Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4860/15 (N. S., vl. SUR "VUK" Istočno Novo Sarajevo)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4860/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-4860/15, rješavajući apelacije Nikole Samoukovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nikola Samouković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000655 15 Rev od 22. jula 2015. godine;
Tomislav Čavić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 017800 15 Rev od 3. decembra 2015. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 017800 13 Gž od 28. novembra 2014. godine;
Miodrag Serdar, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 106316 13 Rev od 22. septembra 2015. godine;
Risto Maričić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 018525 14 Rev 2 od 26. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4860/15
1. Nikola Samouković, vl. SUR "VUK" Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog N. Sarajeva, podnio je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000655 15 Rev od 22. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova revizija te je preinačena odluka nižestepenih sudova u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva tako da je isti djelomično usvojen na način da je tužitelj (Opština Istočno Novo Sarajevo) obavezan apelantu isplatiti određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime sredstava uloženih u adaptaciju predmetnog restorana, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen. U svom obrazloženju Vrhovni sud, između ostalog, navodi da apelantu pripadaju sredstva uložena u predmetni poslovni prostor, koja su uložena po nalogu Odjeljenja Komunalne policije, jer se radi o sredstvima iz člana 16. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, uloženim u održavanje prostora u kome ga zakupodavac mora održavati, pa je tužitelj u obavezi apelantu na temelju odredbe člana 17. istog zakona naknaditi navedena uložena sredstva. Dalje se navodi, da u pogledu preostalog dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva (koji je odbijen preko dosuđenog iznosa), da između ostalog, ugovorom (zaključenim između tužitelja i ranijeg zakupodavca) tužitelj nije preuzeo obaveze Vojne ustanove kao ranijeg davaoca na korištenje predmetnog prostora, niti su se ulaganja u taj prostor vezala za bilo kakvu obavezu te ustanove – nego su se vezala za učešće apelanta u vrijednosti predmetnih nekretnina prilikom njihove prodaje-njemu ili trećem licu. Dalje se navodi da u zapisniku o primopredaji predmetnog prostora sačinjenog između Vojne ustanove i tužitelja kao novog sticaoca, osim što je konstatovano da na predmetnom objektu postoji zakup, suprotno apelantovim revizionim navodima, nije navedena bilo kakva obaveza prethodnog zakupodavca a ni tužitelja kao novog sticaoca prostora, u vezi predmetnih ulaganja, kako se to netačno navodi u reviziji.
AP-5/16
2. Tomislav Čavić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 017800 15 Rev od 3. decembra 2015. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 75 0 P 017800 13 Gž od 28. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 688/15 od 15. aprila 2015. godine, u odnosu na apelaciju broj AP-867/15, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (A. G., M. G. i N. G.) isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U svom obrazloženju Okružni sud, između ostalog, navodi da je u konkretnom predmetu sporno da li je apelant aktivno legtimisan za podnošenje predmetne tužbe, a koji je tvrdio da je po osnovu nasljeđivanja iza svog oca (koji bio advokat), rješenjem Osnovnog suda, proglašen jedinim zakonskim nasljednikom na cjelokupnoj imovini i potraživanjima ostavioca, a što podrazumijeva i potraživanje od tuženih novčanog iznosa koji su oni naplatili na ime parničnih troškova u predmetu koji pripada predniku apelanta, čime su se tuženi neosnovano obogatili. Dalje se navodi da iz predmetnog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je apelant proglašen jedinim nasljednikom na zaostavštini iza ostavioca (apelantovog oca), a koja se odnosi na nekretnine, redovne akcije, putničko vozilo, novčana sredstva i devizne štedne uloge kod različitih banaka, ali ne proizlazi da je apelant naslijedio bilo kakva novčana potraživanja od trećih lica, a samim tim ni potraživanja troškova predmetnog postupka. Okružni sud konstatuje da rješenjem o nasljeđivanju, u smislu odredbe člana 233. Zakona o nasljeđivanju sud meritorno odlučuje o tome ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iza ostavioca pripadaju nasljednicima ili drugim osobama, te da to rješenje predstavlja raspored ostavinske imovine i u vezi sa tim utvrđuje obim, prava i obaveza nasljednika. Okružni sud zaključuje, između ostalog, da kako predmetnim rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćena imovinska prava ostavioca (apelantovog prednika) koja se odnose na potraživanja po bilo kojem osnovu, te činjenicu da apelant nije predlagao, a niti izvodio dokaze na okolnosti da je eventualno u nekoj drugoj parnici ostvarivao prava na ostavinu koja se tiče novčanih potraživanja ostavioca od trećih lica, proizlazi da apelant ne može uspješno ostvariti pravnu zaštitu iz postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na tužene.
AP-227/16
3. Miodrag Serdar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Minhena, Savezna Republika Njemačka, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 106316 13 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (advokat G. B.) isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, te je djelomično usvojen protiv tužbeni zahtjev tuženog i naloženo je apelantu da na ime naknade za advokatske usluge tuženom isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U svom obrazloženju Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da ga je tuženi u parnici vođenoj pred Osnovnim sudom u Kotor Varošu nesavjesno i nestručno zastupao te da nije vodio računa o njegovim, već samo o svojim ličnim interesima, pa se njihova odluka o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva temelji na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i s tim u vezi pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje se navodi da je nesporno da je apelant izgubio spor koji je vođen pred Osnovnim sudom u Kotor Varošu, ali se to ne može staviti na teret tuženom kao profesionalnom advokatu, te da šteta koju je apelant eventualno pretrpio zbog gubitka spora nije posljedica propusta tuženog koji je kao njegov punomoćnik preduzimao potrebne radnje i nastojao da sa protivnom strankom sklopi nagodbu, a okolnost što do nagodbe nije došlo se ne može staviti u krivicu tuženom, obzirom da je suprotna strana odustala od prijedloga za zaključenje vansudskog poravnanja. Vrhovni sud konstatuje da je apelant pravilno obavezan da tuženom naknadi troškove obračunate po tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, umanjene za iznos plaćenog predujma, te da pri tom nije od značaja što je u parnici koja se vodila pred Osnovnim sudom u Kotor Varošu, osim apelanta, zastupao i druga lica, obzirom da je njihova odgovornost za plaćanje naknade na ime advokatskih usluga solidarna u smislu odredbi člana 764. Zakona o obligacionim odnosima.
AP-331/16
4. Risto Maričić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavko Mikač, advokat iz Dervente, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 018525 14 Rev 2 od 26. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U svom obrazloženju Vrhovni sud, između ostalog , navodi da prema odredbi člana 557. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o zajmu se obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete. Dalje se navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o klasičnom ugovoru o zajmu jer apelant nije imao obavezu da tužiocu vrati primljeni određeni iznos, već da umjesto njega i u njegovo ime, u skladu sa planom otplate kredita, redovno uplaćuje mjesečne iznose anuiteta davaocu kredita, sve do potpune otplate kredita. Također, Vrhovni sud navodi da pored iskaza tužioca o tome da je kredit podigao za potrebe apelanta po postignutom usmenom dogovoru, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, tu činjenicu potvrđuju i iskazi svjedoka S. L. i Z. Lj. radnika predmetne Mikrokreditne organizacije (davaoca kredita), te svjedok M. Đ. Pored navedenog Vrhovni sud konstatuje da i ako su svjedoci B. A. i M. A. koje su svjedočile da je predmetni kredit tužilac predao apelantu, u srodstvu sa tužiocem i da kod njih postoji subjektivni interes da tužilac uspije u sporu, njihov iskaz je prihvaćen kao istinit jer nije u suprotnosti sa iskazima drugih svjedoka na kojima je zasnovana odluka suda.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4860/15.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman