Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-252/15 (M. B. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-252/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-252/15, rješavajući apelacije Miroslava Bojića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Bojić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070476 12 Rev od 14. oktobra 2014. godine;
Jasmina Đonlagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 010648 13 Rev od 11. novembra 2014. godine;
Suad Kara, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016775 15 Gž od 17. novembra 2015. godine;
Zlatibor Koljančić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 181886 15 Rsž od 27. novembra 2015. godine;
Alaudin Mešetović i Azra Olovčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 165861 14 Rev od 17. novembra 2015. godine;
Zdravka Ignjatić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015671 15 Gž od 10. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-252/15 Miroslav Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070476 12 Rev od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog Merkator „M-BL“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku njegovog radnog odnosa od 31. jula 2009. godine i da se nametne obaveza tuženom da ga vrati na rad, sa njim zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme te mu isplati neisplaćene plate i uplati mu zakonske doprinose od prestanka radnog odnosa do povratka na posao, kao i da mu isplati regres za 2009. i 2010. godinu. U toku postupka je utvrđeno da kako apelant nije zadovoljio na radnom mjestu na koje je raspoređen ugovorom o probnom radu, njemu je radni odnos prestao na osnovu samog zakona (član 22. stav 2. Zakona o radu), istekom zadnjeg dana probnog rada, pa rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa u konkretnom slučaju ima deklaratoran karakter. Nadalje, utvrđeno je da je apelant za vrijeme probnog rada ocijenjen od strane četvoročlane komisije i da je dobio negativnu ocjenu, koja je valjano obrazložena, a apelant nije dokazao da se u predmetnom slučaju radi o mobingu. Također, utvrđeno je da apelant za vrijeme trajanja probnog rada nije poštovao kodeks ponašanja i oblačenja te da nije imao dobru komunikaciju sa gostima i radnim kolegama, što je bio jedini razlog zbog koga tuženi sa njim nije zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Uostalom, utvrđeno je da predmetni zakon i ne predviđa obavezu poslodavca da nakon isteka probnog rada sa radnikom zaključi novi ugovor o radu, već je poslodavcu prepušteno da ocijeni da li je radnik za vrijeme probnog rada zadovoljio na poslovima na koje je raspoređen. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-683/15 Jasmina Đonlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 010648 13 Rev od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, radi isplate plata i uplate doprinosa, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Z.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati određeni novčani iznos, kao i da joj uplati doprinose za PIO kod Federalnog zavoda PIO u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelantica tužbeni zahtjev u tužbi (podnijeta 22. septembra 2009. godine) opredjeljuje na isplatu plata i uplatu doprinosa za tri godine počev od 22. maja 2006. godine (vrijeme zaključenja Sporazuma o izmirenju ugovorenih obaveza i davanja Izjave apelantice da je tuženi izmirio sve obaveze temeljem ličnog dohotka) do 22. maja 2009. godine i temelji ga na odredbama Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera i navedenog sporazuma. Nadalje, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da potraživanje apelantice ne potiče iz ostvarenog rada za period za koji traži plate, jer apelantica sa tuženim nije bila u radnom odnosu, kao i da joj je radni odnos sa poslodavcem TP „Opskrba” Livno, čiji dio je tuženi kupio u toku privatizacije, prestao 19. septembra 2000. godine. Budući da tuženi nije zaposlio apelanticu, kako se na to obavezao pomenutim ugovorom, a nije izvršio ugovornu obavezu, to je prodavatelj mogao tražiti raskid ugovora, a što nije učinjeno u predmetnom slučaju. Također, utvrđeno je da apelantica ne može tražiti plate za rad koji nije obavljala i iz odnosa koji nije nastao ni formalno ni faktički. Isto tako, utvrđeno je da je navedenim sporazumom i datom izjavom apelantica pristaje na isplatu otpremnine, potvrđujući da je radila u predmetnom preduzeću, prema kome nema drugih potraživanja, na koji način ona ustvari reguliše preostale obaveze iz poslovnog odnosa sa poslodavcem sa kojim je imala ugovoren radni odnos koji je kod istog prestao. Kako apelantica sa tuženim nije bila u radnom odnosu, sud je zaključio da ona ne može od njega ni potraživati novčane iznose iz odnosa koji nije ni nastao.
3. AP-486/16 Suad Kara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 29. januara 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016775 15 Gž od 17. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene BiH, Vijeća ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 22. maja 2014. godine, da se naloži tuženoj da poništi Interni oglas za popunjavanje slobodnih radnih mjesta policijskih službenika Granične policije BiH putem unapređenja u čin „Mlađi inspektor“ od 6. februara 2014. godine, te listu kandidata rangiranih prema rezultatima ocjenjivanja za navedeni čin od 14. aprila 2014. godine, na pozicijama na kojim je apelant konkurisao i da raspiše novi Interni oglas za popunjavanje slobodnih radnih mjesta policijskih službenika Granične policije BiH putem unapređenja u pomenuti čin u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima BiH i Pravilnikom o proceduri za unapređenje policijskih službenika u policijskim organima BiH. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je neosnovana apelantova tvrdnja da nije mogao razumjeti testove, posebno cijeneći da su testovi pisani latiničnim pismom, ijekavicom, da je apelant visoko obrazovani kadar, te da radi u državnoj instituciji, gdje su zastupljeni pripadnici svih naših naroda, koji i govore različitim jezicima/varijantama. S druge strane, utvrđeno je da i pod pretpostavkom da su razlike u jezicima u konkretnoj situaciji, i mogle uticati na razumljivost testova, sud je napomenuo da ne raspolaže stručnim znanjem, kojim bi utvrdio sve razlike, a apelant u tom pravcu nije ponudio dokaz.
Nadalje, utvrđeno je da navod apelanta, da je u postupku izbora povrijeđena i relevantna odredba navedenog pravilnika zbog nepravilnog sastava Komisije za unapređenje, jer ju je činio jedan glavni i dva samostalna inspektora, je neosnovan. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 77. stav 3. predmetnog zakona propisano da, na osnovu odluke iz stava 2. tog člana, rukovoditelj formira predmetnu komisiju i imenuje tri člana čiji su činovi jednaki ili viši od činova koji se zahtijevaju za radno mjesto za koje se kandidati razmatraju za unapređenje, a imaju najmanje čin višeg inspektora. S obzirom na to da se u predmetnoj situaciji radi o proturječnosti između općeg i nižeg propisa, sud je zaključio da stoga dolazi u obzir kriterij hijerarhije, prema kojem se opći propis (pomenuti zakon), a prema kojem je navedena komisija pravilno formirana, ima primijeniti u konkretnom predmetu. Isto tako, utvrđeno je da je prvostepeni sud je pravilnom primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine obavezao apelanta da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Također, utvrđeno je da Zakon o pravobranilaštvu BiH, ne sadrži odredbe koji regulišu pitanje nadoknade troškova za rad pravobranilaca. Međutim, utvrđeno je da odredbe člana 332. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine propisuju da za stranke koje zastupa pravobranilaštvo troškovi postupka obuhvataju i iznos koji se priznaje stranci na ime nagrade advokatu. Kako zastupniku tužene primjenom citiranog zakona pripada pravo na nagradu za rad po Tarifi o nagradi i naknadi za rad advokata, sud je zaključio da su neprihvatljivi apelantovi navodi koji osporavaju primjenu citiranog akta.
4. AP-711/16 Zlatibor Koljančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 181886 15 Rsž od 27. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je osnovano potraživanje tužene „Fabrike duvana“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) prema apelantu po osnovu isplaćene otpremnine u određenom novčanom iznosu, pa su prebijena međusobna potraživanja apelanta i tužene, te je odbijen tužbeni zahtjev da se obaveže tužena na isplatu razlike plata za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kod nesporne činjenice da je apelantu prestao radni odnos kod tužene nezakonito i to 19. novembra 2010. godine, kada nastupaju pravne posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa, temeljem relevantne odredbe Zakona o radu, pa i isplate naknade na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu, to je neosnovan navod apelanta da ostvaruje pravo da zadrži otpremninu koja mu je isplaćena temeljem odluka tužene koje su u sudskom postupku poništene kao nezakonite, kod postavljenog prigovora kompenzacije istaknutog od strane tužene. Naime, utvrđeno je da se prigovor kompenzacije može istaći u vidu kompenzacionog prigovora ili kompenzacione tužbe, te da sud u oba slučaja cijeni da li je potraživanje tužene osnovano, odnosno da li su ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, sud je, polazeći od relevantnih odredbi navedenih zakona i Zakona o izvršnom postupku, te imajući u vidu činjenicu da se žalbom tužene ne pobija odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je utvrđeno osnovanim potraživanje apelanta (sa aspekta momenta nastupanja pravnih posljedica materijalne pravosnažnosti odluka, koji se ima računati od dana zaključenja glavne rasprave), zaključio da je osnovano potraživanje tužene, a slijedom toga izvršio prebijanje međusobnih potraživanja.
5. AP-1080/16 Alaudin Mešetović iz Ilijaša i Azra Olovčić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijeli su 10. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 165861 14 Rev od 17. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena FBiH, Vlada FBiH, da im na ime naknada iz radnog odnosa, kao i pripadajućih doprinosa za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud ispravno odbili predmetni tužbeni zahtjev zaključivši da apelantima pripadaju prava iz radnog odnosa u koji spada i isplata pripadajuće plate za obavljanje funkcije zamjenika pravobranitelja tek od momenta imenovanja na ovu dužnost, a ne od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu, te da su mogli biti preuzeti u Federalno pravobranilaštvu na tu dužnost, tek nakon što je ispoštovana procedura propisana relevantnim odredbama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu. Prema tome, utvrđeno je da pošto su apelanti tek odlukom Premijera FBiH od 19. septembra 2007. godine, a koja je stupila na snagu 4. oktobra 2007. godine, imenovani na dužnost zamjenika federalnog pravobranitelja, uz prethodno provedenu zakonom propisanu proceduru, pravilan je zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da apelantima tek po stupanju na ovu dužnost pripada pravo na isplatu plaće, toplog obroka i ostalih naknada u visini koju primaju federalni pravobranitelji, pri tome imajući u vidu činjenicu da im je u spornom periodu isplaćena plata i topli obrok u visini plate koju su ostvarivali radeći pri Federalnom ministarstvu odbrane.
6. AP-1131/16 Zdravka Ignjatić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015671 15 Gž od 10. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku službe apelantice u VRS od 12. maja 2004. godine i rješenje tužene BiH, Ministarstvo odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 10. marta 2014. godine, te da se slijedom toga naloži tuženoj da je vrati na njeno ranije radno mjesto ili mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da se obaveže tužena da joj isplati naknadu izgubljene plate i drugih primanja na koje bi ona kao radnik imala pravo počev od 19. maja 2004. do 31. maja 2014. godine. U toku postupka je utvrđeno da iz predmetnog rješenja od 12. maja 2004. godine proizilazi da je apelantici prestala služba u VRS po osnovu otpuštanja viška kadra i smanjenja brojnog stanja VRS na osnovu Programa o zbrinjavanju otpuštenih profesionalnih pripadnika VRS u 2004. godini kao višak sa danom 18. maja 2004. godine.
Nadalje, utvrđeno je da sporno pitanje verifikacije upravnog tehničara i stjecanje završene SSS četvrtog stepena, kod utvrđivanja zakonitosti predmetnog rješenja od 12. maja 2004. godine, apelantica nije dokazala tumačenjem Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke od 6. aprila 2004. godine. Naime, utvrđeno je da je priloženo Svjedočanstvo o završnom ispitu Radničkog univerziteta Đuro Đaković, Upravne škole za odrasle smjer administrativno-upravni iz kojeg se može sa sigurnošću utvrditi da je apelantica položila završni ispit i stekla zvanje upravni tehničar, ali nije naveden stepen stručne spreme i kategorija složenosti. Također, da je navedena ustanova upisana u Registar verifikovanih vaspitno-obrazovnih ustanova Republičkog sekretarijata za obrazovanje i kulturu SR BiH, utvrđeno je da proizilazi i iz samog svjedočanstva u kojem je navedeno i rješenje o upisu u Registar objavljen u „Službenom listu SR BiH“ broj 13/74, a potvrda tih nespornih činjenica je iznesena i u obavještenju pomenutog ministarstva. Međutim, utvrđeno je da se ne može prihvatiti tumačenje da je završavanjem navedene škole prema skraćenom nastavnom programu i planu u trogodišnjem trajanju apelantica stekla četverogodišnje obrazovanje u redovnom školskom sistemu, bez jasnog izjašnjenja na osnovu koje pravne norme je ta verifikacija odobrena, tim prije što ni svjedočanstvo kao javna isprava ne sadrži te podatke. Kako je relevantna činjenica za rješavanje predmetne pravne stvari ispunjavanje osnovnog kriterija, a to je da je apelantica imala SSS četvrtog stepena da bi ostala u radnom odnosu, što je ona propustila dokazati, sud je zaključio da se predmetno rješenje ima smatrati zakonitim.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-252/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman