Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-680/16 (A. H.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-680/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-680/16, rješavajući apelacije Adnana Hebibovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adnan Hebibović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129752 11 Rsž od 4. novembra 2015. godine;
Adnan Bašić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129164 12 Rsž od 12. novembra 2015. godine;
Omer Mujić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129169 11 Rsž od 5. novembra 2015. godine;
Ekrem Numanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129174 11 Rsž od 12. novembra 2015. godine;
Ćazim Rožajac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 170973 12 Rsž od 17. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-680/16 Adnan Hebibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129752 11 Rsž od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Lukoil BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati troškove upotrebe privatnog automobila za prevoz na posao sa posla na relaciji Sarajevo-Zenica-Sarajevo, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da mu isplati troškove putarine za prevoz na posao sa posla na navedenoj relaciji, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije posjedovao odobrenje za korištenje privatnog vozila u službene svrhe, a putni nalozi koje je izdavao tuženi, koji nisu ovjereni, te izdati od strane ovlaštene i odgovorne osobe tuženog ne mogu se smatrati odlukom
- rješenjem tuženog kojim se odobrava upotreba privatnog vozila. Naime, utvrđeno je da se teret dokazivanja činjenice da je apelant imao pravo na naknadu troškova prevoza u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu nalazio na strani apelanta koji nije dokazao da mu je tuženi kao poslodavac odobrio da u službene svrhe koristi privatno vozilo i ostvaruje naknadu po osnovu istog. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio da je neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na troškove upotrebe privatnog automobila kao i troškove putarine.
2. AP-682/16 Adnan Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 129164 12 Rsž od 12. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protuzakonito rješenje tuženog GP „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi)o otkazu ugovora o radu od 24. septembra 2009. godine, da se naloži tuženom da mu uspostavi radnopravni status na poslovima vozač „B, C, E“ kategorija počev od 27. septembra 2009. godine pa nadalje, da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i uplati doprinose za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je ugovor o radu zaključen i potpisan između parničnih stranaka 26. septembra 2007. godine, te da od tog dana počinje rad apelanta, koji prema članu 2. ugovora traje, odnosno zaključuje se na godinu dana. Nadalje, da je pomenuti ugovor trajao godinu dana, utvrđeno je da potvrđuje ugovor o radu zaključen između parničnih stranaka 27. septembra 2008. godine, koji je također zaključen na godinu dana, te je rješenjem tuženog od 24. septembra 2009. godine prestao sa 27. septembra 2009. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je ovim ugovorima na određeno vrijeme apelant radio pune dvije godine, bez prekida, ali ni dan preko toga. Isto tako, utvrđeno je da prema relevantnoj odredbi Zakona o radu proizilazi da - kada zaposlenik sa istim poslodavcem izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme, ili zaključi sa njim uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatra će se ugovorom na neodređeno vrijeme. Kako su parnične stranke zaključile uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, bez prekida, ali period obuhvaćen ugovorima nije bio duži od dvije godine, sud je zaključio da se time ne može prihvatiti osnovanom tvrdnja apelanta da je ostvaren ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
3. AP-685/16 Omer Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 129169 11 Rsž od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protuzakonita odluka tuženog GP „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu od 24. septembra 2009. godine, da se naloži tuženom da mu uspostavi radnopravni status na poslovima čuvara od 27. septembra 2009. godine, da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i uplati doprinose za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaključivanjem ugovora o radu iz 2007. i 2008. godine bio zaposlenik tuženog, te da je apelant zaključenjem ugovora o radu od 3. oktobra 2007. godine zasnovao radni odnos na određeno vrijeme koji je trajao do 31. decembra 2007. godine, kao i da je ugovorom o radu od 27. septembra 2008. godine zasnovano radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od godinu dana. Kako je apelant u periodu od 1. januara do 26. septembra 2008. godine radio kod tuženog bez zaključenog ugovora o radu, sud je zaključio da apelant nije radio na određeno vrijeme neprekidno duže od dvije godine i da mu je na taj način rad na određeno vrijeme prerastao u rad na neodređeno vrijeme. Naime, utvrđeno je da je prvostepeni sud s pozivom na relevantnu odredbu Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o radu smatrao da je na osnovu zaključenih ugovora o radu od 3. oktobra 2007. godine i 27. septembra 2008. godine apelant imao period od skoro deset mjeseci u kojem je radio volonterski kada nije imao zaključen ugovor o radu, te je tužbeni zahtjev prvostepeni sud pravilno odbio u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o radu.
4. AP-686/16 Ekrem Numanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnice, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 129174 11 Rsž od 12. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog GP „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu od 24. septembra 2009. godine, da se naloži tuženom da mu uspostavi radnopravni status na poslovima i zadacima KV bravara ili drugim odgovarajućim poslovima i zadacima koje apelant može obavljati i to od 27. septembra 2009. godine, da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i uplati doprinose za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog, da je radni odnos kod tuženog zasnovao na određeno vrijeme, zaključenjem ugovora o radu 27. septembra 2008. godine, te da je članom 2. zaključenog ugovora propisano i među parničnim strankama kao ugovaračima dogovoreno da se ugovor zaključuje na godinu dana tj. na određeno vrijeme. Nadalje, utvrđeno je da je 24. septembra 2009. godine, tuženi rješenjem o prestanku ugovora o radu, utvrdio prestanak radnopravnog statusa apelanta sa 27. septembra 2009. godine, radi isteka ugovora o radu. Isto tako, utvrđeno je da prema relevantnoj odredbi Zakona o radu proizilazi da kada zaposlenik sa istim poslodavcem izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme, ili zaključi sa njim uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatra će se ugovorom na neodređeno vrijeme. Budući da je u konkretnom slučaju, utvrđeno da je apelant kod tuženog radio ne duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu, zaključenog na određeno vrijeme, a imajući u vidu sadržaj pomenute relevantne zakonske odredbe, sud je zaključio da radni odnos apelanta nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa je slijedom toga neosnovan zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonita odluka tuženog od 24. septembra 2009 godine.
5. AP-688/16 Ćazim Rožajac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 170973 12 Rsž od 17. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati naknadu za odvojeni život u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka je utvrđeno da kada je u pitanju razlika naknade za odvojeni život, prvostepeni sud je imao u vidu da apelant svoje pravo temelji na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), kao i odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene. Pored toga, utvrđeno je da je prvostepeni sud imao u vidu odredbu člana 69. GKU kojom je propisano pravo zaposlenika koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života koja iznosi 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Međutim, utvrđeno je da kako je apelant u svom iskazu naveo da je tužena osigurala zaposlenicima tokom rada u Libiji neuslovan smještaj i ishranu koja je odgovarala radu na terenu, to mu onda ne pripada pravo na naknadu za troškove odvojenog života s obzirom da je osiguravanjem smještaja i ishrane od strane poslodavca apelant ostao bez prava na naknadu za terenski dodatak, a da pravnom analogijom proizilazi zaključak da mu ne može pripadati ni pravo na naknadu za odvojeni život jer se ove naknade međusobno isključuju zbog činjenice da je tužena, kao poslodavac poduzela mjere da se apelant ne izlaže povećanim troškovima tokom rada u Libiji odnosno tokom odvojenosti od porodice.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-680/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman