Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5696/15 (Đ. B., D. B., A. P. i A. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5696/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5696/15, rješavajući apelacije Đulse Bebanić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đulsa Bebanić, Dudija Bebanić, Aida Pajić i Aldina Mujan protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 022380 14 Rev od 22. septembra 2015. godine;
Ibrahim Aščić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 041749 15 Gž od 4. decembra 2015. godine;
Momir Gajić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 034522 15 Gž od 4. novembra 2015. godine;
"WOLF COMPANY" d.o.o. Pale protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004638 14 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5696/15 Đulsa Bebanić, Dudija Bebanić, Aida Pajić i Aldina Mujan (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Damir Sadović advokat iz Mostara, podnijele su 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 022380 14 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane revizije tužitelja (Hadže Bebanića i apelantica) i tuženih (Slavko Kovačević, „Hepok“ d.d. Mostar i „Holding Hepok“ d.d. Mostar) izjavljene na drugostepenu presudu kojom je uvažena žalba prvotuženog i drugotuženog i preinačena prvostepena presuda na način da se u odnosu na prvotuženog i drugotuženog odbija zahtjev tužitelja kojom su tražili naknadu materijalne štete (za prvotužitelja Hadžu Bebanića koji je u toku postupka pred prvostepenim sudom umro, a koji je pravni prednik apelantica) zbog izgubljene zarade za period od juna 1995. godine do avgusta 2010. godine i za tuđu njegu i pomoć za period od 1. juna 1995. godine do 6. septembra 2006. godine, te je preinačena odluka o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok su u ostalom dijelu odbijene žalbe i potvrđena prvostepena presuda (u dijelu kojim su tuženi obavezani da apelanticama na ime nematerijalne štete-duševne boli bliskog srodnika solidarno naknade iznos od po 12.000,00 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, prilikom određivanja pravične novčane naknade namaterijalne štete apelanticama (supruzi, majci i kćerkama nastradalog prvotužitelja), pravilno pozivom na pravila materijalnog prava sadržanim u odredbi člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima dosudio štetu za pretrpljene duševne bolove. Naime, sudovi su pravilno cijenili da je prednik apelantica nastradao u dobi od 32 godine i da je od posljedica ranjavanja ostao potpuno nepokretan i proglašen invalidom I grupe sa 100% oštećenja organizma, da je do nesretnog događaja bio potpuno zdrav i radno sposoban, te da je stepen invalidnosti kod apelantica, bliskih srodnika nastradalog, koji su bili sa njim stalno u kontaktu i koji su mu pružali pomoć, bez koje nastradali ne bi mogao zadovoljavati ili bi izuzetno otežano zadovoljavao svakodnevne životne potrebe i svakodnevni kontakti sa njim nesumnjivo su podsjećali na posljedice nesreće i djelovali na njihovu psihičku sferu i na taj način kod apelantica izazvali duševne bolove koji opravdavaju dosuđene naknade štete. S druge strane, Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvotužitelju (Hadži Bebaniću), koji je u toku postupka umro, dosudio rentu u visini razlike zarade koju bi primao da nije nastradao i invalidske penzije, te rentu za troškove trajno povećanih potreba tuđe njege i pomoći. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu prvotužitelja (Hadže Bebanića), koji je umro tokom postupka (a ne njegovih nasljednika-apelantica), koji se odnosi na isplatu materijalne štete (razlike zarade koju bi primao da je bio u radnom odnosu i penzije koju je primao do momenta smrti, odnosno naknade za tuđu njegu i pomoć) u vidu pojedinih mjesečnih iznosa, koji zahtjevi zadržavaju značaj novčane rente za tražene periode, koji po ocjeni Vrhovnog suda, kao strogo osobno pravo prestaju smrću prvotužitelja (Hadže Bebanića). Dakle, tužbeni zahtjev prvotužitelja u pogledu isplate dospjelih mjesečnih iznosa rente iz navedenih materijalno-pravnih osnova za određene periode pokazuju se neosnovanim, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Naime, suprotno žalbenim navodima apelantica, navedeni zahtjevi prvotužitelja imaju materijalno-pravni značaj zahtjeva za ostvarenje prava na naknadu štete u vidu novčane rente, uslijed smrti bliskog lica ili uslijed povrede tijela ili oštećenja zdravlja, kakav imaju u vidu odredbe člana 197. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, sa svim izloženim materijalno-pravnim posljedicama takvih zahtjeva istaknutih po punomoćniku prvotužitelja, nakon njegove smrti.
2. AP-68/16 Ibrahim Aščić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 041749 15 Gž od 4. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena (Republika Srpska), zbog neosnovanog lišenja slobode, na ime naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, slobode i prava ličnosti isplati određeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da prigovor zastare potraživanja apelanta nije osnovan, te da tužena osnovano žalbom ukazuje da apelant nije dokazao da postoji krivična presuda za koju bi parnični sud bio vezan u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku i da je odluka prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da se štetni događaj, na koji se poziva apelant, desio u toku rata u BiH i da je Parlament FBiH 23. decembra 1996. godine donio Odluku o prestanku primjene Odluke o proglašenju ratnog stanja, a kod nesporne činjenice da je apelant oslobođen iz zatočeništva 29. novembra 1992. godine, to su prestankom ratnog stanja prestale prepreke za pokretanje sudskog postupka za naknadu štete u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da postoji krivična presuda za koju bi parnični sud bio vezan u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, što bi omogućilo primjenu privilegiranog roka iz odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, te kod činjenice da je predmetna tužba prvostepenom sudu podnesena 14. februara 2012. godine, proizilazi da je potraživanje apelanta zastarilo u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-289/16 Momir Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miodrag Tufegdžić advokat iz Doboja, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 034522 15 Gž od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog („Krajina osiguranje“ AD Banjaluka) i preinačena je prvostepena presuda na način da je sud snizio iznose naknade nematerijalne i materijalne štete, te troškova postupka, na način pobliže preciziran izrekom osporene odluke, te je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Okržni sud je naveo da je u konkretnom predmetu među strankama sporna visina potraživanja apelanta za naknadu štete po osnovu štetnog događaja (saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali osiguranik tuženog kao vozač vozila i apelant kao pješak koji je tom prilikom pretpio teške tjelesne povrede), odnosno da li je tuženi isplatom određenog iznosa (5.940,00 KM) u vansudskom postupku ispunio svoju obavezu prema apelantu. Dalje se navodi da je prvostepeni sud, vodeći računa o pravilu podijeljene odgovornosti, našao da je apelant kao oštećeni svojim radnjama doprinio nastanku štetnog događaja, te da mu umjesto prava na potpunu naknadu pripada pravo na srazmjerno smanjenu naknadu koja se utvrđuje u skladu sa doprinosom oštećenika nastanku, odnosno uvećanju štete. Okružni sud je istakao da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju može smatrat da je doprinos apelanta nastanku predmetnog štetnog događaja u procentu od 20%, jer iz provedenih dokaza proizilazi da apelant kao pješak nije prije započinjanja prelaska kolovoza stekao potreban uvid u konkretnu saobraćajnu situaciju, što je to mogao učiniti samo ako je imao pouzdanu procjenu da isti može bezbjedno preći, odnosno da ne ometa druge učesnike koji se kreću tom površinom. S obzirom na navedeno proizilazi da je apelant rizično prelazio kolovoz, pogotovo ako se ima u vidu da je kritične prilike bio u stanju teškog pijanstva sa procentom alkohola u krvi od 2,23%, koje činjenice je potvrdio i nalaz vještaka saobraćajne i medicinske struke, Okružni sud je zauzeo stanovište da se doprinos apelanta prouzrokovanju predmetne saobraćajne nezgode može cijeniti u procentu od 40%. S tim u vezi, Okružni sud je je primjenom odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku odredio apelantu naknadu na ime nematerijalne i materijalne štete kao u dispozitivu odluke, koju je umanjio srazmjerno doprinosu apelanta (40%), te imajući u vidu da je tuženi u vansudskom postupku već isplatio apelantu iznos od 5.940,00 KM. Vezano za troškove postupka Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo pri utvrđivanju naknade troškova za pojedine pravne radnje koje je za apelanta tokom postupka poduzeo njegov punomoćnik-advokat međutim, kako je prvostepena presuda preinačena na način da je apelant u ovom sporu uspio sa 17%, to je i visina dosuđenih troškova snižena u skladu sa članom 397. stav 2. u vezi sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Odluka o odbijanju zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava žalbe je donesena primjenom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku, jer se u datom odgovoru uglavnom ponavljaju navodi apelanta isticani u tužbi i tokom vođenja prvostepenog postupka zbog čega navedeni troškovi i nisu bili potrebni.
4. AP-293/16 "WOLF COMPANY" d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojana Duka Bubić advokatica iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004638 14 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena na drugostepenu presudu kojom je uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda na način da su obavezani apelant i drugotuženi (N.R.) da solidarno isplate tužiteljima (Mileni Samopjan i Momčili Samopjanu) na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta djeteta iznos od po 10.000,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa, a u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena (obavezani tuženi (apelant i N.R.) da tužiteljici (Jeleni Samopjan) na ime nematerijalne i materijalne štete, izgubljene zarade i rente solidarno isplate iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude, kao i da tužiteljima naknade troškove postupka), dok je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda (u odnosu na dosuđene kamate).
U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju do štetnog događaja došlo u prostoriji prvotuženog za praćenje video nadzora i fizičkog obezbjeđenja objekta koju djelatnost vrši prvotuženi, kod koga je bio zaposlen drugotuženi, za vrijeme vršenja dužnosti obezbjeđenja na način – da je nakon fizičkog i psihičkog maltretiranja prvotužiteljice od strane drugotuženog bez ikakvog razloga i povoda od oštećene, drugotuženi iz službenog pištolja ranio prvotužiteljicu koja je tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede opasne po život. Dalje se navodi, da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, ako je ista bila povjerena licu koje je kod imaoca u radnom odnosu, kakav je ovdje slučaj, te su neprihvatljivi navodi prvotuženog da se njegova odgovornost, kao imaoca opasne stvari, u konkretnom slučaju može isključiti primjenom odredbi čl. 174. i 176. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, odredba člana 176. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje pitanje odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari za vrijeme dok se ona nalazi kod ovlaštenog držaoca (po volji imaoca stvari), kakav status imaju lica kojima je imalac povjerio stvar da se njome povremeno služi ili ona lica koja su po nekom osnovu dužna da stvar nadgledaju. Međutim, ovo se ne odnosi na lica koja su kod imaoca stvari na radu i po tom osnovu posjeduju opasnu stvar, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, tako da se revizioni navodi da se drugotuženi, čija je odgovornost za naknadu predmetne štete po osnovu krivice u smislu navedenih zakonskih odredbi ima smatrati imaocem opasne stvari, nisu osnovani. Vrhovni sud je istakao da se iz navedenih razloga ne može isključiti odgovornost prvotuženog ni primjenom odredbe člana 176. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na osnov odgovornosti prvotuženog (kao imaoca opasne stvari i kao poslodavca koji odgovara za štetu koju radnik prouzrokuje trećem licu), kao i okolnosti da je drugotuženi, kome je prvotuženi povjerio oružje, bio osposobljen i ovlašten da njime rukuje. Dakle, oba tužena su odgovorna za predmetnu štetu, prvotuženi kao imalac opasne stvari (čl. 173. i 174. u vezi sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima i članom 102. Zakona o radu) a drugotuženi po osnovu krivice (član 154. stav 1. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima) i njihova odgovornost je solidarna (član 206. Zakona o obligacionim odnosima) zaključio je Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 200. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima preinačio prvostepenu presudu u pogledu naknade tužiteljima (Mileni Samopjan i Momčili Samopjanu) na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta djeteta, dok je pravilan zaključak nižestepenih sudova u pogledu određivanja pripadajuće zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete (od dana presuđenja pa do isplate), s obzirom da su tužitelji za obim povređivanja prvotužiteljice saznali provođenjem i završetkom vještačenja (medicinskog) koje je utvrđeno tokom rasprave. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5696/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman