Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-921/15 (A. K. i A. H.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-921/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-921/15, rješavajući apelacije Adriane Kesić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adriana Kesić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 024831 13 Rev od 11. decembra 2014. godine;
Amra Hadžimuhamedović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000534 14 Rev od 26. decembra 2014.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-921/15 Adriana Kesić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Srbca, koju zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banja Luke, podnio je 27. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 024831 13 Rev od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kod tuženog „Fructa-Trade“ d.o.o. Derventa 15. jula 2010. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, da se rješenje tuženog od 31. oktobra 2011. godine poništi kao nezakonito, da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na posao i zaključi s njom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da joj isplati na ime naknade plate određene novčane iznose za određeni vremenski period, kao i da na ime apelantice isplati doprinose Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja i Fondu zdravstvenog osiguranja za period od 1. januara 2011. godine pa do vraćanja na posao, po obračunu nadležnih fondova. U toku postupka, utvrđeno je da je apelantica sa tuženim 10. januara 2011. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za vremenski period od 15. januara 2011. do 14. aprila 2011. godine, da bi nakon toga apelantica i tuženi zaključili novi ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 14. jula 2011. do 14. oktobra 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da je istekom ugovorenog perioda, rješenjem tuženog od 31. oktobra 2011. godine, apelantici 15. oktobra 2011. godine prestao radni odnos kod tuženog, a na osnovu odredbe člana 125. stav 1. tačka 6. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07 – Prečišćeni tekst). Pored toga, zaključeno je da odredba člana 19. Zakona o radu ne propisuje da ugovor o radu, kao obavezan element, mora sadržavati razlog zaključenja ugovora na određeno vrijeme. Isto tako, zaključeno je da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme, na radno mjesto konobara, zbog povećanja obima posla kod tuženog, te da je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen u skladu sa odredbom člana 16. stav 2. alineja 2. Zakona o radu. Konačno, konstatovano je da je apelantica svojom voljom pristala na zaključenje navedenog ugovora, da istom nije prigovarala, te da se u konkretnoj predmetnoj stvari ne radi o ugovoru na neodređeno vrijeme, kako to ističe apelantica.
2. AP-1344/15 Amra Hadžimuhamedović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000534 14 Rev od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, da joj isplati razliku pripadajuće plaće u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, te da na ime apelantice nadležnim organima Kantona Sarajevo uplati porez na dohodak u određenom novčanom iznosu, da kod Federalnog zavoda PIO izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa za PIO u određenom novčanom iznosu.
U toku postupka, utvrđeno je da je Odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 21. januara 2001. godine apelantica imenovana za člana Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, a da joj je mandat produžen novom Odlukom od 27. marta 2007. godine. Također, utvrđeno je da je rješenjem od 3. septembra 2002. godine apelantica kod tužene zasnovala radni odnos po osnovu imenovanja za člana Komisije i da je rješenjem od 7. jula 2008. godine apelantica razvrstana u platni razred utvrđen u članu 21. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) označen kao A2, sa koeficijentom 8,00. Nadalje, utvrđeno je da navedeno rješenje ne sadrži obrazloženje u vezi primjene propisa na osnovu kojeg je doneseno, jer su odredbom člana 21. Zakona o plaćama i naknadama taksativno nabrojani platni razredi i koeficijenti za imenovana lica (platni razred A2 koeficijent 8,00 – zamjenik generalnog revizora, direktor Regulatorne agencije za komunikacije BiH, ombudsman za ljudska prava BiH i generalni direktor OSA BiH i platni razred A3 koeficijent 7,50 – predsjedavajući Konkurencijskog vijeća BiH i predsjedavajući Komisije za koncesije BiH), među kojima se ne nalaze članovi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Dakle, zaključeno je da su platni razredi i koeficijenti određeni isključivo za navedena radna mjesta, među kojima nema radnog mjesta apelantice, pa stoga rješenje tužene kojim je radno mjesto apelantice razvrstala u platni razred A2 nije u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama, a ni sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene, koji u članu 5. za radno mjesto apelantice predviđa platu iz platnog razreda A3 sa koeficijentom 7,50. Konačno, utvrđeno je da je tužena obavještena dopisom od strane Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine od 31. jula 2008. godine, da je potrebno izvršiti usaglašavanje svojih akata na osnovu kojih se vrši unos podataka u bazu podataka sa članom 11. Zakona o plaćama i naknadama kako bi se stekli uslovi za zakonit obračun plaća kod apelantice. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-921/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman