Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-817/13 (J. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Zakup
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-817/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 817/13, rješavajući apelaciju Jadranke Stijaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jadranke Stijaković.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Jadranki Stijaković u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Jadranki Stijaković zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Stijaković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jadranka Stijaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokatkinja iz Banjaluke, podnijela je 25. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od punomoćnika tuženog „Čajavec Mega“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 10. odnosno 15. marta 2016. godine.
4. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 30. aprila 2007. godine podnijela tužbu protiv tuženog zbog smetanja posjeda.
7. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je tuženi odgovor na tužbu dostavio 13. jula 2009. godine, a u periodu od 12. oktobra 2009. godine do 16. januara 2012. godine Osnovni sud je održao pet ročišta. Iz raspoloživih dokaza takođe proizlazi da je apelantkinja na ročištu održanom u januaru 2011. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev.
8. Nakon sprovedenog postupka Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0P 128439 11 P od 31. januara 2012. godine utvrdio da je tuženi smetao apelantkinju u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu nepokretnosti, i to poslovnog prostora, lokal broj 19, koji se nalazi u Tržnom centru „Čajavec Zenit“ u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) tako što je samovlasno, uz pomoć trećih lica, u noći 5/6. aprila 2007. godine obio navedeni prostor, promijenio bravu na ulaznim vratima, zaključao ga, prethodno ga ispraznivši od stvari koje su zatečene (roba i inventar), te je shodno navedenom tuženom naloženo da u roku od 48 časova apelantkinji vrati u posjed predmetni poslovni prostor, te da se uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz obavezivanje tuženog da apelantkinji naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja.
9. Nakon pojedinačne ocjene dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja u svojstvu samostalnog preduzetnika bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora tuženog na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključila s tuženim 26. juna 2001. godine. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je apelantkinja kao vlasnica STR „Rozi“ u predmetnom poslovnom prostoru tuženog obavljala registrovanu djelatnost u trenutku nastalog čina smetanja posjeda, kada su ovlašćena lica tuženog samovlasno provalila u navedeni prostor, čime je apelantkinja ometana u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu predmetnog poslovnog prostora.
10. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je tuženi najavljivao apelantkinji mogućnost da će bez njenog pristanka stupiti u posjed predmetnog poslovnog prostora ukoliko apelantkinja ne plati odgovarajuća potraživanja, odnosno dug, te je utvrđeno da je tuženi pred Osnovnim sudom pokrenuo postupak radi otkaza ugovora o zakupu i iseljenja apelantkinje iz predmetnog poslovnog prostora, u okviru koga je navedeni sud donio nalog za iseljenje i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora tuženom. Naglašeno je takođe da je navedeni sudski nalog postao pravosnažan 13. maja 2007. godine, s tim da je apelantkinja u januaru 2011. godine podnijela zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti u navedenom predmetu iz razloga što o njenom blagovremenom prigovoru nije odlučeno. Prema ocjeni Osnovnog suda navedene okolnosti nisu mogle dovesti do drugačijeg odlučenja u predmetnoj pravnoj stvari jer je tuženi imao mogućnost da blagovremeno pokrene izvršni postupak u cilju sprovođenja sudske odluke i iseljenja apelantkinje iz predmetnog poslovnog prostora. Isto tako, pozivanje tuženog na otkazni nalog od 23. aprila 2007. godine, koji je u međuvremenu postao pravosnažan, a kojim tuženi opravdava svoje postupanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni navedenog suda, ne predstavlja isključenje protivpravnosti u ponašanju, pa je navedeni sud ovaj prigovor odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio shodno odredbi člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu se navedeni sud iscrpnije izjasnio na strani 12 obrazloženja.
11. Odlučujući o žalbi tuženog (apelantkinja nije dostavila odgovor na žalbu tuženog) Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012. godine žalbu djelimično uvažio, te osporeno prvostepeno rješenje preinačio u dosuđujućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelantkinja odbijena s dijelom zahtjeva kojim je tražila da sud naloži tuženom da joj u roku od 48 časova vrati u posjed predmetni poslovni prostor na način pobliže preciziran u izreci rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena, a istim rješenjem odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. Okružni sud je, ispitujući zakonitost osporenog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, zaključio da je žalba djelimično osnovana.
13. Osvrćući se na žalbene prigovore tuženog Okružni sud se pozvao na odredbe člana 313 Zakona o stvarnim pravima kojima je, između ostalog, propisano da se pravo na zaštitu posjeda ostvaruje u sudskom postupku ili putem samopomoći, da posjednik ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u preciziranim rokovima, da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostavljanje stanja posjeda kakvo je bilo u momentu smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Okružni sud je u smislu citiranih odredaba istakao da su relevantne činjenice u parnicama za smetanja posjeda posljednji, mirni i faktički posjed, čin smetanja i protivpravnost. Shodno navedenom, kako je apelantkinja držala u svom posjedu predmetni poslovni prostor tako što je u njemu obavljala svoju registrovanu djelatnost i kako je tuženi samovlasno obio navedeni prostor, promijenio bravu na ulaznim vratima i zaključao ga, Okružni sud je zaključio da je pravilno stanovište Osnovnog suda da je tuženi smetao apelantkinju u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu predmetnog poslovnog prostora budući da je navedenim radnjama apelantkinju onemogućio da sporni prostor koristi na način kako je to do tada činila.
14. Međutim, kako je istakao Okružni sud, nasuprot navedenom osnovan je žalbeni prigovor tuženog da je u konkretnom slučaju trebala da bude uvažena okolnost da postoji sudski nalog o otkazu ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora. Okružni sud je naveo da u okolnostima kada je sudskim nalogom od 23. aprila 2007. godine, koji je postao pravosnažan 13. maja 2007. godine, po prijedlogu tuženog protiv apelantkinje usvojen otkaz ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, uz obavezu apelantkinje da ga tuženom preda u posjed slobodan od lica i stvari, nema mjesta uspostavljanju prijašnjeg stanja. Navedeno stoga, kako je obrazložio Okružni sud, što navedeni nalog predstavlja sudsku odluku za promjenu posjedovnog stanja, pa bi uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, odnosno nastavljanje procesnog spora u konkretnom slučaju, postalo bespredmetno.
15. Kako je usvojen tužbeni zahtjev apelantkinje u dijelu kojim je utvrđeno smetanje posjeda, te je tuženi djelimično uspio u žalbenom postupku, Okružni sud je odredio da svaka strana snosi svoje troškove postupka, primjenom odredbi čl. 386 i 397 ZPP-a, pa je na osnovu svega navedenog drugostepeni sud odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredbe člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da su osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji se opisuje hronologija sudskog postupka, te se izražava nezadovoljstvo stanovištem Okružnog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed. Prema apelantkinjinoj ocjeni, takvo stanovište Okružnog suda je neprihvatljivo, posebno kada se u uzme u obzir da se u spisu predmeta nalazi zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti na Nalogu suda broj R- 594/03 od 23. aprila 2007. godine. Nadalje se navodi da je apelantkinja tražila od Osnovnog suda da navedeni nalog stavi van snage i da ukine sve provedene radnje, ali o tom prigovoru nije odlučeno. Apelacijom se ukazuje na odredbu člana 425 ZPP-a koja isključuje raspravljanje o pravu na posjed, savjesnosti posjeda ili zahtjevu o naknadi štete, pa shodno navedenom zakonskom okviru Okružni sud nije dao valjano obrazloženje za stanovište o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva. Naglašeno je da je tužba za smetanje posjeda kondemnatorna, a da je cilj sudske zaštite da se uspostavi ranije stanje posjeda uklanjanjem posljedica protivpravnog ponašanja.
17. Apelacijom se ukazuje i na dužinu trajanja postupka koji je trajao skoro šest godina, iako se radi o hitnom postupku, pa je došlo do kršenja apelantkinjinog prava na suđenje „u razumnom roku“. Nadalje se ukazuje da je osporenom odlukom došlo do direktnog zadiranja u imovinu apelantkinje, a istovremeno je prekršeno apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek jer apelantkinja ne zna kome da se obrati u cilju zaštite svojih prava.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da smatra da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani iz razloga što je u obrazloženju rješenja navedeno na osnovu kojih dokaza i primjenom kojih propisa je doneseno osporeno rješenje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim. Tako se tuženi, između ostalog, osvrnuo i na prigovore vezane za kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ navodeći da su ti navodi neosnovani jer je u predmetu ranije presuđivano ukidanjem odluke, a pored toga u predmetu su odlučivala dva prvostepena suda zbog osnivanja privedenih sudova (tuženi ove navode nije potkrijepio nikakvim dokazima). Tuženi smatra da predmetno suđenje nije bilo nepošteno, uključujući i standard suđenja „u razumnom roku“, niti su u predmetnom postupku povrijeđena druga prava apelantkinje na koja se neosnovano pozvala. Tuženi je uz odgovor na apelaciju dostavio Nalog Osnovnog suda broj R-594/03 od 23. aprila 2007. godine iz koga je vidljivo da je usvojen predloženi otkaz ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora od 26. januara 2001. godine koji su zaključili tuženi i apelantkinja, te da je apelantkinja obavezana da tuženom preda u posjed predmetni poslovni prostor u roku od 30 dana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 214. stav (1) (1) Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu.
Član 235. stav 1. tačka (3) Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:
3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda Član 423.
Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.
Član 424.
Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona u redovnom postupku.
Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
21. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 59/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Zaštita državine Pravo na zaštitu državine Član 313.
(1) Držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine.
(2) Pravo na zaštitu državine ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
(3) Držalac ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu zbog smetanja državine u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od godinu dana od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja državine).
(4) Posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavu stanja državine kakvo je bio u času smetanja državine, te zabrani takov ili slično smetanje ubuduće.
(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.
(6) Držalac koji je državinu stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja državine, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 28. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da je zbog neopravdano dugog trajanja postupka, koji je po zakonu hitan, povrijeđeno i njeno pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu vezanom za smetanje posjeda, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
30. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantkinja tužbom tražila da se utvrdi čin smetanja posjeda od strane tuženog, te otklanjanje posljedica tog smetanja, odnosno, povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora. Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, potvrdio stanovište prvostepenog suda u utvrđujućem dijelu da je tuženi apelantkinju smetao u njenom posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora, ali je odbio apelantkinju u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora i uzdržavanje tuženog od takvog ili sličnog smetanja ubuduće. Apelantkinja smatra da je ovakvo stanovište Okružnog suda proizvoljno jer nema utemeljenje u procesnom pravu, odnosno odredbi člana 425 ZPP-a.
33. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir pravosnažan sudski nalog od 23. aprila 2007. godine kojim je usvojen otkaz ugovora o zakupu i apelantkinja obavezana da tuženom vrati u posjed predmetni poslovni prostor, pa je u takvim okolnostima navedeni sud smatrao da uspostavljanje ranijeg stanja ne bi bilo svrsishodno. Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja uzeo obzir i činjenicu da je sudskim nalogom suštinski određena promjena posjedovnog stanja nad poslovnim prostorom, pa je upravo ta okolnost ključno opredijelila Okružni sud da odluči kao u izreci rješenja.
34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ovakvo obrazloženje Okružnog suda ne smatra proizvoljnim niti se može izvesti zaključak da je Okružni sud prilikom odlučenja proizvoljno primijenio odredbe procesnog i materijalnog prava koje regulišu sporno pitanje. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 425 ZPP-a koja raspravljanje u parnicama za smetanje posjeda ograničava na to da li je tužilac bio posjednik stvari ili prava i da li je tuženi izvršio čin smetanja, pri čemu se u ovakvim sporovima ne može raspravljati o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda, niti zahtijevati naknada štete. Gotovo identično postupanje suda proizlazi i iz odredbe člana 313 Zakona o stvarnim pravima, koje je Okružni sud imao u vidu prilikom odlučenja. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Okružni sud prilikom odlučenja proizvoljno primijenio citirane odredbe procesnog i materijalnog prava jer Okružni sud nije raspravljao o apelantkinjinom pravu na posjed, kako to apelantkinja tvrdi, već je navedeni sud uzeo u obzir postojanje pravosnažne sudske odluke kao objektivnu i stvarnu činjenicu, koju u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao ignorisati. Ustavni sud podsjeća da smisao posjedovne zaštite jeste otklanjanje posljedica protivpravnog smetanja posjeda, koje se u konkretnom slučaju nesporno dogodilo i što su redovni sudovi i utvrdili. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud imao u vidu da bi suprotno odlučenje zapravo bilo suprotstavljeno ranije izdatom pravosnažnom sudskom nalogu kojim je posjedovno stanje izmijenjeno. Prema ocjeni Ustavnog suda, drugačije odlučenje Okružnog suda bi za posljedicu dovelo do toga da u pravnom prostoru između istih stranaka i o istom pitanju egzistiraju dvije suprotstavljene sudske odluke što ne bi bila prihvatljiva okolnost s aspekta pravne sigurnosti. Apelantkinjine prigovore kojim nastoji diskreditovati postojanje pravosnažnosti sudskog naloga Ustavni sud smatra neosnovanim budući da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu bili ovlašćeni da raspravljaju pitanje u vezi s (ne)pravosnažnošću sudskog naloga niti prigovore koji se tiču postupka koji apelantkinja vodi po zahtjevu za „skidanje“ klauzule pravosnažnosti sa sudskog naloga.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem Okružnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u kontekstu primjene procesnog i materijalnog prava, pa stoga Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Donošenje odluke „u razumnom roku“
a) Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja pokrenula tužbom 30. aprila 2007. godine, koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 128439 12 Gž od 6. decembra 2012. godine. Dakle, predmetni postupak je na dvije sudske instance trajao gotovo punih šest godina (pet godina i osam mjeseci), pa je upravo to sporni period koji će Ustavni sud da razmotri s aspekta dužine njegovog trajanja.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. U pogledu ocjene složenosti predmeta s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, zatim dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je riječ o sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak sprovede bez nepotrebnog odugovlačenja.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da iz raspoloživih dokaza ne raspolaže s puno detalja u vezi s dužinom trajanja postupka budući da apelantkinja u apelaciji nije pružila više informacija u tom pravcu, osim što je nezadovoljna dužinom trajanja postupka, niti iz raspoloživih dokaza proizlazi jasnija slika o tome koje su to eventualno objektivne okolnosti mogle da spriječe Osnovni sud da u predmetnom postupku, koji je po zakonu hitan, postupa blagovremeno. Navedeno stoga što je iz raspoloživih dokaza uočljivo da je postupak pred prvostepenim sudom trajao gotovo punih pet godina (četiri godine i devet mjeseci) što prima facie ukazuje na problem koji Osnovni sud nije ni pokušao da opravda u odgovoru na apelaciju jer navedeni sud odgovor nije ni dostavio. U vezi s postupanjem Okružnog suda Ustavni sud smatra da je navedeni sud odluku o žalbi donio u relativno kratkom vremenskom periodu od godinu dana, tako da prema ocjeni Ustavnog suda navedeni sud nije značajnije doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka. U vezi s doprinosom apelantkinje dužini trajanja postupka Ustavni sud zapaža da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelila na ročištu održanom u januaru 2011. godine, što je moglo usporiti tok postupka, ali ne ključno, posebno uzme li se u obzir period potpune pasivnosti Osnovnog suda od podnošenja tužbe (30. april 2007. godine) pa do prve, iz raspoloživih dokaza, vidljive procesne aktivnosti u predmetu (13. juli 2009. godine kada je tuženi dostavio odgovor na tužbu). Navode tuženog iznesene u odgovoru na apelaciju da je tokom postupka došlo do promjene nadležnosti suda (što predstavlja relevantnu okolnost koja bi donekle mogla da opravda dužinu trajanja postupka), te da je u postupku došlo do ukidanja odluke i vraćanja na ponovni postupak Ustavni sud nije mogao prihvatiti relevantnim jer tuženi navode u tom pravcu nije potkrijepio nikakvim dokazima niti tako što proizlazi iz raspoloživih dokaza. U takvim okolnostima Ustavni sud ocjenu dužine trajanja postupka nije mogao sagledati i na osnovu tih navoda tuženog.
40. Cijeneći postupak u cjelini na osnovu dostupnih i raspoloživih dokaza Ustavni sud smatra da predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, i koji je na dvije instance trajao gotovo punih šest godina, od toga skoro pet godina pred prvostepenim sudom ne zadovoljava garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“.
41. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naknada na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda u odluci kojom u cijelosti ili djelimično usvaja apelacija može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao pet godina i osam mjeseci, apelantkinji se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
44. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem i na kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne pokreće pitanje prava na zaštitu imovine, pa Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
45. U vezi s apelantkinjinim prigovorima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u konkretnom slučaju nije koristila pravni lijek niti se koristila zakonskom mogućnošću da dostavi odgovor na žalbu tuženog kako bi, eventualno, opovrgnula navode iz žalbe na što je imala pravo (član 214 stav 1 ZPP-a). Imajući u vidu navedeno, u okolnostima kada je žalba tuženog rezultovala djelimičnim uspjehom i preinačenjem prvostepenog rješenja s kojim apelantkinja nije zadovoljna, pri čemu Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost Okružnog suda u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala jer je apelantkinja iskoristila mogućnost podnošenja apelacije Ustavnom sudu koji je dodatno razmotrio apelantkinjine prigovore u kontekstu kršenja njenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije, pitanje zaštite iz člana 13 Evropske konvencije se u okolnostima konkretnog slučaja ne može pokrenuti.
Nediskriminacija
46. Pozivanje apelantkinje na kršenje člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju je, prema ocjeni Ustavnog suda, ostalo tek na nivou pukog pozivanja bez posebnog obrazloženja u čemu se ogleda povreda pobrojanih prava da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje osnovanosti navedenih prigovora. Stoga, imajući u vidu obrazloženje osporenog rješenja iz kojeg ne proizlazi ništa što bi eventualno uputilo na opravdanost pozivanja na kršenje navedenih prava Ustavni sud tek puko pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim.
Ostali prigovori
47. Konačno, pozivanje apelantkinje na kršenje prava iz člana 1 tač. 5 i 11 Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini), koje apelantkinja ničim nije obrazložila se čini suvišnim budući da se radi o pravima koja su već inkorporisana u Ustav Bosne i Hercegovine, a koja je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u kontekstu primjene prava), pa se stoga iz istih razloga i ovi prigovori smatraju neosnovanim. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak, koji je po zakonu hitan, na dvije sudske instance trajao gotovo punih šest godina, od toga skoro pet godina pred Osnovnim sudom na kojem i leži najveći dio odgovornosti, pri čemu navedeni sud svoju pasivnost u predmetnom postupku nije ni pokušao opravdati u odgovoru na apelaciju.
49. S druge strane Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva uvažio postojanje pravosnažnog sudskog naloga kojim je posjedovno stanje na predmetnom poslovnom prostoru izmijenjeno, što navedeni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zanemariti, pri čemu nije povrijedio odredbe materijalnog i procesnog prava.
50. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije kada se u okolnostima konkretnog slučaja pitanje kršenje navedenih prava nije ni moglo pokrenuti.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada je pozivanje na kršenje navedenih prava ostalo bez potrebnog pojašnjenja, a iz obrazloženja osporenog rješenja ne proizlazi ništa što bi uputilo na opravdanost pozivanja na kršenje pobrojanih prava.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman