Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/13 (“Srbinje putevi” AD Foča)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-349/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Vlerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine u predmetu broj AP-349/13, rješavajući apelaciju “Srbinje putevi” AD Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Srbinje putevi” AD Foča, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 008811 12 Pž od 26. novembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.“Srbinje putevi” AD Foča (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 62 0 Ps 008811 12 Pž od 26. novembra 2011. godine.

2. Okružni privredni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 62 0 Ps 008811 12 Ps od 27. juna 2012. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se Opština Foča (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 18.204,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2011. godine do isplate (stav I izreke presude), te da se tužena obaveže da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.007,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate (stav drugi izreke presude).

3. U obrazloženju presude, Okružni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu prema ugovoru o isporuci robe koji ima karakter ugovora o prodaji, te da tužena nije ispunila svoju obavezu u utuženom iznosu od 18.204, 39 KM, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen primjenom odredbi čl. 394, 454. i 516. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbi člana

386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu, dužna da protivnoj stranci naknadi troškove. Navedeno je da je apelant, zastupan po punomoćniku, postavio zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na zastupanje u postupku i to: troškova sastava tužbe u iznosu od 480,00 KM, troškova zastupanja na pripremnom ročištu u iznosu od 480,00 KM, troškove odsustva iz kancelarije tar.br. 9 dva puta po 120,00 KM, troškova zastupanja na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 480,00 KM, paušal od 25% u iznosu od 420 KM, PDV 17% u iznosu od 357 KM, troškova prevoza na relaciji Foča-Trebinje.Foča u iznosu od 450,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 100,00 KM, takse na tužbu u iznosu od 500,00 KM i takse na presudu u iznosu od 500,00 KM, što sve čini ukupan iznos troškova, primjenom tar. br. 2, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa). Okružni sud je istakao da je utvrdio da je sačinjeni obračun troškova izvršen u skladu sa citiranim propisima te je stoga obavezao tuženu da tražene troškove naknadi apelantu.

5. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Viši sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 008811 12 Pž od 26. novembra 2011. godine kojom je žalbu djelomično uvažio, Presudu Okružnog suda preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je dosuđeni iznos troškova postupka smanjen sa iznosa od 4.007,00 KM na iznos od 3.246,00 KM, dok je u preostalom dijelu, u pogledu odluke o glavnoj stvari, odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je žalba djelimično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, koja se u smislu člana 175. stav 4. ZPP-a smatra rješenjem, zbog toga što je apelantovom punomoćniku radi pristupa na pripremno ročište i glavnu raspravu obračunato po dva sata umjesto po jedan sat odsustva iz kancelarije. Takođe, Viši sud je zaključio da apelantu ne pripadaju ni troškovi prevoza punomoćnika na relaciji Foča-Trebinje-Foča, smatrajući da se ne radi o nužnim troškovima u smislu člana 387. ZPP-a i da ih je apelant mogao izbjeći angažovanjem punomoćnika u sjedištu suda. Shodno tome, Viši sud je konstatovao da troškovi postupka iznose 3.246,00 KM, zbog čega je primjenom člana 235. stav 3. i člana 386. ZPP odlučio o troškovima postupka kao u izreci presude.

7. Apelant navodi povredu prava iz člana I/2 i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je u konkretnom slučaju Viši sud preinačujući prvostepenu presudu u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka „utvrdio činjenično stanje i materijalno pravo na arbitraran način i na štetu apelanta“. Navodi da mu osporenom presudom, nije priznato pravo na naknadu putnih troškova njegovog advokata samo iz razloga jer je, prema stavu tog suda, apelant mogao za svoje zastupanje u postupku angažovati nekog od registrovanih advokata iz Trebinja. Ističe da se takvim postupanjem, sud umiješao u njegovo pravo na izbor advokata i na slobodan pristup sudu. Ukazao je da je članom 373. stav 1. ZPP-a, propisano da troškove postupka, čine izdaci učinjeni u toku i povodom postupka te da su Tarifom propisane radnje u postupku za koje advokatu pripada nagrada ili naknada među kojim je i pravo na naknadu onih putnih troškova kojima su oni bili izloženi zbog dolaska na sud. Apelant navodi da je Sud dužan, shodno članu 387. stav 2. ZPP-a, da ove advokatske troškove prizna stranci prema advokatskoj tarifi, što Viši sud nije učinio, iako je bio dužan da poštuje važeći procesni zakon, kao i ostale propise, dakle, i advokatsku tarifu. Ističe da je i advokat kojeg je angažovao da ga zastupa u ovom predmetu, a čije je sjedište u Foči, pod teritorijalnom jurisdikcijom Okružnog suda i da on ne može biti žrtva postojeće teritorijalne organizacije sudova u Republici Srpskoj, gdje je Foča udaljena 150 km od sjedišta suda u Trebinju. Ako apelant ne može angažovati advokata iz mjesta gdje ima registrovano svoje sjedište /Foča/, zbog toga što takvom advokatu neće biti priznati troškovi prevoza do nadležnog suda u Trebinju, postavlja se pitanje ko će samom apelantu snositi troškove njegovog putovanja od Foče do Trebinja, zbog toga stoje primoran tamo otputovati da bi angažovao advokata iz sjedišta privrednog suda. Ukazao je i na praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH od 7. septembra 2005. godine, u predmetima br. CH/02/12468 i CH/03/15129 te presude sa istim pravnim stavom, Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902094 09 Pž i Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-09-000281

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud prije svega zapaža da je u konkretnom slučaju, zbog neizvršavanja ugovornih obaveza tužena u konačnici obavezana da apelantu na ime duga naknadi iznos od 18.204, 39 KM sa pripadajućim kamatama, te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.246,00 KM. Imajući u vidu apelantove navode kojim ukazuje na propust Višeg suda prilikom donošenja osporene odluke, Ustavni sud smatra da je Viši sud prilikom donošenja osporene presude u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da je Viši sud u osporenoj presudi, obrazložio, zašto, suprotno apelantovom „tumačenju“ prava i zahtjeva da mu se dosude troškovi postupka u punom iznosu, nije dosudio sve tražene troškove. Ustavni sud zapaža da je Viši sud dosudio troškove postupka apelantu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, te da se takvo obrazloženje Višeg suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, domaći sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Višeg suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje, kao i sa praksom Ustavnog suda u kontekstu primjene odredbi člana 387. ZPP i ovlaštenja suda da u smislu navedene odredbe uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (vidi inter alia Odluku Ustavnog suda AP-710/10 od 14. februara 2013. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba , točka 12 ). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice. Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine člana 14. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/13 (“Srbinje putevi” AD Foča) | Sudska praksa | Aktio