Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/14 (F. K. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3491/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3491/14, rješavajući apelacije Fate Klimentić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fata Klimentić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 049757 13 Rev od 17. juna 2014. godine;

Fatima Beganović, Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Zehra Krajnović, Edvin Krajnović i Tarik Krajnović protiv rješenjâ Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 V 054421 15 Rev od 16. septembra 2015. godine i 96 0 V 054421 14 Gž od 19. novembra 2014. godine;

Dragan Simić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 032430 15 Gž 2 od 29. septembra 2015. godine;

Jasna Karanović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 040264 15 Gž od 11. novembra 2015. godine;

H.R. protiv presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 010653 15 Gž od 5. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3491/14 Fata Klimentić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 049757 13 Rev od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi upisi tuženih (N.H., S.O., Ć.H., M.T., N.K. i E.O.) kao posjednika na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu presude, i da se apelantica na osnovu presude upiše u katasterskom operatu kao jedini posjednik predmetnih nekretnina uz obavezu tuženih da joj naknade troškove postupka, te je odbijena mjera osiguranja apelantice (da se zabrani tuženim da ulaze u predmetne nekretnine do okončanja spora) i obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelantica rješenjem o nasljeđivanju od 21. marta 2005. godine proglašena za nasljednika (zajedno sa sestrom) sa dijelom od ½ na naknadno pronađenoj imovini ostaviteljice E.B. (apelanticine majke), na parceli koja po novom premjeru odgovara parcelama od kojih su cijepanjem nastale predmetne parcele koje u posjedu drže tuženi. Dalje je navedeno, da su tuženi kao posjednici na predmetnim nekretninama upisani u katastru nekretnina, da je novo aerofotogrametrijsko snimanje bilo 1971. godine, dok je izlaganje podataka bilo 1974. godine, prema kome je kao posjednik predmetnih nekretnina bio upisan prednik tuženih H.O. (brat apelanticine majke) i F.Š., te da je O.H. kao posjednik upisan i po starom katasterskom operatu i da je faktički posjednik predmetne parcele od 1941-1942. godine nakon što je djed stranaka-otac prednika stranaka podijelio imovinu svojoj djeci. Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 42. i 78. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojima je propisano da nasljednik stječe pravo vlasništva na stvari u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja ako zakonom nije drugačije određeno odnosno, da nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira kada je stekao faktičku vlast na stvari, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije dokazala svoje jače pravo na posjed, da se radi o „golom upisu“ prava vlasništva u zemljišnim knjigama, te da prednost imaju tuženi koji nekretnine drže u posjedu i da je posjed tuženih zakonit i svjestan.

2. AP-359/15 Vidi pod rednim brojem 3. AP 4671/15

3. AP-4671/15 Fatima Beganović, Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Zehra Krajnović, Edvin Krajnović i Tarik Krajnović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, Orašja i Tešnja, koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 21. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 054421 14 Gž od 19. novembra 2014. godine i koja je zavedena pod brojem AP-359/15. Isti apelanti su 15. oktobra 2015. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 054421 15 Rev od 16. septembra 2015. godine i koja je zavedena pod brojem AP-4671/15.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u predmetu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, određena je naknada za eksproprisane nekretnine apelanata pobliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja, te je obavezan predlagač (Brčko Distrikt BiH) da apelantima isplati pojedinačne iznose na ime naknade za eksproprisane nekretnine kao i troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata da je sud po službenoj dužnosti trebao odrediti i vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, prvostepeni sud pravilno prihvatio predloženu procjenu predlagača koju je sačinila Direkcija-Komisija i prema kojoj je izuzeto zemljište procijenjeno kao poljoprivredno i za takvo odredio naknadu. Naime, procjena Direkcije- Komisije je sačinjen na osnovu relevantnih pokazatelja-parametara kojim je konkretno zemljište procijenjeno prema statusu kako je eksproprisano, a koju procjenu je prvostepeni sud prihvatio kao potpunu, objektivnu i u skladu sa zakonom sačinjenu, dok nije prihvatio prijedlog apelanata da se vrijednost eksproprisanih nekretnina utvrdi na osnovu procjene vještaka građevinske struke koji je predmetno zemljište procijenio kao građevinsko (prema namjeni zbog koje je eksproprisano), kao ni zahtjev da se u procjenu vještaka uključi afekciona vrijednost i korektivni faktori. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi omogućili sudionicima u postupku da iznesu činjenice na kojima svoj zahtjev zasnivaju, da predlože dokaze i da se u postupku izjasne o predloženim dokazima u pogledu vrijednosti eksproprisanih nekretnina u skladu sa članom 145. Zakona o vanparničnom postupku BD BiH. Također, nižestepeni sudovi su prihvatajući procjenu Direkcije-Komisije vrijednost eksproprisanih nekretnina odredili prema provedenim dokazima sa jasnim i konkretnim razlozima i dali im odgovarajući značaj sa aspekta odredaba čl. 33. i 40. Zakona o eksproprijaciji i člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu, kao odredaba materijalnog prava primjenom kojih naknadu treba odrediti.

4. AP-34/16 Dragan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kožuha trnutno nastanjen u Australiji, kojeg zastupa Zagorka Đuričić advokatica iz Doboja, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 032430 15 Gž 2 od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u predmetu izmjene odluke o izdržavanju, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice-protivtužene (J.S.) i obavezan je apelant-protivtužitelj da na ime doprinosa za izdržavanje tužiteljice umjesto dosadašnjih 300 australijskih dolara, koje je obavezan da plaća mjesečno na osnovu presude Osnovnog suda u Doboju od 25. septembra 2008. godine, ubuduće doprinosi plaćanjem 450 australijskih dolara mjesečno počev od 10. oktobra 2012. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta (da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i usvoji njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se smanji njegov doprinos na ime izdržavanje tužiteljice sa 300 na 200 ustralijskih dolara). Okružni sud je naveo da je pravilno zaključio prvostepeni sud kada je pozivajući se na odredbe čl. 259., 260., 261. i 263. Porodičnog zakona RS odlučio kao i izreci osporene odluke, te da se u konkrenom slučaju, pored navedenih odredbi Porodičnog zakona, mora imati u vidu i odredbe čl. 232. stav 2. i 233. stav 1. navedenog zakona. Navedenim odredbama je propisano da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju svoju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju da koriste sve svoje mogućnosti odnosno, da su roditelji dužni da prema svojim mogućnostima obezbijede izdržavanje djece i nakon punoljetnosti ako se nalaze na redovnom školovanju, te da će sud u smislu člana 253. stav 2. istog zakona, u slučaju kada se traži izdržavanje za dijete, uzeti u obzir uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje. Iz navedenog proizilazi da sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu za određivanje doprinosa za izdržavanje djeteta moraju da vode računa o potrebi lica koje traži izdržavanje, ali i obavezi oba roditelja da izdržavaju svoju djecu. Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud dosudio navedeni iznos u dispozitivu presude kao obavezu apelanta da doprinosi za izdržavanje tužiteljice, te da je prilikom donošenja odluke imao u vidu materijalne prilike roditelja tužiteljice, obaveze apelanta i prema drugim licima osim tužiteljice za njihovo izdržavanje, kao i potrebe apelantice za njeno izdržavanje i školovanje. S druge strane, vezano za protitužbeni zahtjev apelanta, Okržni sud je istakao da apelant nije dokazao relevantne činjenice za usvajanje protivtužbenog zahtjeva odnosno, za odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, apelant je imao mogućnost da izvede dokaz da ga sud sasluša kao parničnu stranku, te da sudu dostavi valjan dokaz o stvarnoj zaradi koju ostvaruje međutim, apelant je propustio da uradi naprijed navedeno i sudu je samo dostavio dokaze o obavezama prema djeci i troškovima njegovog domaćinstva.

5. AP-280/16 Jasna Karanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 040264 15 Gž od 11. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u postupku po tužbi apelantice protiv tuženih (S.R i S.D.) radi poništenja testamenta i namirenja nužnog nasljednog dijela, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena je prvostepena presuda u stavu I izreke kojim je odbijen kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi ništavim testament njene majke kao ostaviteljice. Okružni sud je naveo da je zadatak suda u predmetnom postupku bio, pored ostalog, da zavisno od okolnosti slučaja utvrdi da li je ostaviteljica bila sposobna za rasuđivanje kada je sačinila sporni testament, jer je apelantica u toku postupka tvrdila da ostaviteljica nije bila sposobna za rasuđivanje, slijedom čega nije bila sposobna ni da sačini (valjan) testament. Okružni sud je istakao da apelantica provedenim dokazima nije dokazala, van razumne sumnje, činjenice na kojima je utemeljila svoj tužbeni zahtjev, na osnovu čega slijedi da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi za udovoljavanje njenom primarno postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. AP-297/16 H.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnijela je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 010653 15 Gž od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbačen je dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je posjednik nekretnine pobliže označene u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je tužena (H.B.) preuzela bez osnova i da nezakonito drži u posjedu dio njene parcele pobliže opisane u dispozitivu presude, na način što je dio navedene parcele tužena prisvojila svojim parcelama, te je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala da je ona vlasnik dijela predmetne nekretnine, niti da je tužena nezakonito taj dio zemljišta prisvojila svojim nekretninama koje graniče sa nekretninama apelantice. Također, pravilno prvostepeni sud nalazi da je i sama apelantica u svom iskazu potvrdila navode tužene tj. da ista svoje nekretnine koristi do postojeće ograde i to od trenutka kupovine istih, da ih je ranije koristio posjednik S.H., kao i da apelantica svoje nekretnine koristi od 1975. godine kada je počela gradnju kuće na svojim nekretninama. Dakle, tužena i njen prednik su nesmetano koristili svoje nekretnine na kojima je izgrađen građevinski objekat, ponašali se kao vlasnici tih nekretnina koristeći iste sve do ograde koja razdvaja te nekretnine od nekretnina apelantice. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da apelantica u žalbi neosnovano navodi da je dokazala da je vlasnik i spornog zemljišta koje se nalazi izvan postojeće ograde koja razdvaja nekretnine stranaka, koji dio koristi tužena, niti je dokazala po kom zakonskom osnovu bi njoj pripadao dio spornog zemljišta, koji ona nije nikada koristila nego se samo vodi kao posjednik tog dijela zemljišta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3491/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/14 (F. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio