Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-454/13 (A. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Pravo na odbranu
  • Internet
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-454/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 454/13, rješavajući apelaciju Abedina Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abedina Smajića izjavljena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 K 00686112 Kž od 28. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta broj 96 0 K 006861 10 K od 30. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Abedin Smajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta ( u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 00686112 Kž od 28. novembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 21. marta, a Osnovni sud i Tužilaštvo 17. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud donio je Presudu broj 96 0 K 006861 10 K od 30. januara 2012. godine kojom je apelanta osudio što je u navedenom vremenu u svojoj kući, na način opisan u presudi, preko foruma koji je postavljen na web-stranici www.bosnahistorija.com, gdje se registrirao pod pseudonimom „El- Fatih DC“, komunicirajući pismeno sa više članova foruma pod pseudonimima „Drina“, „Džek“ i „Crni Vuk“, pisao postove u kojima je navodio, između ostalog, i sljedeće sadržaje: „I ja mislim da su Ivici ključ za Bošnjake, jer su Ivici prirodna uzvisina u brčanskoj ravnici i čitav grad je kao na dlanu, držati Ivike u ratu to je prednost za pobjedu, jer sa Ivika čitav grad možeš tući čim hoćeš (uskoro ću napraviti par slika kako se grad vidi sa Ivika)...“, „Slike će uskoro, moram naći malo vremena, jer radim, a sada će ovaj smrdski Božić pa se u Brčkom ne radi pa ću se razletiti slikati ova dva njihova moguća koridora kroz Brčko i kako nemaju nikakve šanse da preuzmu Brčko, samo ako mi budemo imali ikakvu organizaciju. Što se tiče samog grada Brčkog, tu je sigurno 50/50 al' problem nam pravi novo naselje Ilićka, koja ima 3.500 do do 5.000 naseljenih Srba iz drugih opština i u svim planovima prvo treba udariti na Ilićku i Grčicu, jer ta dva naselja su danas za Srbe pitanje opstanka. Grčicu je lako napasti jer tu ima nešto Bošnjaka a i Dizdaruša se naslanja na Grčicu, Ilićka je problem jer nema dodira sa nekim bošnjačkim naseljem. Ako bude kakvih vojnih scenarija, mi prvo moramo udariti na Bukvik, Gajeve i Cenk i riješiti se opasnosti iza leđa, baš kao što smo uradili 92. kada riješimo ta srpska sela u svom zaleđu, imaćemo slobodan koridor prema Gradačcu i Srebreniku. Onda bi, po meni, trebalo napasti Grčicu i Srpsku Varoš, te tako i na drugom kraju grada izaći na Savu, te bi u našem okruženju ostao sam centar grada koji bi onda trebalo polahko očistit' jer ima mnogo zgrada, te su veliki gubici mogući. Sa Ivika, Mujkića i Gluhakovca treba napasti prema Grbavici i Krepšiću i pokušati izaći na Lončare i spojiti se sa Orašjem ako bi lahko pali Grbavica i Krepšić, Srbe više ne bi imalo šta braniti sve do Šamca. A ako izađeš na Lončare, Pelagićevo nema šansu za odbranu i tad bi se napravila naša ogromna teritorija koja presijeca srpski koridor i RS iz dva dijela ne bi imali šanse da prežive ni mjesec dana. Ta Maoča iz srebreničke opštine nekada se zvala Karavlasi, ali danas je to Gornja Maoča i u njoj žive 100% vehabije koji su tu pokupovali srpske kuće...“, ...„...tu žive Srbi naseljeni iz raznih vukojebina a malo je gradskog srpskog stanovništva, Ilićka je uglavnom baza SDS-a i radikalnih elemenata iz srpskog naroda pa je tu prisutan i ravnogorski pokret. Dakle, Ilićka je naselje uglavnom radikalno nastrojenih Srba koji bi najprije zakuhali sa brčanskim Bošnjacima i koje (ako bi došlo do kakvih secesionističkih scenarija u RS-u) treba prvo napasti i neutralisati, jer bi time Srbi u Brčkom izgubili jako i veliko uporište u gradu Brčkom, mi bi rasteretili Dizdarušu, koju bi ovi sa Ilićke mogli napadati preko Grčice. Po meni, najbolji scenario za brčanske Bošnjake je napasti prvo Grčicu i Ilićku sa te bijeljinske strane i tako osigurati Brčko na toj strani, a od strane Ivika i Gluhakovca napasti Grbavicu i uzeti Ulice, te tako osigurati se od napada iz pravca Lončara, istovremeno treba napasti srpska sela u bošnjačkom zaleđu Bukvik, Cerik i Gajeve, te osigurati koridor prema Gradačcu i Srebreniku i time potpuno osigurati brčansku opštinu i potpuno presjeći RS na dva dijela, a onda sa gradačačke strane krenuti na ove minijaturne srpske opštine Pelagićevo i Donji Žabar, čime bi se Brčko u potpunosti zaštitilo od napada sa šamačke strane“, čime je, dakle, javno izazvao i raspaljivao nacionalnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost među konstutivnim narodima koji žive u Brčko distriktu BiH, te čime je počinio krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 160. stav l. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je Osnovni sud na osnovu istog zakonskog propisa, primjenom čl. 42, 49, 60, 61. i 62. KZ, izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 160. stav 4, te člana 71. stav l. tačka e) i člana 78. stav l. KZ apelantu je izrečena mjera sigurnosti – oduzimanje predmeta, i to dva personalna računara. Također, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka - paušal za rad suda u iznosu od 100,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Osnovnom sudu podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 160. stav l. KZ u kojoj je naveo da je apelant na opisan način, putem foruma, dakle na javnom mjestu, ostvario pismenu komunikaciju sa više članova tog foruma, pa je došlo do pisanja postova i razmjene sadržaja iz kojih se može izvući zaključak da sadrže elemente bića krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, te je predložio da ga sud proglasi krivim i kazni po Zakonu, a isto je predložilo i u završnoj riječi na pretresu. Apelantov branilac u završnoj riječi izjavio je da se u apelantovim radnjama nisu ostvarila bitna obilježja bića krivičnog djela, smatrajući da je apelant svoje mišljenje iznio u zatvorenom forumu, a ne na javnom mjestu, te da to predstavlja gušenje slobodne misli i sprečavanje razmišljanja njegovog branjenika, te je predložio da sud apelanta oslobodi od odgovornosti, a čemu se pridružio i apelant. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke koje je predložilo Tužilaštvo Brčko distrikta BiH, apelanta, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, koju je tačno naveo a koju je prezentiralo Tužilaštvo i apelant. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je prihvatio sve dokaze koje je predložilo Tužilaštvo, kao i da je prihvatio dokaze odbrane, koje je tačno naveo, a koji su, prema mišljenju suda, doprinijeli potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja. Osnovni sud je, također, naveo koje je dokaze odbrane još ocijenio, ali je istakao da oni nisu relevantni za konkretan predmet. Dakle, nakon ocjene svih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pri tome navodeći izjave saslušanih svjedoka - informatičara na čijim iskazima je temeljio svoje uvjerenje, kao i materijalnu dokumentaciju. Dakle, na osnovu iskaza navedenih svjedoka nesporno je utvrđeno da je apelant postavio tekst na Internet, a što je i sam apelant prilikom saslušanja na glavnom pretresu priznao. Navedenim radnjama apelanta i posljedicama koje su proizašle iz utvrđenog činjeničnog stanja u potpunosti su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 160. stav l. KZ.

7. Osnovni sud je zaključio da je apelant pisanim tekstom na Internetu, koji je bio dostupan svim korisnicima, dakle na javnom mjestu, javno izazvao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, radzor ili netrpeljivost, čime je narušio podnošljivu razinu u odnosima konstitutivnih naroda koji žive u Brčko distriktu BiH, te kao posljedicu djela proizveo ugrožavanje zajedničkog života građana na području Brčko distrikta, što je dovelo do narušavanja međunacionalnih odnosa, a što se vidi iz objavljivanja ovog slučaja putem javnih medija, komentarima na Internet-stranici „Brčko forum“ i dnevnih listova na području BiH („Dnevni avaz“, „Glas Srpske“, „Tuzlanski list“, „Dnevni list“, „Večernji list“). Osnovni sud je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant krivično odgovoran, odnosno da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, jer ne postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu uračunljivost. U pogledu vinosti, Osnovni sud je zaključio da je apelant krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Prilikom odluke o vrsti i visini krivične sankcije za navedeno krivično djelo Osnovni sud je ocijenio sve okolnosti u smislu člana 49. KZ, te je utvrdio olakšavajuće okolnosti, dok otežavajuće nije našao na apelantovoj strani. Imajući u vidu konkretnu težinu i društvenu opasnost krivičnog djela, sud je smatrao da nije nužno radi krivičnopravne zaštite optuženom izreći kaznu, već da se osnovano može očekivati da će upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženog da više neće vršiti krivična djela, te je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine, a koje je vrijeme provjeravanja, ne počini novo krivično djelo. Osnovni sud je apelantu izrekao mjeru sigurnosti oduzimanje predmeta - dva personalna računara.

8. Protiv presude Osnovnog suda Tužilaštvo i apelant su izjavili žalbe.

9. Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 K 006861 12 Kž od 28. novembra 2012. godine kojom je odbio žalbe apelanta i Tužilaštva i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da se Tužilaštvo žalilo na odluku o kazni, dok je apelant izjavio žalbu iz svih zakonskih razloga. Apelacioni sud je, nakon održane sjednice vijeća, na kojoj su prisustvovali Tužilaštvo i apelant, donio odluku. Pri tome Apelacioni sud se očitovao na navode apelantove odbrane da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer apelantov advokat nije bio prisutan u prostorijama policije. Apelacioni sud je naveo da iz zapisnika o saslušanju apelanta jasno proizlazi da je apelant poučen o svojim pravima, ali da je on naveo da ne želi uzeti branioca, a što je potvrđeno i apelantovim potpisom na zapisnik. U kasnijem toku postupka apelant je imao branioca, te je sud ocijenio bez značaja za povredu prava na odbranu činjenicu da za vrijeme davanja njegove izjave u Policiji Brčko distrikta nije imao branioca, a pogotovo što je odricanjem od prava na advokata apelant, prema mišljenju Apelacionog suda, konzumirao svoje pravo na odbranu. Stoga, to pravo mu nije povrijeđeno, a time nije počinjena ni bitna povreda odredaba člana 297. stav 1. tačka

d) Zakona o krivičnom postupku.

10. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim i navod u apelantovoj žalbi kojim je prigovarao da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu bitnih obilježja krivičnog djela za koje se apelant tereti, a koje se odnose na element javnosti foruma na kojem je predmetni tekst objavljen, odnosno u pogledu podobnosti objavljenog teksta da izazove nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili nesnošljivost, jer je, po apelantovom mišljenju, apelant u konkretnom slučaju iznio samo svoje mišljenje u kome nema ništa uvredljivo. Ovakvi apelantovi prigovori su, prema ocjeni Apelacionog suda, neosnovani, jer je prvostepeni sud razloge o odlučnim činjenicama, vezanim za postojanje krivičnog djela i apelantove krivice, dao (strana 8.), tako da se ne mogu prihvatiti tvrdnje branitelja da "pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k. ZKP.

11. Kada je u pitanju činjenični supstrat na kome se zasniva prvostepena presuda, u apelantovoj žalbi neosnovano se dovodi u pitanje pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica koje se odnose na zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 160. stav 1. KZ koji se tiče javnosti napisanih komentara, odnosno da je njihovim objavljivanjem došlo do izazivanja vjerske ili nacionalne mržnje. Naime, iako se iz navedene zakonske odredbe onako kako je ona napisana ne može zaključiti da se za počinjenje tih kivičnopravnih radnji zahtijeva „javnost“ poduzetih radnji kojim se ostvaruje obilježje krivičnog djela iz člana 160. stav 1. KZ, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant objavljivanjem spornog sadržaja na internetskoj stranici ostvario sva zakonska obilježja ovog krivičnog djela kako u pogledu ostalih bitnih elemenata, tako i u pogledu javnosti i dostupnosti napisanih komentara na spornom internetskom forumu širem krugu čitatelja. Apelacioni sud je ocijenio pogrešnim apelantov stav da se radi o „zatvorenom forumu", koji nije dostupan širem krugu zainteresiranih građana, odnosno da se tom forumu moglo pristupiti tek nakon prijave administratoru, koji odobrava registraciju i zainteresiranom korisniku dodjeljuje lozinku čijim se unošenjem tek može pristupiti internetskoj stranici, te da su takvu proceduru pristupa na navedenu stranicu potvrdili i svjedoci informatičari Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jer navedeni svjedoci nisu to potvrdili, naprotiv, svjedoci su u svom iskazu naveli da je navedena internetska stranica, uključujući i forum na kojem je apelant objavio sporne tekstove, dostupna bilo kom korisniku Interneta i da pristup toj stranici ne zahtijeva bilo kakve predradnje da bi se nesmetano mogli čitati svi tekstovi koji su objavljeni na predmetnom forumu. Prijava administratoru, kao i sve druge formalnosti o kojima su svjedoci govorili i prethodno unošenje lozinke bilo bi neophodno samo ako korisnik želi sudjelovati u komentiranju onoga što je tema na forumu.

12. Apelacioni sud je nadalje istakao da apelant neosnovano u žalbi prigovara da je prvostepeni sud propustio utvrditi odlučne činjenice vezane za postojanje bitnog obilježja krivičnog djela koje se odnose na „izazivanje" nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, jer, po apelantovom mišljenju, u objavljenim tekstovima nema ničega uvredljivog i oni, u suštini, predstavljaju iznošenje mišljenja apelanta o nekim hipotetičkim događajima. Ovako stajalište, prema mišljenju Apelacionog suda, temelji se na pogrešnom razumijevanju suštine inkriminacije koja predstavlja krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti. Apelacioni sud je naveo da bi određena radnja, u konkretnom slučaju pisanje komentara na neku aktuelnu temu, imala karakter navedenog krivičnog djela, nije nužno da je tako poduzeta radnja stvarno proizvela konkretne negativne posljedice u smislu izazivanja rasne, vjerske ili nacionalne mržnje i netrpeljivosti, nego je dovoljno da je sadržaj poduzete radnje (objavljenih komentara) objektivno podoban da proizvede takav efekt. Analizirajući sadržaj apelantovih objavljenih komentara na forumu, Apelacioni sud je zaključio da su u njihovom pisanju korišteni određeni izrazi koji su, po ocjeni suda, izrazito uvredljivi za pripadnike jedne konkretne etničke skupine, te je i ocijenio apelantov navod da je greška u pisanju (mislio je na „srpski božić“) kao krajnje naivnu i neuvjerljivu. Nadalje, Apelacioni sud je analizirao pojedine dijelove, kao i cijeli tekst za koji je zaključio da se ne radi o iznošenju slobodnog mišljenja o nekom aktuelnom društvenom problemu, nego na krajnje neprikladan način, u formi dijaloga, razrađenoj strategiji postupanja iskjučivo prema jednoj od etničkih skupina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine u slučaju secesije dijela teritorije Bosne i Hercegovine (referendum o otcjepljenju). Bez obzira što je očigledno da je sadržaj spornih komentara dat u hipotetičkoj formi, kako sam apelant kaže, u slučaju mogućeg „vojnog scenarija", time se, prema stavu Apelacionog suda, ne umanjuje njihova podobnost da se izazove željeni efekt, bez obzira na realnu mogućnost realizacije onoga što se u tekstu iznosi. Stoga je Apelacioni sud ocijenio ispravnim zaključak prvostepenog suda da su se u takvim apelantovim radnjama ostvarila sva zakonska obilježja krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 160. stav 1. KZ.

13. Apelacioni sud se osvrnuo i na apelantove navode da je u pitanju sloboda mišljenja, zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Apelacioni sud je jasno naveo da ova sloboda nije neograničena, naprotiv, ona je u znatnoj mjeri reducirana u multietničkim zajednicama, tako da sloboda javnog iznošenja svog mišljenja, kao univerzalno pravo svakog slobodnog građanina, ulazi u krivičnopravnu sferu u onom trenutku kada se počinju iznositi stajališta kojima se grubo vrijeđaju vjerski ili nacionalni osjećaji pripadnika jedne od vjerskih ili etničkih skupina koja tvori takvu zajednicu. Ovo se pogotovo odnosi na sadržaj kojim se dovodi u pitanje položaj cijele jedne etničke skupine u Brčko distriktu , makar to bila hipotetička projekcija za slučaj „vojnog scenarija", kako se to navodi u apelantovim spornim komentarima. Apelacioni sud je zaključio da je u navedenim okolnostima prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim zbog navedenih krivičnopravnih radnji, kvalificirajući ih kao krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 160. stav 1. KZ, tako da svojom odlukom prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu optuženog u smislu člana 298. stav 1. tačka a. ZKP.

14. Kada je u pitanju krivična sankcija koju je prvostepeni sud izrekao, na koju su se žalili i Tužilaštvo i apelant, Apelacioni sud ju je ocijenio pravilnom, odnosno zaključak prvostepenog suda da će se u konkretnom slučaju svrha izricanja krivičnih sankcija propisana članom 7. KZ u potpunosti ostvariti i upozorenjem uz prijetnju kazne, odnosno uvjetnom osudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i povredu prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog nemogućnosti njegovog advokata da prisustvuje ispitivanju apelanta u Policiji Brčko distrikta prilikom davanja izjave, što potkrepljuje dokazima (listing poziva). Nadalje, apelant navodi da su uposlenici policije, informatičari dali iskaze da je forum bio zatvorenog tipa, a sud o ovoj odlučnoj činjenici „javnosti“ nije uopće dao nikakve razloge. Apelant upućuje da ovaj nedostatak znači da nije ni ostvareno biće krivičnog djela iz člana 160. stav 1. ZKP. Apelant nadalje ističe da je iznosio svoje mišljenje da u njemu nema ništa uvredljivo, da je ono posljedica društveno-političkog dešavanja u Republici Srpskoj, kao i da političari u Republici Srpskoj pozivaju na rušenje ustavnog poretka, a on je iznio svoje mišljenje o tome kako treba braniti domovinu. Apelant smatra da je „proglašen krivim za izražavanja slobodne misli“. Apelant posebno problematizira dio presude u kojem je navedeno da je izazvao nacionalnu mržnju kada su tekstovi iz optužnice objavljeni u medijima. Apelant u vezi sa ovim navodi da nije on sadržinu optužnice i rezultate istrage dao medijima, već Tužilaštvo. Nadalje, apelant navodi da je sud proizvoljno ocijenio da je apelant „izazivao“, jer je on samo iznosio svoje mišljenje. Apelant smatra da se vrši selekcija krivičnog gonjenja, odnosno navodi da nikada Tužilaštvo nije procesuiralo pisanja uvredljivog sadržaja na webstranici Ravnogorskog četničkog pokreta.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je u odgovoru naveo da je identične navode kao u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudom i da se sud o njima jasno i detaljno izjasnio, te da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi.

17. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana.

18. Tužilaštvo se u odgovoru veoma opširno referiralo na svaki apelantov navod za koji je u kanačnici zaključio da je neosnovan i da osporenim presudama nije došlo po povrede apelantovih prava.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („ Službeni glasnik Brčkog distrikta broj 47/11), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrepeljivosti Član 160. stav 1.

Ko izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrepeljivost, među konstitutivnim narodima i ostalim koji žive u Brčko Distriktu, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. i čl. 9, 10. i 14. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] (3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeće minimalna prava:

c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

27. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je osporenom presudom apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi. Apelant smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe KZ i procesnog prava, da nije dao adekvatno obrazloženje svoje odluke koja se odnosi na bitne elemente bića krivičnog djela iz člana 160. KZ, da je proizvoljno ocijenio dokaze, kao i da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer je dao izjavu u Policiji Brčko distrikta bez prisustva branioca.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu optužnice koju je podiglo Tužilaštvo proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke i apelanta i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te je nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi zaključio da je apelant na opisani način počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud u osporenom obrazloženju prvostepene, a zatim drugostepene presude ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost kako u primjeni procesnih odredbi i materijalnog prava, tako ni u zaključku suda o počinjenom krivičnom djelu. Naime, prvostepeni sud je opisao način utvrđivanja pravno relevantnih činjenica na osnovu provedenih dokaza, te je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, koje se bazira i na izjavi samog apelanta, izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela. Drugostepeni sud je ispitao apelantove žalbene navode (koji su identični navodima iz apelacije), te je zaključio da su oni neosnovani za šta je dao jasne i odlučne razloge. Naime, i drugostepeni sud je opsao jasno i detaljno u čemu se sastoji suština bića krivičnog djela iz člana 160. KZ, te je odgovorio na sve apelantove navode koji se tiču „javnosti“, „izazivanja“, kao i ocjene dokaza, odnosno izjava saslušanih svjedoka, ukazujući, odnosno podržavajući stav prvostepenog suda, šta je radnja izvršenja, čime je ostvarena, šta je suština bića krivičnog djela i zašto se ne radi, kako apelant navodi, o „slobodi mišljenja“. Također, Ustavni sud primjećuje da se Apelacioni sud očitovao o apelantovim navodima da su policija i Tužilaštvo objavili sporni tekst u medijima, kako bi apelantu „montirali proces“, nalazeći da je ovaj navod pogrešan i da predstavlja pokušaj prikazivanja slučaja kao bezazlenog. Ustavni sud primjećuje da zaključak redovnih sudova u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. U odnosu na apelantovo pravo na odbranu, za koje apelant smatra da je prekršeno, jer njegov advokat nije prisustvovao njegovom ispitivanju u stanici policije, Ustavni sud primjećuje da se radi o pravu prepoznatom „u toku cijelog postupka“, te da, iako izričito to nije navedeno, član 6. Evropske konvencije obično zahtijeva da se okrivljenom (osumnjičenom, optuženom) omogući da koristi pomoć advokata u početnim fazama policijskog saslušanja koje je ponekad od odlučnog značaja za cijeli daljnji tok krivičnog postupka, kao i za odluku suda. Međutim, u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi da je ograničenje na pomoć advokata lišilo određeno lice prava na pravično suđenje, odnosno da li u svjetlu postupka u cjelini dolazi do povrede navedenog prava.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode o povredi ovog prava iznosio i pred redovnim sudom, koji je našao da su oni neosnovani, obrazlažući to činjenicom da se apelant izjasnio u policiji (i pored pouke o svojim pravima na branioca) da će iskaz dati bez prisustva advokata. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima navedenog slučaja sasvim irelevantna konstatacija apelantovog branioca da je on zvao policiju i tražio svog branjenika (apelanta) kako bi prisustvovao njegovom ispitivanju, jer je zapravo apelant trebalo da traži branioca, a ne obratno. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Ovo pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni tok postupka, odnosno činjenica da apelant ne problematizira bilo šta u vezi sa izjavom koju je dao sam (bez prisustva branioca u Policiji Brčko distrikta), niti bilo šta drugo u predmetu i osporenim odlukama ukazuje da je zaključak suda o apelantovoj krivici baziran na nekim „štetnim posljedicama“ davanja ove izjave.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na slobodu vjere i slobodu izražavanja, odnosno ističe da je kažnjen za „izražavanje slobode misli“ u vezi sa „hipotetičkim dešavanjima“ u slučaju otcjepljenja Republike Srpske, odnosno iznosi mišljenje o načinu odbrane domovine, što je građanska dužnost svakog građanina. Dakle, apelant prvenstveno ističe povredu člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u vezi sa utvrđenom krivičnom odgovornošću i osudom apelanta.

35. Međutim, Ustavni sud primjećuje da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom su dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim tim stavom. Osnovna namjera člana 10. Evropske konvencije je da se sloboda izražavanja i sve što predstavlja slobodu izražavanja definira i formulira veoma široko. Međutim, s druge strane, propust da se poštuju ograničenja uspostavljena stavom 2. člana 10. Evropske konvencije povlači sankcije. U Bosni i Hercegovini, konkretno Brčko distriktu, u okviru krivičnog zakona propisano je krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, a učinjenje navedenog krivičnog djela povlači i utvrđivanje krivične odgovornosti počinioca, odnosno osudu. Kako je u konkretnom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je redovni sud ispoštovao standarde prava na pravično suđenje, te u odlukama redovnih sudova koje su donesene u krivičnom postupku nije nađeno ništa sporno, niti suprotno odredbama domaćeg prava i Evropske konvencije kada su apelantove radnje definirane i okvalificirane kao krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, pozivanje apelanta na pravo na slobodu izražavanje predstavlja, u suštini, zloupotrebu prava na slobodu izražavanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi, Pavel protiv Rusije, odluka od 20. februara 2007. godine, aplikacija broj 35222/04) u predmetu u kojem je aplikant krivično osuđen za objavljivanje niza članaka u kojima su Jevreji predstavljeni kao izvor zla u Rusiji, a u kojem je Evropski sud naveo: „Sud nema sumnje u pogledu izrazito antisemitskog tona aplikantovih stavova i slaže se sa ocjenom domaćih sudova da je aplikant kroz svoje publikacije nastojao podsticati mržnju prema jevrejskom narodu. Takav opći žestok napad na jednu entičku grupu u suprotnosti je sa temeljnim vrijednostima Konvencije, naročito tolerancijom, socijalnim mirom i nediskriminacijom. Prema tome, Sud smatra da, na osnovu člana 17. Konvencije, aplikant ne može uživati zaštitu koju pruža član 10.“

36. Stoga, Ustavni sud u okolnostima navedenog predmeta nalazi da se apelant ne može pozivati na konvencijsko pravo iz člana 10, već upravo nalazi da se radi o zloupotrebi prava kada se apelant poziva na pravo na slobodu izražavanja u situaciji kada je redovni sud prepoznao izražavanje apelanta kao radnje i elemente koji čine suštinu bića krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, te mu za to izrekao kaznu prema odredbama Krivičnog zakona. Iako bi apelaciju u ovom dijelu trebalo proglasiti retione materiae inkompatibilnom sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u skladu sa praksom Evropskog suda (op.cit., Pavel), imajuću u vidu apelacione navode, kao i činjenicu da je Ustavni sud najprije ispitivao apelantove navode (u vezi sa samim „bićem“ krivičnog djela) u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, Ustavni sud će i ovaj dio apelacije proglasiti neosnovanim s obzirom na to da se na taj način ne mijenja suština odlučenja u pogledu navoda koji se odnose na pravo na slobodu izražavanja.

37. Apelant se pozvao i na odredbu člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, koje nije posebno obrazložio, pogotovo ne na način na koji je ovo pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Stoga se Ustavni sud neće upuštati u detaljnije ispitivanje ovih navoda, pogotovo što iz sadržine apelacije proizlazi da je suština ovog navoda apelantovo nezadovoljstvo osporenim presudama.

38. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno apelant navodi da „Tužilaštvo selektivno goni počinitelje krivičnih djela“, jer nije procesuiralo pisanje uvredljivih sadržaja na web-stranici Ravnogorskog četničkog pokreta, a „optužilo je apelanta“. Iz ovoga proizlazi da apelant upoređuje „svoje pisanje“ sa pisanjem na stranici Ravnogorskog četničkog pokreta, odnosno postupanje nadležnog Tužilaštva u ova dva slučaja. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio bilo kakav „sadržaj“ pisanja Ravnogorskog četničkog pokreta radi usporedbe. Međutim, to nije odlučujuće u ovom slučaju. Naime, u ovom predmetu postupa se na temelju apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, gdje Ustavni sud treba da ispita da li je zbog „mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“ došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju to bi značilo da Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije. Međutim, apelant kao primjere ne dostavlja „presude sudova u Bosni i Hercegovini“, već paušalno navodi da nadležno Tužilaštvo nije sankcioniralo pisanje Ravnogorskog četničkog pokreta. Kod postojanja takvih apelacionih navoda, Ustavni sud ne može ispitati da li je osporenim presudama došlo do povrede apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene relevantnih dokaza, dali jasna obrazloženja za svoje odluke, pozivajući se na materijalne i procesne odredbe koje se ni u kom pogledu ne čine proizvoljnim, kao i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada prilikom davanja izjave u policiji nije pozvan njegov advokat, a što apelant nije ni tražio.

40. Ustavni sud smatra da se apelant ne može pozivati na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 10. Evropske konvencije kada je njegovo pisanje na forumu „prepoznato“ kao krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-454/13 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio