Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/15 (A.B. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-382/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-382/15, rješavajući apelacije A. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001937 13 Rev od 5. novembra 2014. godine;
Raif Muminović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 025214 14 Rev od 21. novembra 2014. godine;
Radomir Purišić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 123064 14 Gž od 5. decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-382/15 A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), sa boravištem u Rijeci, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokatica iz Petrova, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001937 13 Rev od 5. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene Opština Kotor Varoš i Republika Srpska obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog paljenja stambeno poslovnog objekta i određeni novčani iznos na ime materijalne štete za motorno vozilo. U toku postupka, utvrđeno je da je apelantu 25. juna 1992. godine od strane nepoznatih lica zapaljen stambeno poslovni objekat u mjestu Vrbanjci, a da je apelantovo motorno vozilo 19. jula 1993. godine preregistrovano na tuženu Opštinu Kotor Varoš do 28. jula 1994. godine, a potom preregistrovano na MP „Cesting“ Kotor Varoš do 31. decembra 1998. godine, nakon čega nema podataka o registraciji ili promjeni vlasništva, dok je priključno vozilo do 6. juna 1991. godine bilo registrovano kao vlasništvo apelanta, te da nakon toga nije bilo promjena. Nadalje, konstovano je da je odredbom člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). U vezi s tim, zaključeno je da su u konkretnoj predmetnoj stvari zastarni rokovi počeli teći od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, pa je slijedom navedenog od dana podnošenja tužbe 7. avgusta 2007. godine protekao i objektivni i subjektivni rok za potraživanje štete sudskim putem. Osim toga, zaključeno je da je u vrijeme nastanka štete na snazi bio član 180. Zakona o obligacionim odnosima koji je propisivao da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država, ali je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93) navedeni član zakona brisan.
2. AP-496/15 Raif Muminović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 025214 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi DD „Splonum“ Sanski Most da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (duševni bol zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljeni fizički bol, pretrpljeni strah i naruženost) isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnog bola zbog umanjenja opće životne aktivnosti i po osnovu pretrpljenog fizičkog bola preko dosuđenih iznosa. Također, u cjelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u određenom novčanom iznosu po osnovu tuđe njege i pomoći, te je određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant bio zaposlenik kod tuženog, te da je 1. novembra 2002. godine doživio nesreću na poslu i zadobio teške tjelesne povrede, da je prema nalazu vještaka zbog navedenih povreda utvrđena umanjena životna aktivnost u procentu od 35% trajno, da je pretrpio fizičke bolove, primarni strah i strah jakog, srednjeg i slabijeg intenziteta, da je utvrđena naruženost u vidu ožiljka u predjelu karlice, kao i hod upadljivo promjenjen i držanje tijela sa nesigurnim kretanjem, kao i da je u vrijeme nastanka štete apelant imao 32 godine. Nadalje, utvrđeno je da je prilikom odlučivanja o visini naknade za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti cijenjen stepen invaliditeta, jačina i trajanje posljedica, starosna dob i apelantovo zanimanje. U vezi s tim, utvrđeno je da primjenom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i uobičajene prakse za okolnosti predmetnog slučaja, a to je da je umanjenje opće životne aktivnosti utvrđeno sa 35% trajno, da je apelant u vrijeme nastanka štetnog događaja bio relativno mlad čovjek, pa mu dodjeljeni novčani iznos predstavlja odgovarajuću satisfakciju za nastalu duševnu bol. Osim toga, utvrđeno je da apelant u ovoj parnici uspio sa 39,81% u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a imajući u vidu da je i tuženi imao troškove postupka i da je uspio osporiti ostali dio tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučeno da svaka stranka snosi troškove postupka koje je imala.
3. AP-765/15 Radomir Purišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 123064 14 Gž od 5. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi „Jahorina osiguranje“ a.d. Banja Luka da apelantu isplati na ime materijalne štete na vozilu i na ime izrade predračuna i troškova preuzimanja zapisnika o uviđaju policije određene novčane iznose, dok je apelant odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime materijalne štete na vozilu kao i na ime materijalne štete za izgubljenu zaradu. U toku postupka, utvrđeno je da se 5. avgusta 2009. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko vozilo kojim je upravljao apelant i putničko vozilo kojim je upravljao S. P., te da postoje doprinosi na strani oba učesnika saobraćajne nezgode. Također, zaključeno je da je vozilo kojim je upravljao S. P. bilo osigurano od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima kod osiguravača – tuženog „Jahorina osiguranje“ a.d. Banja Luka, a da je apelant u vijeme saobraćajne nezgode obavljao djelatnost taksi prevoznika. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 929. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da je osiguravač dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivicom ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obaveza izrično isključena ugovorom o osiguranju. Osim toga, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, da se u predmetnoj stvari radi o „totalnoj“ šteti, a da je apelantov doprinos saobraćajnoj nezgodi 50%, na osnovu čega je utvrđena materijalna šteta umanjena za iznos od 50%. U vezi s tim, utvrđeno je da oba učesnika saobraćajne nezgode nisu postupali u skladu sa propisima i pravilima saobraćaja, te da su njihovi propusti jednaki, te je stoga ukupna šteta podjeljena na jednake dijelove. Najzad, zaključeno je da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u vezi izgubljene zarade, odnosno nije se moglo na osnovu izvedenih dokaza utvrditi tačna visina izgubljene zarade apelanta.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-382/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman