Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-670/13 (M. A., A. A., S. A., O. A., S. A., Z. A. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ništavost
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-670/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 670/13, rješavajući apelaciju Muhameda Abdića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Abdića, Adila Abdića, Safeta Abdića, Osme Abdića, Saliha Abdića, Zuhdije Abdića, Mehmeda (Sulejman) Abdića, Hasana Abdića, Mehmeda (Šemsudin) Abdića i Mirsada Abdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 019293 12 Rev od 13. novembra 2012. godine u odnosu na član II/3.e) i II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Abdića, Adila Abdića, Safeta Abdića, Osme Abdića, Saliha Abdića, Zuhdije Abdića, Mehmeda (Sulejman) Abdića, Hasana Abdića, Mehmeda (Šemsudin) Abdića i Mirsada Abdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 019293 12 Rev od 13. novembra 2012. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Abdić, Adil Abdić, Safet Abdić, Osmo Abdić, Salih Abdić, Zuhdija Abdić, Mehmed (Sulejman) Abdić, Hasan Abdić, Mehmed (Šemsudin) Abdić i Mirsad Abdić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Općine Cazin, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 019293 12 Rev od 13. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženih Općine Cazin, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, Huseina Beganovića i Zlate Miskić zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinsko pravobranilaštvo Općine Cazin su odgovore na apelaciju dostavili 23. marta 2016. godine, Husein Beganović 25. marta 2016. godine, dok Kantonalni sud i Zlata Miskić nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući o tužbi apelanata protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora, Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-103/05 od 27. decembra 2006. godine utvrdio da ugovori o prenosu zemljišta u društvenom vlasništvu zaključeni 18. maja 2001. godine između prvotužene Općine Cazin (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao jedne ugovorne strane, i tuženih Huseina Beganovića i Zlate Miskić (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetužena), kao druge ugovorne strane, a koje je protokolisala prvotužena pod brojem 01/V-31-2030/01, nemaju dopušten osnov za zaključenje usljed čega su ništavi (stav 1). Stavom 2. iste presude je utvrđeno da temeljem utvrđenja u stavu 1. presude predmetni ugovori sačinjeni pod brojem 01/V-31-2030/01 od 18. maja 2001. godine između prvotužene i drugotuženog i trećetužene ne mogu proizvoditi pravno djejstvo, te da se po pravosnažnosti ove presude ima izvršiti brisanje provedenog ugovora i u zemljišnim knjigama nekretnine iz prethodnog stava dovesti u pređašnje stanje (stav 3).
6. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti 17. maja 2005. godine, kao pravni sljednici Osme Abdića, podnijeli tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu predmetnih nekretnina sa prvotužene na drugotuženog i trećetuženu. U tužbi su naveli da su predniku apelanata Rješenjem Skupštine općine Cazin - Srez Bihać, Sekretarijata za privredu i finansije P.A. broj 04/III-47/1-66 od 11. aprila 1966. godine (koje je postalo pravosnažno 12. maja 1996. godine) oduzete nekretnine, pobliže označene u tužbenom zahtjevu, kao višak u korist poljoprivrednog zemljišnog fonda društvenog vlasništva sa dijelom 1/1. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je Općinsko vijeće Općine Cazin 6. marta 1999. godine donijelo Odluku broj 01/V-05-24-1113/99 o prodaji poljoprivrednog zemljišta društvenog vlasništva (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), objavljenu u „Službenim novinama Općine Cazin“ broj 1/99, kojom je prvotuženoj odobreno da može pristupiti prodaji predmetnog zemljišta društvenog vlasništva na kojem pravo raspolaganja ima prvotužena a radi osiguranja uvjeta za izgradnju porodično-stambenih objekata ratnim vojnim invalidima, šehidskim porodicama, učesnicima rata i socijalno nezbrinutim licima. Dakle, navedenom odlukom je određeno da će se prodaja predmetnih nekretnina vršiti konkursom, da će konkurs provodi komisija koju imenuje općinski načelnik, te da na listu prioriteta po provedenom konkursu koju je utvrdila komisija saglasnost daje donosilac odluke Općinsko vijeće. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da je, nakon provedene procedure po konkursu, Općinsko vijeće, pozivajući se na odredbu čl. 25. i 27. Zakona o prometu nepokretnosti, 28. aprila 2001. godine donijelo odluke broj 01/V-31-2030/01 o prenosu predmetnog zemljišta društvenog vlasništva, površine pobliže označene kao u obrazloženju presude, koje su objavljene u „Službenim novinama Općine Cazin“ broj 2/01, i to drugotuženom kao pripadniku Vojske FBiH, bez naknade a radi izgradnje porodično-stambenog objekta, i trećetuženoj kao šehidskoj porodici, površine kao u obrazloženju presude. Načelnik Općine Cazin je potom 18. maja 2001. godine u ime prvotužene sa drugotuženim i trećetuženom zaključio ugovore o prenosu predmetnih nekretnina. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, jer ugovori zaključeni između tuženih nemaju pravni osnov za zaključenje usljed čega su ništavi i ne proizvode pravno djejstvo. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na Odluku Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine, koja je važila u vrijeme zaključenja navedenog ugovora i kojom je propisano da „bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi nijednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prijenos, prodavati, niti davati na korištenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu“, jer prvotužena tokom postupka nije dokazala da je eventualno od Visokog predstavnika zatražila odobrenje u smislu izuzeća od njegove odluke, da bi mogla izvršiti prenos državnog vlasništva u korist vlasništva drugotuženog i trećetužene.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 003673 07 Gž od 21. decembra 2011. godine žalbe tuženih odbio kao neosnovane, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelanata usvojio. U vezi s tim je ukazao da je odlukom Visokog predstavnika, koja je stupila na snagu 27. aprila 2000. godine i čija primjena je produžavana konstantno, sve do 31. marta 2003. godine, zabranjeno raspolaganje, dodjeljivanje, prenos i prodaja, kao i davanje na korištenje imovine u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu, na temelju čega je zaključio da je prvotužena izvršila promet zemljišta iz državnog vlasništva bez naknade drugotuženom i trećetuženoj protivno prinudnim propisima, te da su takva raspolaganja ništava prema odredbi člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Smatra da je prvotužena prenos predmetnih nekretnina mogla izvršiti samo u slučaju da je na njen poseban zahtjev Visoki predstavnik odobrio takvo raspolaganje s tim da ono ne povređuje prava izbjeglih i raseljenih lica i da ne podstiče diskriminaciju, te da tuženi na kojima je bio teret dokazivanja, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali da je prvotužena mogla raspolagati predmetnim zemljištem na temelju čega je taj sud primjenom odredbe člana 226. citiranog zakona potvrdio presudu prvostepenog suda.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 019293 12 Rev od 13. novembra 2012. godine reviziju tuženih uvažio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je tužben zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o prenosu nekretnina zaključen između tuženih sa zahtjevom za brisanje izvršenih upisa u zemljišnim knjigama i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Vrhovni sud je zaključio da je nepravilno pozivanje nižestepenih sudova na odluku Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine i odredbu člana 103. ZOO, kojim su predmetni ugovori proglašeni ništavim i da, u vezi s tim, ne proizvode pravno djejstvo. U vezi s tim je ukazao da je stavom 1. navedene odluke Visokog predstavnika regulirano da, bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi nijednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prenos, prodavati, niti davati na korištenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu, dok je stavom 2. propisano da se ona odnosi na svaku odluku koju je donio entitet nakon 6. aprila 1992. godine kojom se onemogućava ostvarivanje prava izbjeglica, raseljenih lica i da je ništava izuzev u slučaju kada je treća strana poduzela izvođenje radova. Vrhovni sud je stoga zaključio da se navedenom odlukom Visokog predstavnika štite prava izbjeglih i raseljenih lica, što u ovom predmetu nije slučaj niti na strani apelanata ni tuženih, pri tome imajući u vidu da je drugotuženi izuzetak, jer je na predmetnoj nekretnini koja mu je dodijeljena poduzeo izvođenje radova na izgradnji porodično - stambenog objekta, na temelju zakonito dobijene urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za građenje. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta pogrešno primijenili materijalno pravo pozivom na odluku Visokog predstavnika zbog čega je, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, Vrhovni sud uvažio revizije tuženih, preinačio nižestepene odluke i tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odluke Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine. Apelanti, također, navode da je nesporno da su predmetne nekretnine vlasništvo njihovog prednika, koje su rješenjem nadležnog organa Općine Cazin oduzete kao višak, koje je provedeno u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu sa imenovanog u društveno vlasništvo. Također, tvrde da imenovani nije nikad formalnopravno izvlašten iz posjeda navedenih nekretnina, a koje su nakon njegove smrti apelanti faktički držali u posjedu. Dalje ističu da su 17. marta 1999. godine tražili povrat predmetnih nekretnina, koji je odbijen na način što je njihov zahtjev za povrat predmetnih nekretnina tretiran kao da se radi o zahtjevu za deeksproprijaciju. Također, ukazuju da su reagirali na odluku Općinskog vijeća kojim su predmetne nekretnine dodijeljene drugotuženom i trećetuženoj, tj. kao donesenu suprotno odluci Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine, a potom i protivno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH, tražeći njeno preispitivanje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude od 13. novembra 2012. godine, te u vezi s tim predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da je donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te jer nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.
12. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da nije povrijeđeno pravo na koje se apelanti pozivaju u apelaciji, te s obzirom na to da Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje način na koji su domaći sudovi primijenili materijalno pravo, apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se kao takva u cijelosti odbije.
13. Drugotuženi, također, apelaciju apelanata smatra neosnovanom, a u prilogu odgovora na apelaciju dostavio je akte na temelju kojih mu je predmetno zemljište dodijeljeno, kao i saglasnosti na temelju kojih je otpočeo gradnju porodično-stambenog objekta za koju je dobio urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) releantne odredbe glase:
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
15. Odluka Visokog predstavnika („Službeni list Federacije BiH“ broj 17/00 od 27. aprila 2000. godine), donesena u skladu sa ovlaštenjima koja su mu dana Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članu XI Zaključaka Konferencije za provođenje mira održane u Bonu 10. decembra 1997 godine, glasi:
ODLUKA
Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi ni jednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prijenos, prodavati niti davati na korišćenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu.
Svaka odluka na koju se odnosi prethodni stav, izdata od strane organa entiteta nakon 6. aprila 1992. godine, koja onemogućava ostvarivanje prava izbjeglica i raseljenih osoba je ništavna, izuzev u slučaju kada je treća strana poduzela izvođenje zakonitih građevinskih radova.
Ova odluka se ne odnosi na radnje poduzete u svrhu restitucije imovine vlasnika prije nacionalizacije, kao ni u svrhu privatizacije, sukladno entitetskim zakonima kojima se konkretno regulira ova materija.
Ova odluka se ne odnosi na teritoriju Distrikta Brčko.
Svaka odluka, sporazum ili radnja koja je u suprotnosti sa ovom odlukom je ništavna. Ukoliko nadležni organi entiteta ili Bosne i Hercegovine jasno obrazlože da predloženi prijenos imovine u državnom vlasništvu ne sadrži nikakve diskriminatorske radnje i da je u najboljem interesu javnosti, Ured Visokog predstavnika može u pisanoj formi odobriti izuzeće ove odluke. Teret dokazivanja da predloženi prijenos imovine u državnom vlasništvu ne sadrži nikakve diskriminatorske radnje i da je u najboljem interesu javnosti jeste na nadležnom organu koji traži izuzeće od ove odluke u pisanoj formi.
Odluka stupa na snagu u formi zakona 27. aprila 2000. godine i ostaje na snazi do 31. decembra 2000. godine. Rok važenja Odluke se može produžiti.
Odluka koju sam donio 31. decembra 1999. godine a kojom sam produžavao rok važenja Odluke od 26. maja 1999. godine o suspendiranju prijenosa izvjesnih kategorija imovine u društvenom vlasništvu se ovim povlači i zamjenjuje ovom odlukom.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
19. Prije ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
20. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, smatrajući da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeće vlasništvo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A-31, stav 50), a ne i pravo na stjecanje vlasništva (vidi, Slivenko i drugi vs. Latvija (dec.) [GC], broj 48321/99, ECHR 2002-II, stav 121, i Kopecký vs. Slovačka [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stav 35(b)). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1102/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 18, i AP 3477/12 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju predmet spora pred redovnim sudovima jeste zahtjev apelanata za utvrđivanje ništavosti ugovora o prenosu zemljišta zaključenog između tuženih, koje je bilo vlasništvo prednika apelanata i koje je pravosnažnom odlukom organa uprave Općine Cazin (1966. godine) od njega oduzeto kao višak i upisano u zemljišnim knjigama kao društveno, odnosno državno vlasništvo sa pravom raspolaganja Općine Cazin, dakle, koje apelantima u predmetnom postupku ne bi moglo biti vraćeno u vlasništvo, odnosno koje bi apelantima eventualno moglo biti vraćeno stupanjem na pravnu snagu Zakona o restituciji. Dakle, predmetne nekretnine ne predstavljaju postojeću imovinu apelanata, niti su oni na osnovu relevantnih propisa mogli imati „legitimno očekivanje“ da će je steći. Predmetne nekretnine, dakle, mogu eventualno predstavljati buduću imovinu apelanata, stupanjem na pravnu snagu Zakona o restituciji. Međutim, kako je u okolnostima predmetnog slučaja predmet spora bilo utvrđivanje ništavosti ugovora o dodjeli predmetnih nekretnina u društvenom ili državnom vlasništvu, koje pravo nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, apelacija je u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 019293 12 Rev od 13. novembra 2012. godine, koja je apelantima dostavljena 14. decembra 2012. godine i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 12. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u tom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odluke Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili da se utvrdi ništavost ugovora o prenosu zemljišta zaključenog između tuženih 18. maja 2001. godine, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U vezi sa ključnim prigovorom apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje se postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili utvrđivanje ništavosti ugovora o prenosu zemljišta u društvenom, odnosno državnom vlasništvu zaključenog između prvotužene sa drugotuženim i trećetuženom 18. maja 2001. godine. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud konačno odlučio u revizionom postupku, postupajući prema ovlaštenjima iz člana 250. stav 1. ZPP, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se niti u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, utvrdivši da su nižestepeni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nepravilno primijenili odluku Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine i odredbu člana 103. ZOO, na temelju čega su zaključili da je predmetni ugovor ništav i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno odredaba odluke Visokog predstavnika, jer apelanti, osim ponavljanja revizijskih navoda koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložio svoj stav u vezi sa primjenom navedene odluke Visokog predstavnika na konkretan slučaj, podsjećajući da se tom odlukom štite prava izbjeglih i raseljenih lica, što u konkretnom predmetu nije slučaj ni na strani apelanata kao tužitelja, ni tuženih, zbog čega smatra da dato obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim odluku Vrhovnog suda, zbog čega navode apelanata u tom dijelu smatra neosnovanim.
31. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je drugotuženi izuzetak u ovom slučaju, obrazlažući svoj stav činjenicom da je drugotuženi poduzeo radove na izgradnji porodično-stambenog objekta, na temelju zakonito dobijenih dozvola za gradnju (urbanistička saglasnost i građevinska dozvola). Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantne odredbe odluke Visokog prestavnika i ZOO, koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost navedenog suda u segmentu primjene materijalnog prava. Ustavni sud, također, podsjeća da nezadovoljstvo apelanata ishodom odluke Vrhovnog suda samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
32. Dakle, budući da apelanti, osim nezadovoljstva osporenom odlukom, Ustavnom sudu nisu pružili relevantne dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je u predmetnom postupku zaista i došlo do uskraćivanja njihovih ustavnih prava na koja su se pozvali, Ustavni sud smatra da u osporenom postupku, koji je rezultirao presudom Vrhovnog suda, nema ništa što ukazuje na kršenje ustavnih prava apelanata, kao i prava zagarantiranih Evropskom konvencijom.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori u dijelu primjene materijalnog prava neutemeljeni, jer osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
34. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6).
35. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, međutim, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Dakle, kako apelanti, osim paušalnih navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, budući da nema ništa što ukazuje da su apelanti drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva „pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima“. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.
37. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
38. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su apelanti, u skladu sa relevantnim odredbama procesnog prava, imali mogućnost, budući da nisu bili zadovoljni ishodom postupka, da ospore navode tuženih odgovorom na žalbu, te da ospore i njihove revizione navode. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti dali odgovor na žalbu, ali da nisu, iako su imali mogućnost, koristili pravo da dostave odgovor na reviziju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku dao eksplicitne razloge zašto smatra da su revizije tuženih osnovane, odnosno da su odluke nižestepenih sudova donesene proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
39. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava apelanata na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetnom postupku, ne proizlazi ništa što bi ukazalo da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da u činjenicama predmeta ništa ne ukazuje da su apelanti diskriminirani po bilo kojem osnovu.
42. Nadalje, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u situaciji kad su apelanti imali mogućnost da daju odgovor na žalbu i odgovor na reviziju tuženih, te kad je Vrhovni sud u konačnici dao razloge zašto smatra da su revizije tuženih osnovane.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman