Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/15 ("DMG" d.o.o. Ljubuški i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4421/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4421/15, rješavajući apelacije "DMG" d.o.o. Ljubuški i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"DMG" d.o.o. Ljubuški protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 011899 13 Rev od 18.

juna 2015. godine;

Slavko Panić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055003 14 Rev od 16. septembra 2015. godine;

M.Č. protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 021917 15 Gž od 10. novembra 2015. godine;

Milica Hadžimuhamedović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 031342 15 Rev od 8.

oktobra 2015. godine;

Faketa Livadić, Nevzeta Kovčić i Devleta Mehmedinović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 031342 15 Rev od 8. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4421/15 "DMG" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog i Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnio je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 011899 13 Rev od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom naloženo je tuženom („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 222.974,01 KM počev od 23. jula 2010. godine do 11. februara 2011. godine, kao dana isplate nespornog dijela uz naknadu troškova parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se iznos naknade koji je osiguravač (tuženi) dužan isplatiti u konkretnom slučaju mogao obračunati samo prema vrijednosti mašine (stroja) koju je apelant platio po fakturi od 5. juna 2008. godine, a ne prema vrijednosti novog stroja ili ugovorenoj vrijednosti, jer i prema ocjeni Vrhovnog suda osiguravač nije dužan platiti ugovorenu naknadu samo zbog toga što je nastupio osigurani slučaj, već je potrebno da je osiguranik pretrpio štetu čiji iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio. Dalje se navodi, da kod utvrđene činjenice da je apelant kupio polovan (rabljeni) stroj i isti platio 145.000,00 Eura, to polazni osnov za obračun štete nije mogla biti ugovorena vrijednost stroja prema nalazu i mišljenju vještaka koji je urađen četiri mjeseca prije zaključenog osiguranja za potrebe dobijanja kredita kod poslovne banke. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je stvarna šteta koju je apelant pretrpio 222.974,01 KM prema računu od 5. juna 2008. godine sa umanjenjem franšize od 10%, koji iznos je u vansudskom postupku tuženi isplatio apelantu, te da su primjenom odredbi člana 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pravilno naložili tuženom da apelantu isplati kamate na već isplaćeni iznos, dok su primjenom odredbe člana 925. st. 2. i 7. Zakona o obligacionim odnosima pravilno odbili preostali dio tužbenog zahtjeva.

2. AP-35/16 Slavko Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055003 14 Rev od 16. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je 27. septembra 1999. godine dospjelo potraživanje zakonske zatezne kamate iz sudskog poravnanja koje je apelant zaključio 28. jula 1999. godine sa tuženom (V.P.) na iznos glavnog duga od 40.000,00 KM, te da slijedom navedenog sud obaveže tuženu da mu plati dospjelu kamatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da se, u skladu sa sudskim poravnanjem zaključenim 28. jula 1999. godine između apelanta i majke tada maloljetne tužene, tužena obavezala apelantu isplatiti na ime duga 40.000,00 KM, te da se navedenim poravnanjem tužena obavezala da će pokrenuti postupke (pribavljanja potrebnih saglasnosti) za prodaju nekretnina i nako toga iznos dobiven prodajom isplatiti apelantu. Dakle, dospjelost potraživanja u predmetnom sudskom poravnanju nije određena od nekog precizno utvrđenog datuma ili proteka određenog vremenskog perioda, nego od tačno određenog događaja-od dana prijema iznosa kupoprodajne cijene za nekretnine tužene koje se obavezala prodati, te ovako određen rok ima pravni karakter odložnog uslova čije nastupanje je neizvjesno i zavisilo je od mogućnosti prodaje nekretnina tužene. Također, nesporna je činjenica da tokom postupka nekretnine tužene nisu prodate do namirenja glavnog duga apelantu koje je učinilo treće lice-djed tužene 16. januara 2008. godine, što znači da je dug namiren prije dospjeća. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da prema predmetnom sudskom poravnanju potraživanje apelanta nije ni dospjelo, čime nisu ispunjeni ni uslovi za početak toka zakonske zatezne kamate na to potraživanje u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-290/16 M.Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Špirage opština Kotor Varoš, koju zastupa Marjana Kulenović advokatica iz Banjaluke, podnijela je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 021917 15 Gž od 10. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice da se oslobodi od troškova plaćanja sudskih taksa u predmetnoj pravnoj stvari (apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog-Dom zdravlja „Sveti Pantelejmon“ Kotor Varoš radi predaje stana u posjed). U postupku je utvrđeno da, cijeneći činjenice i dokaze koje je apelantica priložila uz prijedlog, apelantica ima penziju kao redovan izvor prihoda, da nije u obavezi da izdržava druga lica jer živi sama, te da je apelantica bolesna ali da nije dokazala o kojoj vrsti bolesti se radi. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica, u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o sudskim taksama, mogla tražiti plaćanje takse u ratama što nije uradila u konkretnom slučaju. Dakle, kod činjenice da apelantica ima redovna primanja, da visina takse premašuje njena primanja ali da ima mogućnost da ovu taksu plati u ratama, to nije bilo mjesta da se apelantica u cijelosti oslobodi obaveze plaćanja sudskih taksa. Okružni sud je istakao da je apelantica sama označila vrijednost predmeta spora, pa samim tim i bila svjesna činjenice da se prema označenoj vrijednosti predmeta spora i naplaćuje sudska taksa, a neplaćanjem sudske takse apelantici nije onemogućen pristup sudu.

4. AP-302/16 Milica Hadžimuhamedović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijela je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 031342 15 Rev od 8. oktobra 2015. godine.

5. AP-371/16 Faketa Livadić, Nevzeta Kovčić i Devleta Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnijele su 22. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 031342 15 Rev od 8. oktobra 2015. godine.

U predmetima AP-302/16 i AP-371/16, osporenom konačnom odlukom obavezane su apelantice (Milica Hadžimuhamedović, Faketa Livadić, Nevzeta Kovčić i Devleta Mehmedinović) da tužitelju (Hypo-Adria Bank d.d. Mostar) po osnovu duga solidarno isplate iznos od 18.988,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 17.641,46 KM počev od 10. septembra 2007. godine, kao dana otkaza ugovora o kreditu pa sve do isplate, kao i da tužitelju naknade troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. U postupku je utvrđeno da je predmetni spor u ovoj pravnoj stvari mjenični spor u kojem tužitelj kao mjenični povjerilac (remitent) zahtijeva isplatu mjenične svote na temelju trasirane mjenice od tuženih (apelantica) kao mjeničnih dužnika (izdavaoca mjenice) primjenom odredaba Zakona o mjenici kao posebnog zakona. Dalje se navodi da je mjenična obaveza apstraktna obaveza i odvojena je od osnovnog posla, konkretno od ugovora o kreditu (potpisan između tužitelja i apelantice Milice Hadžimuhamedović), pa upravo zbog toga protiv utužene mjenične obaveze iz mjenice, koja sadržajno nema nedostataka, tuženi-apelantice kao mjenični dužnici nisu ovlaštene na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni posao zasnovan na odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Vezano za prigovor zastare mjenično pravnog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da su se nižestepeni sudovi pravilno pozvali na odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarjevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, a što je u vezi i sa odredbom člana 33. stav 1. Zakona o mjenici, s obzirom da tuženi (apelantice Faketa Livadić, Nevzeta Kovčić i Devleta Mehmedinović) kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jemčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Vrhovni sud ističe da je tužitelj, kao imalac trasirane mjenice istu ispunio 10. septembra 2007. godine, kao danom dospjeća mjenične obaveze, dok je prijedlog za izvršenje podnio 11. oktobra 2007. godine, koji se smatra kao dan podnošenja tužbe, s obzirom da je po prigovoru tuženih-apelantica postupak nastavljen u parnici, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara mjenično pravnog zahtjeva.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4421/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/15 ("DMG" d.o.o. Ljubuški i drugi) | Sudska praksa | Aktio