Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-248/13 (Srpska pravoslavna crkva opština Mostarska i Srpska pravoslavna crkva opština Blagajska)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Nacionalizacija
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-248/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-248/13, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkve opštine Mostarske i Srpske pravoslavne crkve opštine Blagajske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpske pravoslavne crkve opštine Mostarske i Srpske pravoslavne crkve opštine Blagajske podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 032436 11 Rev od 16. oktobra 2012.
godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 032436 10 Pž od 16. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 032436 07 Ps od 26. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srpska pravoslavna crkva opština Mostarska i Srpska pravoslavna crkva opština Blagajska (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice), koje zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnijeli su 18. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 032436 11 Rev od 16. oktobra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 032436 10 Pž od 16. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 032436 07 Ps od 26. marta 2010. godine
2. Apelantice su u tužbi od 16. oktobra 2007. godine koju su podnijele protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) navele da su njihove nekretnine (bliže označene u petitu tužbenog zahtjeva), u naravi stambene i poslovne zgrade, rješenjem prednika tuženog nacionalizirane 1959. i 1961. godine i da je tuženi svojom odlukom od 10. januara 1997. godine sve nacionalizirane nekretnine koje su bile u vlasništvu Islamske vjerske zajednice i Katoličke crkve, vratio Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi na upravljanje. Također je navedeno da Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH predstavlja jedinstven pravni okvir za sve vjerske zajednice u BiH, pa stoga i za apelantice, te da, imajući u vidu da su dvjema vjerskim zajednicama (Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi) nekretnine vraćene na upravljanje, predloženo je da se prema apelanticama postupi na isti način. Osim tužbenog zahtjeva za predaju na upravljanje i korištenje, apelantice su zatražile i naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja.
3. Općinski sud je presudom broj 58 0 Ps 032436 07 Ps od 26. marta 2010. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini tužbeni zahtjev apelantica kojim je zatražena predaja na upravljanje i raspolaganje nekretnina čije su oznake bliže navedene u izreci presude i naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari bila sporna stvarna nadležnost suda za postupanje, aktivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare potraživanja. Obrazlažući neosnovanost prigovora stvarne nenadležnosti suda za postupanje u konkretnom sporu, Općinski sud je naveo da je prema odredbama člana 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 27. Zakona o sudovima u FBiH, nadležan da postupa. Razmatrajući ostala sporna pitanja, Općinski sud je polazeći od prigovora nedostataka aktivne legitimacije i osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, proveo obiman dokazni postupak, između ostalog uvidom u pismenu dokumentaciju i saslušanjem dva svjedoka na okolnost obima vraćenih nekretnina Islamskoj zajednici, Katoličkoj crkvi i apelanticama i izvršio analizu svih izvedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. U obrazloženju presude je osim toga navedeno da je odbijen prijedlog apelantica za saslušanje četiri svjedoka na okolnost obima vraćenih nekretnina, jer je ocijenjeno da je provođenje tih dokaza bez značaja u konkretnom sporu. Na temelju rješenja o nacionalizaciji iz 1959. i 1961. godine je utvrđena aktivna legitimacija apelantica, budući da iz navedenih rješenja o nacionalizaciji i zemljišnoknjižnih izvadaka na koja se navedena rješenja odnose, proizlazi da su nekretnine apelantica, u naravi stambene i poslovne zgrade, nakon nacionalizacije postale društvena svojina – državno vlasništvo kojima je upravljao pravni prednik tuženog, a sada tuženi. Iz ostale pismene dokumentacije, prepiske između apelantica i tuženog, je utvrđeno da su se apelantice tokom 2007. godine putem svog punomoćnika više puta obraćali tuženom zahtjevom za povrat nacionalizirane imovine. Uvidom u Odluku tuženog broj 01- 02-213/08 od 31. jula 2008. godine je utvrđeno da je tuženi, postupajući po zahtjevu apelantica tri nekretnine dao prvoapelantici na korištenje bez naknade, dok je za ostale nekretnine koje su tražene zahtjevom navedeno da će biti vraćene po sticanju zakonskih uvjeta. Nakon analize i ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je tužbeni zahtjev odbio, polazeći od notorne činjenice da u Bosni i Hercegovini, kao ni u entitetu FBiH nije donesen Zakon o restituciji oduzete imovine, da su nekretnine koje se traže tužbenim zahtjevom nacionalizirane, da su postale državno vlasništvo s pravom upravljanja i korištenja tuženog, da ne postoji zakonski osnov prema kojem bi tuženi bio u obavezi da apelanticama preda na upravljanje i korištenje označene nekretnine. Takav stav je utemeljen prvenstveno na nedostatku Zakona o restituciji imovine, i na važećem Zakonu o prometu nekretnina (član 16.) kojim je izričito zabranjeno raspolaganje nacionaliziranim nekretninama prenošenjem na drugog, u cilju očuvanja tih nekretnina radi povrata nakon stupanja na snagu Zakona o restituciji. U pogledu prigovora apelantica da su dvjema vjerskim zajednicama (Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi) vraćene nekretnine koje su također bile nacionalizirane, Općinski sud je naveo da iz materijalnih dokaza koje je cijenio na tu okolnost proizlazi da je tuženi u upravnom postupku ovim dvjema vjerskim zajednicama također dodijelio na korištenje bez naknade određene nekretnine, čime nije postupao protivno članu 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, te da stoga ni apelantice nisu diskriminirane u bilo kom pogledu.
5. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Ps 032436 10 Pž od 16. decembra 2010. godine žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da su u konkretnom postupku apelantice zatražile predaju na upravljanje i korištenje nacionaliziranih nekretnina temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da je tuženi izvršio povrat nacionaliziranih nekretnina Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda izveden na temelju materijalnih dokaza, prema kojem je tuženi, nakon rata, postupajući po zahtjevima u upravnom postupku, dodijelio na korištenje i upravljanje bez naknade određeni broj nacionaliziranih nekretnina Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi. Pri tome je utvrđeno da je tuženi u upravnom postupku, postupajući po zahtjevu za povrat nacionaliziranih nekretnina, prvoapelantici također dodijelio na korištenje određeni broj nacionaliziranih nekretnina na korištenje i upravljanje bez naknade, koje su u tom momentu bile podobne za dodjelu. Na temelju izvedenih dokaza je po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su sve nekretnine koje su apelantice navele u opredijeljenom tužbenom zahtjevu državno vlasništvo s pravom upravljanja tuženog, te da ne postoji zakonski osnov na temelju kog bi tuženi bio obavezan da te nekretnine preda na korištenje i upravljanje apelanticama. Potvrđujući zakonitost prvostepene presude Kantonalni sud je potvrdio primijenjeno materijalno pravo na konkretan slučaj.
6. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 032436 11 rev od 16. oktobra 2012. godine odbio reviziju apelantica izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, prije svega iz razloga što Zakon o restituciji još nije donesen kao i zbog toga što važeći Zakon o prometu nekretnina izričito zabranjuje raspolaganje nacionaliziranim nekretninama, do nastanka zakonske mogućnosti da se to učini.
7. Apelantice smatraju da im je u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlažu činjenicom da im je tek nakon podnošenja tužbe 2007. godine u upravnom postupku dat na korištenje simbolični broj nekretnina koje su ranije nacionalizirane, ali potpuno nesrazmjeran u odnosu na broj nekretnina koje su vraćene ostalim dvjema vjerskim zajednicama (Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi). Dalje ističu da se u osporenim presudama tih nekoliko nekretnina koje su im date na korištenje (u posjed) izjednačava sa drugim dvjema vjerskim zajednicama kojima je vraćena cjelokupna imovina. Sudovi su po njihovom mišljenju u postupku propustili izvršiti sveobuhvatan uvid u obim i strukturu dodjele nekretnina ovim vjerskim zajednicama jer bi na taj način evidentno utvrdili diskriminirajući odnos tuženog prema apelanticama, a smatraju da je u tom smislu priložena i sva potrebna dokumentacija. Smatraju da su redovni sudovi propustili navesti jasno obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica i primijenjenog materijalnog prava, zbog čega osporena presuda ostavlja dojam proizvoljnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelacijom je, u suštini, ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava koja je dovedena u usku vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama.
11. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Također, član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, Presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. U vezi navoda apelacije kojima je ukazano na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Naime, u obrazloženjima osporenih odluka je jasno navedeno da u Bosni i Hercegovini kao ni u entitetu (FBiH) nije donesen Zakon o restituciji, a da je temeljem odredbi Zakona o prometu nepokretnosti (član 16.) izričitio zabranjeno raspolaganje nacionaliziranim nekretninama prenošenjem na drugog. U tom smislu, u obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi su razmotrili navode apelantica da je ostalim dvjema vjerskim zajednicama vraćena nacionalizirana imovina te obrazložili da je tim zajednicama, kao i apelantici, u upravnom postupku dato na korištenje i upravljanje bez naknade, određeni broj nekretnina (nacionaliziranih) i to do konačnog rješenja i denacionalizacije, i da će o pitanju nacionalizovanih nekretnina moći biti raspravljano tek kad bude donesen Zakon o restituciji.
13. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, polazeći od činjenice da u Bosni i Hercegovini ne postoji Zakon o restituciji, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredbi Zakona o prometu nepokretnosti i nedostatka Zakona o restituciji, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti postoji išta što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantica.
14. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na slobodu misli, savjesti i vjere, prava na imovinu i zabranu diskriminacije, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman