Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2511/14 (A. S. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2511/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2511/14, rješavajući apelacije Alena Sinanovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Alen Sinanović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 019828 13 RSŽ od 16. maja 2014. godine;
Jasmin Hakalović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Rs 041567 14 Rsž od 10. marta 2015. godine;
Ćemal Turković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129167 11 Rsž od 27. maja 2015. godine;
Muharem Zatega, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129175 11 Rsž od 26. maja 2015. godine;
Kemo Turčalo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129165 11 Rsž od 22. aprila 2015. godine;
Ahmet Kahvedžić, Deniza Bogilović, Kemal Kulo, Alija Smailagić, Salko Salihović, Hedib Alić, Redžo Halepić, Miralem Avdić, Sifet Kulo i Esed Baraković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 074274 13 Rsž od 12.
maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2511/14 Alen Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 2. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 019828 13 RSŽ od 16. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja Disciplinske komisije za policijske službenike CJB Trebinje, kao i da se obaveže Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske da apelantu isplati iznos manje isplaćene plaće u iznosu od 30% od osnovne mjesečne plaće u trajanju od jednog mjeseca. Tokom postupka utvrđeno je da je protiv apelanta, kod tužene zaposlenog u svojstvu policijskog službenika, proveden je disciplinski postupak zbog teže povrede radne dužnosti. Disciplinski postupak je, stav je Suda, proveden suglasno odredbama Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, i utvrđeno je da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 17. stav 1. tačka a) navedenog Pravilnika. Sud je, dalje, naveo da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da je došlo do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka budući da je odredbom člana 35. stav 2. Pravilnika propisano da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti policijskog službenika okončava u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i učinioca, odnosno po isteku jedne godine od dana kada je povreda učinjena. S obzirom da je dan saznanja za težu povredu radne dužnosti 11. mart 2011. godine, a disciplinski postupak je pravosnažno okončan rješenjem od 27. decembra 2011. godine, Sud ukazuje da je evidentno da postupak nije zastario s obzirom da se zastara prekida svakom radnjom poduzetom tokom postupka.
2. AP-3417/15 Jasmin Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Rs 041567 14 Rsž od 10. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „IILT“ d.o.o. Prijedor obaveže da mu isplati neisplaćene plaće za period od 1. septembra 2009. godine do kraja februara 2011. godine. Sud je ukazao da je odredbom člana 118. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da je apelant tužbu podnio 17. jula 2012. godine i tužbeni zahtjev opredijelio na isplatu plata za period od 1. jula 2009. godine do kraja februara 2011. godine Sud je utvrdio da je protekao subjektivni rok iz člana 118. ZOR, zbog čega apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
3. AP-3448/15 Ćemal Turković, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129167 11 Rsž od 27. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu broj 822/09 od 24. septembra 2009. godine koju je donio tuženi „BOSNAPUTEVI“ d.d. Sarajevo i da se naloži tuženom da uspostavi apelantov radno pravni status na poslovima PK radnika. Sud se obrazlažući presudu pozvao na odredbu člana 19. Zakona o radu i ukazao da u konkretnom slučaju apelant nije kod tuženog radio duže od dvije godine, zbog čega se ne može smatrati da je ugovor o radu na određeno vrijeme koji je apelant u dva navrata uzastopno zaključio s tuženim, prešao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
4. AP-3449/15 Muharem Zatega (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129175 11 Rsž od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu broj 807/09 od 24. septembra 2009. godine koju je donio tuženi „BOSNAPUTEVI“ d.d. Sarajevo i da se naloži tuženom da uspostavi apelantov radno pravni status na poslovima KV rukovaoca bagera. Sud se obrazlažući presudu pozvao na odredbu člana 19. Zakona o radu i ukazao da u konkretnom slučaju apelant nije kod tuženog radio duže od dvije godine, zbog čega se ne može smatrati da je ugovor o radu na određeno vrijeme koji je apelant u dva navrata uzastopno zaključio s tuženim, prešao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
5. AP-3450/15 Kemo Turčalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129165 11 Rsž od 22. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu broj 811/09 od 24. septembra 2009. godine koju je donio tuženi „BOSNAPUTEVI“ d.d. Sarajevo i da se naloži tuženom da uspostavi apelantov radno pravni status na poslovima vozača B, C, D i E kategorije. Sud se obrazlažući presudu pozvao na odredbu člana 19. Zakona o radu i ukazao da u konkretnom slučaju apelant nije kod tuženog radio duže od dvije godine, zbog čega se ne može smatrati da je ugovor o radu na određeno vrijeme koji je apelant u dva navrata uzastopno zaključio s tuženim, prešao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
6. AP-3452/15 Ahmet Kahvedžić, Deniza Bogilović, Kemal Kulo, Alija Smailagić, Salko Salihović, Hedib Alić, Redžo Halepić, Miralem Avdić, Sifet Kulo i Esed Baraković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 074274 13 Rsž od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se „Izgradnja“ d.o.o. Sarajevo obaveže da im isplati naknade plaća u iznosima bliže označenima u presudi za period od 1. septembra 2006. do 31. decembra 2008. godine kao i da nadležnom fondu uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje, utvrđene i obračunate u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“; u daljnjem tekstu: GKU). Sud je obrazlažući presudu ukazao da je odredbom člana
2. GKU na kojem apelanti temelje svoj tužbeni zahtjev propisano da se taj kolektivni ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinski državnim kapitalom u Federaciji Bosne i Hercegovine. S obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi poduzeće s privatnim kapitalom od 2000. godine i da su apelanti ugovore u radu s tuženim zaključili tokom 2003. godine, kao i da potražuju naknade za period od 2006. do 2008. godine, kao i da nisu dokazali da je tuženi pristupio GKU, proizlazi da tužbeni zahtjevi apelanata nisu utemeljeni, zbog čega im nije moglo biti udovoljeno.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2511/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman