Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/13 (I. Z.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1656/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1656/13, rješavajući apelaciju Ismeta Zulfića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Zulfića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004014 10 Gž od 29. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ismet Zulfić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 004014 10 Gž od 29. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, kao i od Rudnika „Kreka“ u Tuzli d.o.o Tuzla-Rudnik „Mramor“ u Mramoru (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2015. godine, a tuženi 29. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08- 001271 od 30. decembra 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta pa se obavezaje tuženi da apelantu na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. aprila 2005. godine do 1. jula 2005. godine isplati ukupan iznos od 415,20 KM, od čega za april iznos od 130,20 KM, za maj iznos od 168,08 KM i juni iznos od 117,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 31. marta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Stavom II iste presude obavezan je tuženi da na apelantovo ime za period od 1. aprila 2005. godine do 1. jula 2005. godine izvrši uplatu kod nadležnog fonda PIO na ime pripadajućih doprinosa ukupan iznos od 146,57 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Višak potraživanog iznosa apelanta na ime zakonskih zateznih kamata koje je apelant potraživao u odnosu na ime isplate za neisplaćene plaće, počev od zadnjeg dana u tekućem mjesecu za prethodni mnesec pa do isplate do presudom dosuđenih kamata počev od dana podnošenja tužbe, odnosno 31. marta 2008. godine, odbijen je kao neosnovan. I konačno, stavom IV obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.022,40 KM sa zakonskom kamatom počev od 30. decembra 2009. godine pa do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.
6. Kako je utvrdio Općinski sud, među parničnim strankama u toku postupka nije bilo sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, te da je apelantu od 1. augusta 2005. godine priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije. Međutim, sporno je među strankama da li je tuženi apelantu isplaćivao plaću na zakonom predviđen način u punom iznosu.
7. Općinski sud je, najprije, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe tužioca, jer su u konkretnom slučaju prava tužioca regulisana Zakonom o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZOR), Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 49/00 i 53/07) i pravilnicima tuženog. Primjena odredbe člana 103. Zakona o radu, na kojem tuženik zasniva prigovor neblagovremenosti, kojom je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu iz radog odnosa, u konkretnom slučaju, po ocjeni suda, nije prihvatljiva, jer apelant svojom tužbom ne osporava odluke kojim je, eventualno, odlučivano o njegovim pojedinačnim pravima, nego je njegov zahtjev usmjeren na novčana potraživanja koja zastarijevaju u roku od tri godine shodno odredbi člana 106. ZOR-a.
8. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da novčana potraživanja apelanta po osnovu plaća i drugih naknada nisu zastarjela u odnosu na potraživanja iznosa plaća preciziranih u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu na ročištu za glavnu raspravu o kome je sud na kraju i odlučivao. Naime, kako je predmet dijela tužbenog zahtjeva kojim se potražuju manje isplaćene plaće koje, u skladu sa članom 70. ZOR-a, dospijevaju u roku koji ne može biti duži od 30 dana, to bi u slučaju da plaća apelantu za april 2005. godine dospijeva u najnepovoljnijoj varijanti za apelanta prvog dana nakon isteka aprila, a budući da je tužba podnesena 31. marta 2008. godine, to u svakom slučaju nije nastupila apsolutna zastara potraživanja u smislu odredbe člana 106. ZOR-a. Pored toga, bez obzira na činjenicu što bi isplata doprinosa također dospjela za naplatu kad bi bila isplata plaća, sud u smislu odredbe člana 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju smatra da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja ne mogu zastarjeti, pa ni u ovom dijelu tužbenog zahtjeva nema zastare potraživanja.
9. Kako je sud našao da su neosnovani svi istaknuti prigovori tuženog odlučujući o osnovanosti samog tužbenog zahtjeva, preciziranog kako je to u dispozitivu presude bliže navedeno, sud je ocijenio činjenicu da iz priloženih obračunskih lista plaća za apelanta, u koje je sud izvršio uvid, proizlazi da je apelantu u utuženom periodu pri obračunu plaće utvrđen iznos nazvan kao „ korekcija negativna", kao i da je isti iznos utvrđen i kao naknada za topli obrok.
10. U tom smislu apelantov punomoćnik je tokom postupka isticao da je apelantu isplaćivana manja plaća od propisane, pa je time i uplaćivan manji iznos na ime obaveze doprinosa, dok je punomoćnik tuženog navodio da je tuženi u potpunosti saglasno svojim aktima vršio isplatu plaće apelantu, te da je vršio uplatu toplog obroka isplaćujući jedan dio u bonovima, a jedan novčani dio na koji je tuženi oslobođen obaveze obračuna i plaćanja poreza na plaću. Na taj način tuženi navodi da nije umanjivao plaću za iznose naknade za topli obrok (negativna korekcija), već je samo koristio mogućnost za manju uplatu poreza i doprinosa a u skladu sa odredbom člana 34. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenih u oblasti rudarstva u FBiH, te odredbama Zakona o porezima na plaću i Zakona o doprinosima.
11. Imajući u vidu obračunske liste koji sadrže podatke o plaći koja je apelantu isplaćena, te uzimajući u obzir nalaz vještaka, sud nalazi osnovanim potraživanje apelanta za naknadu manje isplaćenih plaća za period od 1. aprila 2005. godine do 30. juna 2005. godine u iznosima kako je to preciziranim tužbenim zahtjevom navedeno s obzirom na to da je visina potraživanja određena u skladu sa nalazom vještaka. Naime, sud je ocijenio da tužitelj u spornom periodu nije primio iznos plaće koji bi apelantu u skladu sa radnim mjestom i obavljenim zadacima pripadao, te da se naknada plaće koja je tužiocu isplaćivana u vidu naknade za topli obrok ili regres ne može smatrati plaćom pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da na isti iznos nisu plaćeni ni pripadajući doprinosi. U navedenom smislu, sud smatra osnovanim i potraživanje manje uplaćenih doprinosa u utvrđenom periodu s obzirom da se uplata doprinosa potražuje u iznosima preciziranim u skladu sa nalazom vještaka a u skladu sa čl. 6. i 7. Zakona o doprinosima („Službene novine FBiH“ broj 35/98). Uvidom u akt Federalnog ministarstva finansija broj 03-02-912/03 od 1. jula 2005. godine i zapisnik o inspekcijskom nazoru jedinice za kontrolu velikih obveznika Porezne uprave – Centralni ured Sarajevo broj 10/06-15-4657-1/03 od 24. decembra 2003. godine se može utvrditi do kog iznosa se ne moraju uplaćivati doprinosi ukoliko se isplaćuje topli obrok, odnosno jedinica za kontrolu velikih poreznih obveznika je vršila kontrolu da li su na isplaćene plaće uplaćeni porezi i doprinosi u propisanoj visini, a nije utvrđivala da li su plaće isplaćivane u propisanoj visini, odnosno na propisan način, nego na ono što je isplaćeno kao plaće da li su plaćeni porez i doprinosi.
12. Dakle, iz svega navedenog sud nalazi da je precizirani tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti osnovan iz razloga što tuženi nije imao uporišta ni u zakonu, ni u kolektivnom ugovoru, ni u pravilniku da postupa na način isplate dijela plaće pozivajući se na mogućnost plaćanja toplog obroka jednim dijelom u novčanom iznosu, jer je takvim radnjama postupao na štetu apelanta koji zbog toga ne može ostvariti pripadajući iznos starosne penzije počev od 1. augusta 2005. godine zbog manje uplaćenih doprinosa. Zbog toga je sud imao kao takav tužbeni zahtejv u cijelosti usvojiti kako je u dispozitivu presude bliže navedeno.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 004014 10 Gž od 29. marta 2013. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke, tako da se odbija apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da mu na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. aprila 2005. godine do 1. jula 2005. godine isplati ukupan iznos od 415,20 KM od čega za april iznos od 130,20 KM, za maj iznos od 168,08 KM i za juni iznos od 117,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 31. marta 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i u stavu IV izreke, tako da se dosuđeni troškovi postupka snižavaju sa iznosa od 1.022,40 KM na iznos od 266,74 KM, dok je u preostalom pobijanom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
14. Kantonalni sud je utvrdio da se osnovano žalbom tuženog dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude iz stava I izreke kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 415,20 KM na ime manje isplaćene plaće za period od 1. aprila 2005. godine do 1. jula 2005. godine, jer za ovakvu svoju odluku prvostepeni sud nije imao uporište u predloženim i izvedenim dokazima. Po ocjeni Kantonalnog suda, s obzirom na sadržinu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, tuženi osnovano u žalbi navodi da je apelantu u spornom periodu isplaćen dio plaće u iznosu od 415,20 KM kao naknada za topli obrok, pa da ga stoga prvostepeni sud ne može obavezati na ponovnu isplatu plaće apelantu za sporni period, jer bi se radilo o duploj isplati. U situaciji kada je u utuženom periodu apelantu stvarno obračunata i isplaćena plaća prikazana u tabelarnom pregledu pismenog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kao plaća i kao topli obrok, apelant, kako navodi Kantonalni sud, nema pravo da od tuženog ponovo potražuje isplatu dijela plaće kao već isplaćenog iznosa na ime toplog obroka na kojim činjeničnim tvrdnjama je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u spornom periodu. Ovo sve tim prije što iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tuženi imao uređeno pitanje isplate toplog obroka, tako što su za svaki odrađeni radni dan zaposlenici dobijali bon za korištenje toplog obroka u vlastitim restoranima i novčanu naknadu u dnevnom iznosu koji je određivan odlukama direktora, koji nije sadržan u platnim listama apelanta u kojima je sadržana isplaćena naknada plaće pod nazivom topli obrok u ukupnom iznosu od 415,20 KM, koji predstavlja negativnu korekciju plaće na koju nisu uplaćeni traženi dosuđeni doprinosi na plaću.
15. Zbog toga je u ovom dijelu Kantonalni sud žalbu uvažio i odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu tražene razlike plaća u iznosu od 415,20 KM. Kako apelant nije uspio da ostvari zahtjev za isplatu razlike plaća, to mu ne pripada pravo ni na dosuđene zakonske zatezne kamate na ovaj iznos, jer zakonske zatezne kamate predstavljaju sporedno potraživanje koje dijeli sudbinu glavnog potraživanja. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke na način pobliže naveden u izreci ove presude, dok je u stavu II izreke ona potvrđena na osnovu člana 226. ZPP, odnosno u stavu III izreke ostala neizmijenjena, na osnovu člana 221. ZPP, jer se u tom dijelu tuženi nije nije ni žalio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelant smatra da drugostepeni sud pogrešno utvrđuje da mu je tuženi već isplatio plaću kroz topli obrok, jer je zakonom konkretno navedeno šta predstavlja plaću, šta su dodaci na plaću, a šta su ostale naknade koje nemaju karakter plaće. Tuženi je apelantu primjenom negativne korekcije isplatio naknadu za topli obrok i regres i kao takvu je knjižio, a koje nemaju karakter plaće, jer prema odredbi člana 68. ZOR-a plaća zaposlenika utvrđuju se Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a odredbom člana 24. Kolektivnog ugovora u oblasti rudarstva („Službene novine“ broj 49/00 od 27. oktobra 2000. godine) i člana 6. stav 4. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, osnovna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanje plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog, dok prema odredbi člana citiranog kolektivnog ugovora u oblasti rudarstva naknada za topli obrok predstavlja naknadu po pravu na ishranu u toku rada.
18. Pogrešna primjena odredaba materijalnog prava ogleda se, po apelantovom mišljenju, u pogrešnoj primjeni odredaba člana 68. ZOR-a i pogrešnoj primjeni odredaba člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, odredaba Općeg kolektivnog ugovora i odredaba čl. 6. i 7. Ugovora o radu od 21. januara 2002. godine. Apelant smatra da je zahtjev za isplatu razlike manje obračunate i isplaćene plaće osnovan, a u visini koja tokom prvostepenog postupka nije bila sporna i koju je utvrdio vještak finansijske struke kao negativnu korekciju, tako da u spornom periodu, a u skladu sa citiranim odredbama Kolektivnog ugovora i odredbom člana 68. ZOR-a, apelantu pripada plaća u punom iznosu. Stoga, apelant smatra da je nepravilan stav suda u drugostepenoj presudi da je tuženi ustvari apelantu isplatio plaću u punom iznosu i da na taj iznos nisu uplaćeni samo doprinosi, naročito imajući u vidu da iznos za koji se u presudi tvrdi da je isplaćen kao plaća nije prijavljen nadležnom fondu PIO, odnosno da je ovakva presuda neprovodiva, jer se ne može izvršiti uplata doprinosa, a da se istovremeno ne izvrši izmjena osnovice za njih (isplati razlike plaće).
19. Iz izloženog proizlazi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u istim pravnim stvarima za isti period po istom osnovu donosi odluke različito tumačeći kategoriju plaće, kategoriju negativne korekcije, te kategoriju naknade za topli obrok i naknade na ime regresa (one nemaju karakter plaće) iz kojih razloga apelant smatra osnovanim podnošenje ove apelacije. Također je drugostepeni sud, suprotno odredbama člana 120. Zakona o PIO, kao i odredbama Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa (gdje je utvrđeno šta predstavlja osnovicu za obračun doprinosa za PIO), obavezao tuženog da uplati doprinose a da ga je istovremeno oslobodio obaveze na isplatu razlike manje ispiaćene plaće. Osnovica za obračun doprinosa je plaća zaposlenika pa je protivno zakonu obavezati tuženog da uplati razliku doprinosa, a da nije obavezan da izvrši uplatu razlike plaće na koji iznos je i utvrđena obaveza uplate doprinosa. Ne može se smatrati da je tuženi apelantu u spornom period isplatio plaću u dijelu u kojem je te iznose isplatio na ime toplog obroka ili regresa, a koji nemaju karakter plaće, nego karakter materijalnih troškova na koje se ne uplaćuju doprinosi PIO, što je jasno naznačio vještak ekonomske struke zbog drugačijeg pravnog stava, što predstavlja potpunu pravnu nesigurnost i povredu prava na isti pristup sudu i pravično suđenje, te pravo na imovinu. Na temelju svega navedenog apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio navedena ustavna prava, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji i osporenu presudu ukine.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud navodi da su apelantovi navodi neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tuženi navodi akte po kojima je vršena isplata plaće i toplog obroka apelantu, te zaključuje da su njegovi navodi neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu («Službene novine RS» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtjevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtijeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva sudu, teče od dana okončanja tog postupka.
Propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1.do 3. ovog člana, nema za posljedicu gubitak prava na to potraživanje.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 004014 10 Gž od 29. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena odluka je donesena 29. marta 2013. godine, a apelacija podnesena 18. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku tražio da mu se isplati neisplaćeni dio plaće i naknade fondu PIO. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
30. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da se žalbom tuženog osnovano dovode u sumnju pravilnost i zakonitost u odnosu na stav I izreke prvostepene presude, kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta za isplatu iznosa od 415,20 KM, na ime manje isplaćene plaće za period od 1. aprila 2005. godine do 1. jula 2005. godine, jer za ovakvu svoju odluku prvostepeni sud nije imao uporište u predloženim i izvedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju naveo da je, s obzirom na sadržinu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, tuženi u žalbi naveo da je apelantu u spornom periodu isplaćen dio plaće u iznosu od 415,20 KM kao naknada za topli obrok, pa da ga stoga prvostepeni sud ne može obavezati na ponovnu isplatu plaće za sporni period, jer bi se radilo o duploj isplati. Zbog toga je u ovom dijelu Kantonalni sud žalbu uvažio i odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu tražene razlike plaća u iznosu od 415,20 KM. Kako apelant nije uspio da ostvari zahtjev za isplatu razlike plaća, to mu ne pripada pravo ni na dosuđene zakonske zatezne kamate na ovaj iznos, jer zakonske zatezne kamate predstavljaju sporedno potraživanje koje dijeli sudbinu glavnog potraživanja.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno ispitao navode apelanta koje je on isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman