Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-518/13 (J. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Legitimno očekivanje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-518/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 518/13, rješavajući apelaciju Jose Benkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. travnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jose Benkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 012295 12 Rev od 12.
srpnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Joso Benković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je 5. veljače 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 012295 12 Rev od 12. srpnja 2011. godine. Apelant je 4. siječnja 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje zaključka Općinskog suda broj 25 0 P 012295 14 I od 24. studenog 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 518/13 od 10. veljače 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog pravobraniteljstva u Orašju (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), kao zastupnika Općine Orašje (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. siječnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Općinski sud i Pravobraniteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 15. do 19. siječnja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 012295 12 Rev od 12. srpnja 2011. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao stanarsko pravo i pravo vlasništva na stanu koji se nalazi u Orašju, preciznije označenom u stavku 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da se naloži tuženoj da prizna i zaključi ugovor o kupoprodaji stana sa apelantom, podoban za prijenos prava vlasništva u zemljišnim i katastarskim knjigama, ili da u protivnom ugovor o otkupu stana zamjenjuje ova presuda (stavak 1. izreke presude). Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno pravo raspolaganja tužene na predmetnom stanu, a apelant je obvezan predmetni stan predati tuženoj u posjed (stavak 2. izreke presude). Stavkom 3. izreke presude apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka dok je tužena obvezana da snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 24. prosinca 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene, te da je svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) i odredbama članka 7. stavak 2. i članka 46. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Općinski sud je, također, istakao da je apelant u tužbi naveo da se nalazi u posjedu predmetnog stana koji „nesmetano koristi od 7. listopada 1986. godine“, te kako smatra da je dugogodišnjim i neprekidnim boravkom i korištenjem predmetnog stana stekao status nositelja stanarskog prava sukladno odredbama članka 30. st. 2. i 7. ZSO, a time i pravnu osnovu za otkup predmetnog stana iz članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji. Stoga, apelant je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi njegovo stanarsko pravo na predmetnom stanu i pravnu osnovu za otkup predmetnog stana.
8. Općinski sud je nadalje naveo da je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da se 7. listopada 1986. godine apelant uselio u posjed predmetnog stana na temelju Rješenja broj 395/86 od 19. rujna 1986. godine kojim je apelantu dodijeljen predmetni stan od OOUR-a „Ugostiteljstvo“ Orašje, kao davatelja stana na korištenje i Ugovora o korištenju stana od 7. listopada 1986. godine koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja na temelju navedenog rješenja. Također je utvrđeno da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Tuzla broj Rs-568/88 od 17. siječnja 1989. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž-3369/89 od 9. kolovoza 1989. godine, poništeno rješenje od 19. rujna 1986. godine kojim je apelantu dodijeljen predmetni stan na korištenje, a da je nakon toga Rješenjem OOUR-a „Ugostiteljstvo“ Orašje broj 123/90 od 29. svibnja 1990. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje Ani Benković. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P 156/99 od 10. svibnja 2000. godine usvojen tužbeni zahtjev MP „Ugostiteljstvo“ d.d. Orašje o otkazu apelantu ugovora o korištenju predmetnog stana od 7. listopada 1986. godine, te je istom presudom apelantu naloženo da preda predmetni stan u posjed i na raspolaganje MP „Ugostiteljstvo“ d.d. Orašje kao davatelju stana na korištenje. Općinski sud je, također, naveo da su pred tim sudom vođeni postupci radi iseljenja apelanta iz predmetnog stana (br. I-6/01, 025-0-I-06- 000767 i 025-0-P-06-000222) ali da je apelant još uvijek korisnik predmetnog stana.
9. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen. S tim u svezi, Općinski sud je u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je apelant stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije u smislu odredaba članka 30. st. 2. i 7. ZSO dokazao da je bio u posjedu predmetnog stana po osnovi bespravnog i nesmetanog korištenja, u kontinuitetu od osam godina, a prije 6. prosinca 2000. godine. U svezi s tim, Općinski sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su od 1989. godine vođeni sudski postupci protiv apelanta radi poništenja rješenja o dodjeli predmetnog stana od 19. rujna 1986. godine i ugovora o korištenju stana od 7. listopada 1986. godine, kao i da su navedeni postupci okončani pravomoćnim presudama od 29. svibnja 1990. godine i 10. svibnja 2000. godine kojim su navedeno rješenje i ugovor poništeni. Imajući u vidu da su nakon toga vođeni i postupci radi iseljenja apelanta iz predmetnog stana (br. I-6/01, 025-0-I-06-000767 i 025-0-P-06-000222), Općinski sud je istakao da apelant nije bio u posjedu „nesmetanog“ korištenja predmetnog stana u kontinuitetu duljem od osam godina, zaključno sa 6. prosincem 2000. godine, te je s tim u svezi zaključio da je neutemeljen dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je apelant stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu sukladno odredbama članka 30. st. 2. i 7. ZSO. Sukladno navedenom, Općinski sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi stjecanje pravnog temelja za otkup predmetnog stana zaključio da apelantu ne pripada pravo na otkup predmetnog stana, sukladno odredbama članka 7. stavak 1. i članka 46. stavak 2. Zakona o prodaji stanova, budući da je nesporno utvrđeno da nije stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen neutemeljenim i stoga je odbijen.
10. U odnosu na protutužbeni zahtjev tužene, Općinski sud je zaključio da je tužena ovlaštena zahtijevati od apelanta predaju u posjed predmetnog stana, sukladno odredbama članka 7. stavak 1, kao i čl. 12. i 14.a Zakona o prodaji, budući da je nad poduzećem „Ugostiteljstvo“ d.d. Orašje kao ranijem nositelju prava raspolaganja predmetnim stanom završena privatizacija pa je pravo raspolaganja na predmetnom stanu preneseno na tuženu, zbog čega je sud i donio odluku kao u stavku 2. izreke presude.
11. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 25 0 P 012295 11 Gž od 9. studenog 2011. godine kojom je apelantov priziv uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tužene. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga priziva i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, zaključio da je apelantov priziv utemeljen. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su utemeljeni apelantovi prizivni navodi kojim ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 30. stavak 7. ZSO, jer je, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant „korištenjem predmetnog stana neprekidno u razdoblju od 7. listopada 1986. godine do 7. listopada 1994. godine“, stekao svojstvo nositelja stanarskog prava, budući da u navedenom razdoblju „nije doneseno rješenje po zahtjevu ili po službenoj dužnosti o iseljenju apelanta iz predmetnog stana“. Naime, Kantonalni sud je ukazao na nesporne činjenice prema kojim su pravomoćno okončani sudski postupci kod kojih je predmet spora bio zahtjev za poništenje rješenja o dodjeli apelantu predmetnog stana od 19. rujna 1986. godine i ugovora o korištenju, ali Kantonalni sud smatra da je apelant korištenjem stana neprekidno od 7. listopada 1986. godine do 7. listopada 1994. godine, dakle u periodu od osam godina, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe članka 30. st. 2. i 7. ZSO. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da apelant ima pravo i na otkup predmetnog stana.
12. Odlučujući o reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda od 9. studenog 2011. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. studenog 2012. godine kojom se revizija uvažava i drugostupanjska presuda preinačava tako što se apelantov priziv odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestupanjskih sudova, te je zaključio da su utemeljeni revizioni navodi tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u periodu od 7. listopada 1986. godine do 29. svibnja 1990. godine bio zakoniti korisnik stana jer se uselio u stan na temelju rješenja o dodjeli od 19. rujna 1986. godine i zaključenog ugovora o korištenju stana od 7. listopada 1986. godine. Budući da je pravomoćnom odlukom Suda udruženog rada od 9. kolovoza 1989. godine poništeno rješenje o dodjeli apelantu predmetnog stana i nakon toga rješenjem od 29. svibnja 1990. godine predmetni stan dodijeljen Ani Benković, Vrhovni sud je zaključio da je od 29. svibnja 1990. godine apelant postao nezakonit korisnik predmetnog stana (članak 30. ZOS-a). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se apelantu ne može cijeli period stanovanja priznati kao status bespravnog korisnika stana u smislu odredbe članka 30. st. 2. i 7. ZSO, budući da je 28. prosinca 1990. godine nositelj prava raspolaganja stanom (MP „Ugostiteljstvo“ d.d. Orašje) pokrenuo postupak protiv apelant radi otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana od 7. listopada 1986. godine i iseljenja apelanta iz predmetnog stana, te je s tim u svezi zaključio da je rok iz članka 30. st. 2. i 7. ZSO prekinut podnošenjem navedene tužbe nadležnom sudu koji je i trajao sve do pravomoćnosti presude Općinskog suda od 10. svibnja 2000. godine, kojom je okončan navedeni postupak. S tim u svezi, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije korištenjem stana neprekidno od 29. svibnja 1990. godine do 10. svibnja 2000. godine, odnosno do 6. prosinca 2000. godine, imao status bespravnog korisnika, u smislu odredbe članka 30. st. 2. i 7. ZSO, i evidentno nije stekao svojstvo nositelja stanarskog prava prema navedenom članku 30. ZSO, pa samim tim i pravo na otkup predmetnog stana.
13. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, imajući u vidu i odredbe članka 46. stavak 2. Zakona o prodaji, zaključio da apelantu ne pripada pravo na otkup predmetnog stana. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao na novelirane odredbe članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji kojim je propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (novelirana odredba stupila na snagu 24. srpnja 2001. godine). U najpovoljnijem slučaju, kako je dalje obrazloženo, apelantov zahtjev za otkup stana mogao je biti podnesen do 24. srpnja 2003. godine. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant tuženoj podnio zahtjev za otkup stana 3. studenog 2003. godine, dakle, protekom roka iz članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji, zbog čega je, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant izgubio pravo na otkup stana pod uvjetima koje propisuje Zakon o prodaji stanova. Na temelju svega navedenog Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz navoda apelacije u kojoj je kronološki opisan tijek postupka pred redovitim sudovima, proizlazi da apelant kršenje prava na imovinu vidi isključivo u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, apelant je istakao da se nalazi „u stalnom i nesmetanom posjedu predmetnog stana od 7. 10. 1986. godine pa sve do danas“, te smatra da je „istekom roka iz članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima i nesmetanog korištenja istog u tom periodu, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu“. Također, apelant je istakao da ga nije nitko „uznemiravao u pravu korištenja predmetnog stana“ ni nakon pravomoćne presude Općinskog suda od 10. svibnja 2000. godine kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju stana od 7. listopada 1986. godine. Stoga, smatra da je „temeljem pozitivnih zakonskih odredbi stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i pravo na otkup“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su razlozi tog suda za donošenje osporene presude dani u njenom obrazloženju kod kojih ostaje u cijelosti. Predloženo je da se apelacija odbije.
16. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer je presuda tog suda koja je osporena apelacijom zakonita i pravilna, a osim toga navedenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu na koje je ukazao.
17. Tužena je navela da je apelacija očigledno neutemeljena, jer iz sadržine apelacije i predočenih činjenica nema nikakvog uporišta za tvrdnju da postoji kršenje apelantovih prava na imovinu zaštićenih Ustavom, budući da se iz iznesenih činjenica ne može izvesti takav zaključak. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 6. stav 1.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, [...].
Članak 30.
(1) Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njezino iseljenje.
(2) Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Članak 7. st. 1. i 2.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stavka 1. ovog članka podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak 1.
1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 123. stavak 1.
1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. studenog 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 10. prosinca 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. veljače 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda od 6. studenog 2012. godine, tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na imovinu
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
k) pravo na imovinu.
27. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud podsjeća da je preduvjet za razmatranje navoda apelacije u svezi s pravom na imovinu, prije svega, utvrđivanje ima li apelant „imovinu“ u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
29. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. ožujka 2003. godine, stavak 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. veljače 2008. godine, stavak 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Europski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. rujna 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. siječnja 2008. godine i AP 1846/06 od 12. lipnja 2008. godine, obje dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. studenog 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).
30. Dovodeći navedene principe u svezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu jer nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbe članka 30. st. 2. i 7. ZSO i pravo na njegov otkup u smislu odredaba članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji. Ustavni sud ukazuje da iz postavljenog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da je apelantov imovinski interes bio da mu redoviti sudovi priznaju status nositelja stanarskog prava i pravo na otkup predmetnog stana. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojećoj imovini koju ima u vidu članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već o zahtjevu za utvrđivanje stanarskog prava i prava na otkup predmetnog stana, čime bi onda mogao steći pravo vlasništva na stanu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda da, kada je vlasnički interes sadržan u prirodi tražbine, on se može smatrati „imovinom“ samo ako ima dovoljno jaku osnovu u nacionalnom pravu, primjerice kada postoji ustanovljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje (vidi, inter alia, Plechanow v. Poljskano, 22279/04, 7. srpanj 2009, stavak 83). Usto, Ustavni sud podsjeća da se ne može reći da „legitimno očekivanje“ nastaje kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava, a tvrdnje podnositelja naknadno odbace domaći sudovi (vidi, Anheuser-Busch Inc. v. Portugal, [CG], broj 73049/01, ECHR 2007-I, stavak 65).
31. Dakle, sukladno iznesenim stavovima Europskog suda, Ustavni sud mora ispitati je li apelant, podnoseći tužbu radi utvrđivanja stanarskog prava na predmetnom stanu i prava na otkup stana, pa onda slijedom toga i pravo vlasništva na stanu, imao „legitimno očekivanje“ da će njegovom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su pozitivnopravnim propisima regulirani uvjeti za stjecanje stanarskog prava i prava vlasništva na stanovima na kojim je stečeno stanarsko pravo. U konkretnom slučaju riječ je o ZSO i Zakonu o prodaji stanova. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama članka 30. st. 2. i 7. ZSO, kao i članku 7. stavak 2. Zakona o prodaji stanova, jer se nalazio u posjedu predmetnog stana od 7. listopada 1986. godine, pa je smatrao da je kao bespravni korisnik stana stekao pravo da mu se prizna svojstvo nositelja stanarskog prava i pravo na otkup predmetnog stana u smislu navedenih zakonskih propisa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 30. stavak 2. ZSO propisano da će „na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 30. stavak 7. ZSO propisano da se „protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina“. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, kako to jasno proizlazi iz osporenih presuda, apelant stekao status bespravnog korisnika predmetnog stana 29. svibnja 1990 godine, te da je rok korištenja predmetnog stana sa navedenim statusom, u smislu odredaba članka 30. st. 2. i 7. ZSO, prekinut podnošenjem tužbe davatelja stana na korištenje kojom je pokrenuo postupak protiv apelanta radi otkaza ugovora o korištenju stana od 7. listopada 1986. godine i iseljenja apelanta iz predmetnog stana, a koji je trajao sve do pravomoćnosti presude Oćinskog suda od 10. svibnja 2000. godine kojom je okončan navedeni postupak. Dakle, evidentno je da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, apelant nije kao bespravni korisnik predmetni stan koristio nesmetano u periodu od 29. svibnja 1990. godine, te da u konkretnom slučaju nije protekao rok iz odredbe članka 30. st. 2. i 7. ZSO, niti apelant temeljem te odredbe može steći status nositelja stanarskog prava, te da samim tim nisu ispunjeni ni uvjeti za otkup stana u smislu odredaba članka 7. stavak 2. Zakona o prodaji stanova. Sukladno navedenom, a budući da su propisi na kojim su utemeljene osporene presude javno objavljeni i dostupni svima, te jasno propisuju pod kojim uvjetima se stječe svojstvo nositelja stanarskog prava i pravo na otkup stana, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ da će njegovom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u predmetnom sudskom postupku uspjeti sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje statusa nositelja stanarskog prava i prava na otkup predmetnog stana.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman