Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-399/13 (R. P.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Stanovi JNA
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni spor
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Naknada
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-399/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 399/13, rješavajući apelaciju Ranka Prodanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ranka Prodanovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ranko Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 004020 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 004020 09 U od 12. aprila 2012. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1948/09 od 16. aprila 2009. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-2049/99 od 9. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 11. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 15. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo 22. marta 2016. godine, dok Kantonalni sud i Uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Uprava, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 23/6-372-2049/99 od 9. marta 2009. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu (pobliže opisanog u izreci rješenja, u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana u zakonom propisanom roku i da je 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključen 15. juna 1989. godine sa Zajednicom stanovanja JNA - Stručna služba pri VP 3945-27 Sarajevo. Nadalje je utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, odnosno da je ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, tako da se ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno da samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed. U tom kontekstu je istaknuto da je Odlukom Ustavnog suda broj 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrđeno da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a time i sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije Uprava je utvrdila na osnovu naredbe načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-4, koja je objavljena 28. marta 1994. godine u „Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije“ broj 9, na strani 159, kojom je apelant unaprijeđen u čin pješadijskog kapetana I klase sa 16. decembrom 1992. godine, zatim, naredbe pomoćnika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za školstvo, obuku, naučnu i izdavačku djelatnost broj 1-7 od 12. maja 1999. godine, koja je objavljena u „Službenom vojnom listu“ broj 15 od 20. maja 1999. godine, kojom je apelant unaprijeđen u čin pješadijskog potpukovnika sa 4. majem 1999. godine, i naredbe načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 55-5 od 25. februara 2002. godine kojom je apelantu - pješadijskom potpukovniku na službi u VP 3001 Beograd prestala vojna služba po potrebi iste, kao i Rješenja VP 3001 Beograd int. broj 656-1 od 28. februara 2002. godine kojim je apelant razriješen profesionalne vojne službe sa 28. februarom 2002. godine.

6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1948/09 od 16. aprila 2009. godine kojim je žalbu odbilo.

7. Ministarstvo je u obrazloženju svog rješenja konstatovalo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, jer se radi o licu koje se ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3 stav 2 u vezi sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene i da iz tih razloga nema pravo na povrat stana. Ministarstvo je zaključilo da apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješavanje predmetne stvari, smatrajući da dokazi na kojima je prvostepeni organ zasnovao svoju odluku imaju jaču snagu od dokaza na koje se apelant pozvao u svojoj žalbi. U vezi sa tim, Ministarstvo je istaklo da činjenice da je apelantovo unapređenje objavljeno u „Službenom vojnom listu“ druge države i da je apelant razriješen profesionalne vojne službe u drugoj državi ukazuju da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, bez obzira na činjenicu da je u spornom periodu boravio na teritoriji BiH, pošto je svoja prava iz radnog odnosa ostvarivao u drugoj državi, a ne u BiH, pa je iz tih razloga izgubio status izbjeglog lica, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene. Ocijenivši da je prvostepeni organ u pobijanom rješenju već detaljno obrazložio da je navedena zakonska odredba u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ministarstvo je zaključilo da se ni ostali žalbeni navodi nisu mogli uzeti u obzir.

8. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 004020 09 U od 12. aprila 2012. godine.

9. Kantonalni sud se u obrazloženju presude pozvao na član 3a. Zakona o prestanku primjene, zaključivši da je Ministarstvo postupilo u skladu sa zakonom kada je odbilo apelantovu žalbu i ocijenivši da su organi uprave na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i da nisu povrijedili osnovna načela upravnog postupka. Pri tome Kantonalni sud je konstatovao da je neosnovan apelantov prigovor da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a koju tvrdnju je apelant temeljio na naredbi Ministarstva odbrane BiH broj 10-34-4163-4/06 od 3. avgusta 2006. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, navedena naredba je u suprotnosti sa naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-4, koja je objavljena 28. marta 1994. godine u „Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije“ broj 9 i naredbom pomoćnika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za školstvo, obuku, naučnu i izdavačku djelatnost broj 1-7 od 12. maja 999. godine, koja je objavljena u „Službenom vojnom listu“ broj 15 od 20. maja 1999. godine.

10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 09 0 U 004020 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je presuda Kantonalnog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tj. relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene, pri čemu nisu povrijeđena pravila procesnog zakona koja su mogla biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom upravnom postupku uvidom u dokumentaciju, a posebno u naredbu pomoćnika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za školstvo, obuku, naučnu i izdavački djelatnost od 12. maja 1999. godine, kojom je apelant unaprijeđen u čin pješadijskog potpukovnika, utvrđeno da je apelant ostao u službi u Vojsci Jugoslavije i nakon 19. maja 1992. godine. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da su organi uprave, kao i prvostepeni sud u toku upravnog spora ocijenili i dokaze koje je predočio apelant na okolnost da je on bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te je zaključio da je prvostepeni sud u tom smislu pravilno primijenio odredbu člana 8 Zakona o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u upravnom sporu, te da je, nakon slobodne ocjene dokaza sprovedenih u upravnom postupku, zaključio da je dokazano da je apelant zaista bio pripadnik Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine i da se zbog toga treba primijeniti izuzetak predviđen članom 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene po kojem apelant nema pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, a da pri tome okolnost da li je i na kakav način apelant bio i u sastavu vojnih jedinica Republike Srpske nije od presudnog značaja za rješavanje ove upravne stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno ocijenili sprovedene dokaze i pogrešno utvrdili činjenično stanje i, s tim u vezi, pogrešno primijenili materijalno pravo i da mu je osporeno pravo na stan bivše JNA, pogotovo kod činjenice da je Ustavni sud utvrdio povredu prava na imovinu u više predmeta tzv. stanova JNA.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga koji su dati u toj presudi, tvrdeći da je ona donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da su neosnovani prigovori da je tom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Ministarstvo je navelo da je „prihvatilo“ rješenje prvostepenog organa, jer je iz dokumentacije u spisu predmeta utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, te da se, u smislu člana 3a. stav 1 Zakona o prestanku primjene, ne smatra izbjeglicom a samim tim ne može ostvariti ni pravo na vraćanje stana u posjed, imajući u vidu da je Odlukom Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrđeno da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom BiH a time i sa Evropskom konvencijom, odnosno da se radi o licu koje se ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3 stav 2 u vezi sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz kojih razloga nema pravo na povrat stana. Shodno tome, Ministarstvo smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH “ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

„Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.“

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 004020 12 Uvp od 8. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 28. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama redovnih sudova i organa uprave povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se u kontekstu prava na imovinu bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na vraćanje vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba ) .

23. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, smatra cjelishodnim da prvenstveno razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije, u suštini, odnose na osporavanje odluka organa uprave i redovnih sudova kojima je apelantu, kao nosiocu stanarskog prava na temelju ugovora o korišćenju stana, uskraćeno pravo na povrat u posjed tzv. vojnog stana.

27. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao kako smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana apelanti stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).

28. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, te da apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata. Ustavni sud, pri tome, ukazuje da je nakon toga u nizu svojih kasnijih odluka koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja, odnosno u kojima su apelanti osporavali odluke redovnih sudova i organa uprave kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za povrat tzv. vojnih stanova na kojima su apelanti imali status nosioca stanarskog prava i za koji nisu zaključeni ugovori o otkupu, podržao svoju praksu iz Odluke broj AP 1011/08 (vidi, inter alia, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu: AP 296/14 od 25. juna 2014. godine, AP 1612/11 od 21. oktobra 2014. godine i AP 3397/12 od 14. maja 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu kada su javne vlasti apelantu, miješanjem u njegovu imovinu, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uslovi da njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu.

30. U vezi sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno sprovesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH obezbijediti prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

32. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta, vezano za postupak povrata „vojnog“ stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo prije izbijanja ratnih sukoba, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uslova da mu stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

Pravo na pravično suđenje

33. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u pogledu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uslova da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavile preveliki teret, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-399/13 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio