Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-749/13 (P. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-749/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-749/13, rješavajući apelaciju Petra Slijepčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Slijepčevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 007710 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000453 10 Gž od 24. novembra 2010.
godine i presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-08-000 099 od 10. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Petar Slijepčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnio je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000710 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000453 10 Gž od 24. novembra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-08-000-099 od 10. maja 2010. godine
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i ZP „Rudnika i Termoelektrane Gacko“ AD (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. marta 2016. godine. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, radi naknade štete. Tužbu je utemeljio na tvrdnji da je pri polasku na posao pretrpio štetu povređivanjem koljena. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je uzrok apelantove povrede „led na putu koji je u javnoj upotrebi“ te da je stoga isključena odgovornost tuženog po bilo kom osnovu za navedeni štetni događaj.
6. Osnovni sud je presudom broj 095-1-P-08-000-099 od 10. maja 2010. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže i da mu na ime materijalne štete za troškove liječenja isplati iznos od 5.000,00 KM i nematerijalne štete (duševni bol, fizičke bolove i pretrpljeni strah) u ukupnom iznosu od 19.000,00 KM. Osnovni sud je po okončanju dokaznog postupka tužbeni zahtjev odbio cijeneći da je odgovornost za štetu tuženog u konkretnom slučaju isključena. Naime, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja je ocijenjeno da nema osnova za primjenu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da apelant štetu nije pretrpio krivicom tuženog, već padom na ledu kojom prilikom je povrijedio koljeno. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je odgovornost tuženog isključena i prema odredbama čl. 173. i 174. ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu po osnovu bavljenja opasnom djelatnošću odnosno po osnovu posjedovanja opasne stvari. Imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant povredom koljena pretrpio štetu okliznuvši se na ledu prilikom polaska na posao 23. januara 2006. godine, da je tuženi tim povodom sačinio prijavu o nesreći na poslu 24. januara 2006. godine u kojoj je konstatoivano da je uzrok nesreće „klizanje na ledu i pad na zaleđenu podlogu“, Osnovni sud je zaključio da je odgovornost tuženog isključena po bilo kom osnovu propisanom relevantnim odredbama ZOO, zbog čega je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen kao neosnovan.
7. Okružni sud je presudom broj 15 0 P 000453 10 Gž od 24. novembra 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te je zaključio da žalba nije osnovana. S tim u vezi je, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, istakao da je odgovornost za štetu tuženog isključena, jer za štetu na radu prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO poslodavac odgovara radniku samo ako je šteta nastala kao posljedica propusta u zaštiti na radu ili nekoj drugoj protivpravnoj radnji poslodavca, dakle krivicom poslodavca, konkretno tuženog. Zatim je naveden sadržaj stava 2. iste zakonske odredbe kojom je propisano da poslodavac odgovara u slučaju kad je šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, bez obzira na krivicu. Budući da je u prvostepenom postupku utvrđeno da šteta koju je apelant pretrpio nije nastala radnjama ili propustima tuženog, dakle njegovom krivicom, da ne potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti za koju bi tuženi odgovarao bez obzira na krivicu, Okružni sud je zaključio da su žalbeni navodi u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava potpuno neosnovani. Osim toga, ukazano je da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni uslov iz odredbe člana
70. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), prema kojoj bi postojala odgovornost poslodavca (tuženog) za posljedice nesreće na radu usljed neispravnosti mašina ili objekata. S tim u vezi je naglašeno da nesreća koju je apelant pretrpio padom na koljeno zbog leda na putu prilikom polaska na posao, nije posljedica nesreće na radu u smislu citirane odredbe, a stoga ni odgovornosti tuženog po tom osnovu. U vezi neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na priznanje tuženog o povredi na radu izdavanjem obrasca prijave o nesreći na poslu, Okružni sud je naveo da taj obrazac nije dokaz o odgovornosti poslodavca za štetu niti predstavlja priznanje za štetu, nego njegovu zakonsku obavezu da svaku povredu radnika evidentira na propisanom obrascu i dostavi organizacijama nadležnim za penzijsko i invalidsko osiguranje.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000710 11 Rev od 29. novembra 2012. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda koja je kao potpuna i jasna, uz pravilan pravni zaključak, prihvatio drugostepeni sud. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita te je s tim u vezi ponovljen sadržaj relevantnih odredaba ZOO kojima su propisani osnovi odgovornosti za štetu. Međutim, kako je u vezi s revizijskim prigovorima dalje pojašnjeno, svaka šteta, dakle i ona koju je apelant pretrpio usljed povrede zadobivene padom na led prilikom polaska na posao, ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza a za drugo lice potraživanje. Osim štetnog događaja potrebno je ispunjenje i ostalih zakonskih pretpostavki a one se tiču odgovornosti za štetu, štetne radnje, protivpravnosti štetne radnje, uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Stoga je kod odlučivanja o naknadi štete prije svega trebalo utvrditi da li je štetu uzrokovalo lice od kojeg se traži naknada. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je šteta u konkretnom slučaju nastala usljed propusta tuženog, ili njegove protupravne radnje, niti se može dovesti u vezu s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću već je šteta posljedica pada apelanta na led prilikom odlaska na posao, za koju tuženi nije kriv. Vrhovni sud je ocijenio da je u nižestepenim presudama izveden pravilan zaključak prema kojem nema uzročne veze između radnji (propusta) tuženog i nastale štete, a to dalje znači da odgovornost tuženog nije dokazana, pa je nižestepenim presudama apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o kršenju navedenog prava apelant zasniva na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja u presudi Vrhovnog suda u pogledu revizijskih prigovora kojima je ukazano na primjenu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a ne odredaba ZOR-a i ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je ostao kod razloga iz svoje presude smatrajući da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno te da stoga nema ni povrede prava na koje je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96,) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. st. 1.i 2.
(1)Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2)Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
[...] Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
12. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
13. U Zakonu o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 70.
Poslodavac je odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekata, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koja se koriste u procesu rada, kao i zbog neovlašćenog i nestručnog rukovanja tim sredstvima.
Pod odgovornošću u smislu stava 1. ovog člana podrazumijeva se, pored prekršajne odgovornosti iz člana 180. ovog zakona, i materijalna odgovornost poslodavca prema radniku koji pretrpi povredu na radu, u skladu sa opštim pravilima o odgovornosti.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000710 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05)
21. Apelant u vezi s osporenom presudom suštinski ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da mu pripada pravo na naknadu štete od tuženog, kao i nedostatak obrazloženja u presudi Vrhovnog suda povodom tog revizijskog prigovora.
22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve procesne propuste, niti tvrdi da je parnični postupak pred redovnim sudovima proveden na štetu njegovih procesnih prava. Apelant je, naime, u parničnom postupku iz kojeg je proizašla osporena presuda tražio da se tuženi obaveže na naknadu štete koju je apelant pretrpio povređivanjem koljena pri polasku na posao. Svoj zahtjev je utemeljio na činjenici da je tuženi njegovu povredu evidentirao u prijavi o nesreći na poslu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama, odlučujući u granicama opredijeljenog tužbenog zahtjeva, kao i žalbenih i revizionih prigovora, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO i ZOR-a zauzeli stavove koji se ni u kojem slučaju ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su u presudama na koje je ukazano apelacijom, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, zauzeli jedinstven stav prema kojem je u konkretnom slučaju isključena odgovornost tuženog za nastalu štetu. U vezi nepostojanja (isključenja) odgovornosti tuženog u predmetnoj situaciji je navedeno da do štete koju je apelant nesporno pretrpio nije došlo niti krivicom tuženog, niti je njegovo povređivanje u uzročnoj vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnosti (čl. 154, 173. i 174. ZOO i član 70. ZOR-a) za koju bi bio odgovoran tuženi. Osim toga, povodom žalbenih i revizijskih prigovora je jasno naglašeno da evidencija prijave o nesreći na poslu ne predstavlja priznanje tuženog kao poslodavca za štetu, već njegovu zakonsku obavezu radi dostavljanja nadležnim organizacijama (zdravstveno i penzijsko osigiranje). Vrhovni sud je također ukazao da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza a za drugo lice potraživanje, ukazujući pri tome na prethodno ispunjenje zakonskih pretpostavki za naknadu štete, između ostalog, postojanja subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetne radnje, protivpravnosti i uzročne veze između te radnje i nastale štete, što je u konkretnom slučaju potpuno izostalo a time i odgovornost tuženog.
24. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i primjene materijalnog prava i da je Vrhovni sud povodom revizijskih prigovora naveo jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, pri čemu su jasno navedene relevantne odredbe materijalnog prava na temelju kojih je riješen konkretan spor.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u presudi Vrhovnog suda nisu osnovani, te da, stoga, nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava – ZOO i ZOR, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman