kojeg zastupa Omar Mehmedbašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 018573 15 Kž 5 od 8. maja 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 2. tačka b) u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, i krivično djelo nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materijala iz člana 371. stav 1. navedenog Zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i 10 mjeseci u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 15. avgusta 2013. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne zatvora. Presudom je dalje apelantu izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (automatske puške) kojim je učinjeno krivično djelo.

U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, na način opisan u izreci prvostepene presude, pokušao drugoga usmrtiti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju i neovlašteno držao vatreno oružje čija nabavka građanima uopšte dopuštena. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da branitelji apelanta ukazuju da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ističući prvenstveno da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nejasni i proturječni, da postoji nesaglasnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini pojedinih iskaza i vještaka (za balistiku) i da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da se prigovorima žalbe (kako su oni formulirani) zapravo osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost prvostepene presude, budući da iz iste jasno proizlazi da zaključak prvostepenog suda u pogledu ispaljenja metka u pravcu glave oštećenog nije utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka balističara, niti je mogao biti, s obzirom da se taj vještak o toj odlučnoj činjenici nije mogao izjasniti zbog nedostatka egzaktnih parametara, već je taj zaključak zasnovan na iskazu oštećenog čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje ni nalazom vještaka, niti drugim izvedenim dokazima. U tom smislu je dalje navedeno da žalba nije ukazala na bilo kakve kontradiktornosti u iskazu oštećenog, nego se zapravo želi ukazati da je tvrdnja oštećenog da je držao ruke u visini glave neistinita. I po ocjeni drugostepenog suda, oštećeni je sasvim jasno i uvjerljivo u oba svoja iskaza opisao ključne momente predmetnog događaja, a njegov iskaz nije osporen bilo kojim drugim dokazom, ni subjektivnim niti objektivnim. Dakle, zaključeno je da je pravilan stav prvostepenog suda da su se u apelantovim radnjama ostvarila bitna obilježja krivičnog djela ubistva u pokušaju, jer je takav zaključak zasnovan na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa je žalbene prigovore valjalo odbiti. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je naveo da je osnovana žalba tužiteljice u tom dijelu, te da je prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima na strani apelanta kada ih je cijenio kao osobito olakšavajuće, a premali značaj dao otežavajućim okolnostima-ranijoj osuđivanosti apelanta i težini nastupjele posljedice kod oštećenog (potpuni gubitak reproduktivne sposobnosti kod oštećenog uslijed odstranjenja testisa). Stoga je Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni tako da je utvrdio apelantu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, umjesto prvobitno utvrđene kazne zatvora u trajanju od devet godina. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 329. Zakona o krivičnom postupku FBiH.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, te pravo na slobodu kretanja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi u predmetnom krivičnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/15 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio