Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/13 (“Srbinje putevi” A.D. Foča)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-343/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-343/13, rješavajući apelacije “Srbinje putevi” A.D. Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Srbinje putevi” A.D.
Foča podnesene protiv presudā Višeg privrednog suda u Banjaluci br.
62 0 Mals 008838 12 Pž i 62 0 Mals 008826 12 Pž od 27. i 22.
novembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1.“Srbinje putevi” A.D. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 62 0 Mals 008838 12 Pž od 27. novembra 2012. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-343/13.
2. Apelant, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Višeg suda broj 62 0 Mals 008826 12 Pž od 22. novembra 2012. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-344/13.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na identičnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-343/13.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
5. Okružni privredni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presude br. 62 0 Mals 008838 12 Mals i 62 0 Mals 008826 12 Mals od 1. avgusta i 5. jula 2012. godine kojim je obavezao Općinu Foču (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime obračunate zakonske zatezne kamate za neblagovremeno plaćanje računa pobliže opisanim u izrekama, isplati iznos od 253,60 KM, odnosno iznos od 627,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom na oba iznosa počev od 28. februara 2012. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate (stav prvi izreka presuda). Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.632,80 KM, odnosno 1.703,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate (stav drugi izreka presuda).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je postupku utvrđeno da je tužena zakasnila u ispunjenju svoje novčane obaveze prema apelantu, po računima pobliže navedenim u obrazloženjima presuda te da je na osnovu nalazā i mišljenjā vještaka ekonomske struke, utvrđeno da obaveza tužene na ime kašnjenja u isplati (zakonske zatezne kamate) po spornim računima iznosi 253,60 KM, odnosno 627,02 KM.
7. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odluke o troškovima donio na osnovu odredaba člana
386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu, dužna da protivnoj stranci naknadi troškove. Navedeno je da je apelant, zastupan po punomoćnicima, postavio zahtjeve za naknadu troškova koji se odnose na zastupanje u postupcima i to (predmet AP-343/13): troškova sastava tužbe 160,00 KM paušal 25% 40,00 KM; pristup ročištu 10. maja 2012. godine 160,00 KM paušal 25% 40,00 KM, odsustvo iz kancelarije 2 sata x 60,00 KM 120,00 KM; pristup ročištu 29. juna 2012. godine 160,00 KM, paušal 25% 40,00 KM; odsustvo iz kancelarije 2 sata x 60,00 KM 120,00 KM; PDV 17% 142,80 KM; troškovi prevoza Foča - Trebinje - Foča (300,00 KM x 0,75 KM) x2 = 450,00 KM; troškovi vještačenja 100,00 KM i sudska taksa 100,00 KM što sve čini ukupan iznos troškova od 1.632,80 KM; odnosno (predmet AP-344/13) troškova sastava tužbe 160,00 KM paušal 25% 40,00 KM; pristup ročištu 8. maja 2012. godine 160,00 KM paušal 25% 40,00 KM, odsustvo iz kancelarije 2 sata x 60,00 KM 120,00 KM; PDV 17% 153,00 KM, Paušal 180,00 KM; troškovi prevoza Foča - Trebinje - Foča (300,00 KM x 0,75 KM) x2 = 450,00 KM; troškovi vještačenja 100,00 KM i sudska taksa 100,00 KM što sve čini ukupan iznos troškova od 1.703,00 KM. Okružni sud je naveo da je uz primjenu tar. br. 2., 9. i 12. i člana 9. stav 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa) utvrdio da je sačinjeni obračun troškova izvršen u skladu sa citiranim propisima te je stoga obavezao tuženu da tražene troškove naknadi apelantu.
8. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda, Viši sud je donio presude br. 62 0 Mals 008838 12 Pž i 62 0 Mals 008826 12 Pž od 27. i 22. novembra 2012. godine kojima je žalbe djelomično uvažio, Presude Okružnog br. 62 0 Mals 008838 12 Mals i 62 0 Mals 008826 12 Mals od 1. avgusta i 5. jula 2012. godine preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i presudio da se tužena obavezuje da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.042,40 KM, odnosno u iznosu od 1.253,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. juna 2012. godine kao dana presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao neosnovan. U preostalom dijelu, Viši sud je žalbe tužene odbio i potvrdio osporene presude.
9. U obrazloženju presuda Viši sud je naveo da je prilikom ispitivanja žalbi u dijelu odluke koji se odnosi na troškove postupka imao u vidu da je odredbama člana 387. stav 1. ZPP-a propisano da će sud pri odlučivanju o troškovima postupka uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Navedeno je da je u konkretnom slučaju Okružni sud na ime troškova prevoza apelantovog punomoćnika, koji nema sjedište u sjedištu suda, dosudio iznose od po 450,00 KM te u predmetu broj (AP-343/13) i troškove advokata za odsustvo iz kancelarije preko dva sata. Prema ocjeni Višeg suda u potrebne troškove radi vođenja parnice spadaju samo troškovi na ime zastupanja punomoćnika stranke, advokata, čije sjedište se nalazi u sjedištu suda a u ove troškove ne spadaju troškovi koje je imao apelant u zastupanju njegovog punomoćnika koji advokat je sa sjedištem koje nije u sjedištu suda. Slijedom toga, prema stavu Višeg suda, apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka na ime dosuđenih troškova prevoza u iznosima od 450,00 KM i troškova advokata za odsustvo iz kancelarije preko dva sata, zbog čega je u ovom dijelu odbijen apelantov zahtjev a prvostepena presuda u rješenju o troškovima postupka preinačena na osnovu odredaba člana 387. stav. 1. ZPP-a i odredaba člana 229. tačka 4. ZPP-a kao i člana 235. tačka 3. ZPP-a.
10. Apelant ističe povredu prava iz člana I/2 i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je u konkretnom slučaju Viši sud „utvrdio činjenično stanje i materijalno pravo na arbitraran način i na štetu apelanta“. Navodi da mu osporenom presudom, nije priznato pravo na naknadu putnih troškova njegovog advokata samo iz razloga jer je, prema stavu tog suda, apelant mogao za svoje zastupanje u postupku angažirati nekog od registriranih advokata iz Trebinja. Ističe da se takvim postupanjem, sud umiješao u njegovo pravo na izbor advokata i na slobodan pristup sudu. Ukazao je da je članom 373. stav 1. ZPP-a, propisano da troškove postupka, čine izdaci učinjeni u toku i povodom postupka te da su Tarifom propisane radnje u postupku za koje advokatu pripada nagrada ili naknada među kojim je i pravo na naknadu onih putnih troškova kojima su oni bili izloženi zbog dolaska na sud. Sud je dužan, shodno članu 387. stav 2. ZPP-a, da ove advokatske troškove prizna stranci prema advokatskoj tarifi, što Viši sud nije učinio, iako je bio dužan da poštuje važeći procesni zakon, kao i ostale propise, dakle, i advokatsku tarifu. Ističe da je i advokat kojeg je angažirao da ga zastupa u ovom predmetu, a čije je sjedište u Foči, pod teritorijalnom jurisdikcijom Okružnog suda i da on ne može biti žrtva postojeće teritorijalne organizacije sudova u Republici Srpskoj, gdje je Foča udaljena 150 km od sjedišta suda u Trebinju. Ako apelant ne može angažirati advokata iz mjesta gdje ima registrirano svoje sjedište /Foča/, zbog toga što takvom advokatu neće biti priznati troškovi prevoza do nadležnog suda u Trebinju, postavlja se pitanje ko će samom apelantu snositi troškove njegovog putovanja od Foče do Trebinja, zbog toga što je primoran tamo otputovati da bi angažirao advokata iz sjedišta privrednog suda. Ukazao je i na praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH od 7. septembra 2005. godine, u predmetima br. CH/02/12468 i CH/03/15129 te presude sa istim pravnim stavom, Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902094 09 Pž i Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-09-000281.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog slučaja s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelomično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.
17. Ustavni sud prije svega zapaža da je u konkretnom slučaju, zbog neblagovremenog plaćanja računā, dakle radi duga (zakonskih zateznih kamata iz člana 379. stav 2. ZOO-a) tužena obavezana da apelantu naknadi iznos od 253,60 KM odnosnos 627,02 KM sa pripadajućim kamatama na te iznose te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosima od 1.042,40 KM i 1.253,00 KM. Imajući u vidu apelacione navode kojim ukazuju na propust Višeg suda prilikom donošenja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je Viši sud prilikom donošenja svojih presuda u obrazloženju tih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da je Viši sud u osporenoj presudi, obrazložio, zašto, suprotno apelantovom „tumačenju“ prava i zahtjeva da mu se dosude troškovi postupka u punom iznosu, nije dosudio sve tražene troškove. Ustavni sud zapaža da je Viši sud dosudio troškove postupka apelantu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, te da se takvo obrazloženje Višeg suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, domaći sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Višeg suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice. Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine člana 14. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman