Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/13 („Slavonija DI“ d.o.o. Slavonski Brod, Republika Hrvatska)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-922/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-922/13, rješavajući apelaciju „Slavonija DI“ d.o.o. Slavonski Brod, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Slavonija DI“ d.o.o.
Slavonski Brod, Republika Hrvatska podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 018907 12 Rev od 19. decembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 018907 11 Gž od 15. februara 2012.
godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 018907 04 P od 25. februara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Slavonija DI“ d.o.o. Slavonski Brod, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivica Dragun, advokat iz Bugojna, podnio je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 018907 12 Rev od 19. decembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 018907 11 Gž od 15. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 018907 04 P od 25. februara 2011. godine. Apelantov punomoćnik je dopisom od 28. novembra 2014. godine obavijestio Ustavni sud da u daljnjem postupku ne zastupa apelanta.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 018907 04 P od 25. februara 2011. godine apelant je obavezan da tužitelju Farisu Hadžimustafiću (u daljnjem tekstu: tužitelju) na ime naknade nužnih i korisnih izdataka uloženih u poslovni prostor apelanta isplati ukupan iznos od 97.821,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2000. godine pa do isplate. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade korisnih izdataka uloženih u poslovni prostor apelanta u iznosu od 213.051,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj preda u posjed nekretninu u naravi „Salon namještaja“ površine 904 m2, bliže označen u izreci presude, te da mu naknadi štetu u ukupnom iznosu od 340.021,12 KM od čega na ime izgubljene dobiti za period od 7. jula 2005. godine do 7. jula 2010. godine iznos od 300.829,20 KM i na ime naknade za dovođenje objekta u stanje koje odgovara njegovoj namjeni iznos od 40.091,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.242,01 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant vlasnik poslovnog prostora, koji je prije rata korišten kao salon namještaja, da je prostor u ratu napušten od strane apelanta, da je navedeni prostor devastiran, te da je upravljanje nad njim preuzela općina Bugojno. Istaknuto je da navedene činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza i da ih stoga nije bilo potrebe posebno obrazlagati.
4. Dalje je Općinski sud naveo da je tužitelj ušao u posjed poslovnog prostora na osnovu ugovora o zakupu od 3. marta 1997. godine i Aneksa ugovora od 16. jula 1998. godine zaključenih sa općinom Bugojno. Istaknuto je da je općina Bugojno u skladu sa odredbama člana 3. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, pronosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95) upravljala predmetnom nekretninom apelanata, te je samim tim mogla i zaključiti ugovor o zakupu. Nakon toga tužitelju je izdata urbanistička saglasnost broj 03-364-27/97 za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, a potom 22. januara 1998. godine i odobrenje za građenje-adaptaciju prostora broj 02-10-361-149/98. Nakon izvršene adaptacije i investicionih ulaganja u objekat općina Bugojno je izdala tužitelju kao investitoru rješenje broj 02-10-361-527/98 od 5. marta 1998. godine kojim se odobrava upotreba poslovnog objekta Disko kluba „Viva“.
5. Ukazano je da je predmet ranijeg tužbenog zahtjeva za isplatu uloženih sredstava u iznosu od 359.990,00 KM bio solidarno postavljen prema općini Bugojno kao prvotuženoj i apelantu kao drugotuženom, te da je Općinski sud odbio taj tužbeni zahtjev, što je potvrđeno od strane drugostepenog suda. Međutim, Vrhovni sud je vratio predmet na ponovni postupak u odnosu na apelanta sa obrazloženjem da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su potraživanje apelanta kvalifikovali kao naknadu štete za izvršena ulaganja u oštećeni poslovni prostor. Istaknuto je da je potraživanje tužitelja prema apelantu, kao vlasniku objekta, kome je poslovni prostor vraćen rješenjem od 28. septembra 2000. godine, adaptiran i saniran nakon oštećenja u ratu, po ocjeni Vrhovnog suda potraživanje poslovođe bez naloga (član 223. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO) koji ima pravo na naknadu nužnih i korisnih izdataka. Ukazano je da potraživanja naknade po osnovu poslovodstva bez naloga zastarijeva u općem zastarnom roku (član 371. ZOO) a zastara počinje teći kada osoba koja je ulagala stekne pravo zahtijevati naknadu od vlasnika tj. tek kada vlasnik kome je predat poslovni prostor bude u prilici ostvarivati korist od izvršenih ulaganja. U konkretnom slučaju taj rok teče od vremena vraćanja poslovnog prostora vlasniku po rješenju općinskog organa uprave od 28. septembra 2000. godine jer tek tada je između tužitelja kao korisnika prostora i apelanta kao vlasnika stvari nastao obligaciono-pravni odnos. Budući da od tog datuma tužitelj ima pravo da od vlasnika traži sve nužne i korisne izdatke kao i naknadu pretrpljene štete to po mišljenju prvostepenog suda potraživanje tužitelja u odnosu na apelanta nije zastarjelo.
6. Općinski sud je naveo odlučna činjenica u konkretnom slučaju da je općina Bugojno 28. septembra 2000. godine uvela apelanta u posjed poslovnog prostora nakon čega je doneseno rješenje od 30. septembra 2000. godine kojim prestaje uprava Općine na nekretnini a istovremeno nekretnina se vraća u posjed apelantu. Istaknuto je da to što je rješenje o vraćanju u posjed poslovnog prostora apelantu kasnije poništeno po ocjeni suda ne mijenja zaključak u smislu toga da je tužitelj izgubio posjed. Istaknuto je da sud neće ulaziti u razloge zbog čega apelant nije preduzeo dalje pravne a posebno faktičke radnje vezane za predmetni prostor bez obzira na udaljenost i tržišnu zainteresiranost za prostor. Istaknuto je da se činjenica da je tužitelj izgubio poslovni prostor može vidjeti i iz rješenja općine Bugojno 04/7-22-4-178/03 u kojem je jasno obrazloženo da je razlog odbijanja zahtjeva za izdavanje odobrenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti to što tužitelj nema ni ugovor o zakupu sa vlasnikom. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva privrede SBK od 28. marta 2003. godine a odbijena je i tužba tužitelja protiv ovog rješenja presudom Kantonalnog suda broj U-30/03 od 7. avgusta 2003. godine. Po mišljenju Općinskog suda dokazi apelanta u vidu dopisa određenim tvrtkama u Republici Hrvatskoj da apelant nije u mogućnosti izdati poslovni prostor nisu dovoljan razlog za suprotan zaključak.
7. Ukazano je da je zaista adaptacijom i ulaganjem sredstava na navedeni način u poslovni prostor apelanta i uspostavljen obligaciono-pravni odnos između parničnih stranaka po osnovu nezvanog vršenja tuđeg posla od strane tužitelja u smislu člana 220. ZOO. Istaknuto je da su prava tužitelja kao poslovođe bez naloga propisana odredbom člana 223. ZOO pa je između ostalog propisano da poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo između ostalog da mu onaj čiji je posao vršio naknadi sve nužne i korisne izdatke kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu čak i ako očekivani rezultat nije postignut.
8. Prema tome mora biti ispunjenja pretpostavka da je poslovođa bez naloga postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale a to će reći da je u smislu člana 222. ZOO pri vršenju tuđeg posla bio dužan da se rukovodi stvarnim ili vjerojatnim mjerama i potrebama onoga čiji je to posao. Zbog toga je po mišljenju Općinskog suda bitno razlučiti o kojoj vrsti poslovodstva bez naloga se radi u konkretnom slučaju. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radilo o devastiranom objektu, te ukazano na ulogu općine Bugojno u svim dešavanjima vezanim za prostor. Stoga po mišljenju Općinskog suda navedeni poslovi koji su izvršeni od strane tužitelja su bili radovi i ulaganja izvršeni u nuždi tj. da bi se od apelanta kao gospodara posla otklonila neposredno prijeteća šteta. Svi radovi koje preuzeo tužitelj su po ocjeni prvostepenog suda od tuženog apelanta kao gospodara posla otklonili dalju predstojeću štetu koja bi svakako nastala atmosferskim uticajima i daljim propadanjem i obezvređivanjem samog objekta. Zbog toga po ocjeni suda tužitelju pripada pravo tražiti od apelanta naknadu za izvedene radove na objektu jer predstavljaju nužne izdatke, te da oni predstavljaju i korisne izdatke sa stanovišta apelanta kao gospodara posla.
9. Navedeno je da je u konkretnom slučaju postojalo nužno poslovodstvo bez naloga, te da za postojanje korisnog poslovodstva bez naloga mora biti ispunjena pretpostavka da je poslovođa preduzeo neki posao za gospodara posla da bi mu pribavio neku materijalnu ili ličnu korist. Istaknuto je da se ne radi o neposredno nastupajućoj šteti za gospodara posla. Općinski sud je ukazao da se korisnost posla ocjenjuje sa stanovišta gospodara posla a ne po ličnim shvaćanjima poslovođe. U konkretnom slučaju je navedeno da radovi koji su preduzeti od strane tužitelja nisu u skladu sa vjerovatnim namjerama i potrebama apelanta kao gospodara posla budući da su radovi izvođeni za potrebe disco kluba. Zbog toga po mišljenju prvostepenog suda tužitelju ne pripada naknada za izdatke izvršene za namjenu disco kluba u ukupnom iznosu od 213.051,30 KM.
10. U smislu pozivanja apelanta na odredbu člana 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prvostepeni sud je naveo da imajući u vidu ugovor o zakupu koji je tužitelj zaključio sa općinom Bugojno proizlazi da je on bio savjestan posjednik, te da samo nesavjestan posjednik ima obavezu naknaditi vlasniku koristi koje je imao od te stvari u smislu člana 45. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Osim navedenog po mišljenju suda potraživanje zakupnine je predstavljalo potraživanje općine Bugojno a ne apelanta s obzirom da je općina upravljala napuštenim poslovnim prostorom i izdavala ga u zakup.
11. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata sud je ustanovio da je neosnovan budući da tužitelj nije u posjedu predmetne nekretnine pa je samim tim neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva da se tužitelju naloži da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Istaknuto je da se apelant po mišljenju suda nakon predaje poslovnog prostora u posjed 28. septembra 2000. godine pasivno ponašao prema samom objektu svoga vlasništva a koje pravo vlasništva i posjed apelantu niko i ne spori i koji on definitivno može ostvariti bilo neposredno i posredno. Također neosnovan je i protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužitelj obaveže da na ime naknade za dovođenje objekta u stanje koje odgovara njegovoj namjeni isplati iznos od 40.091,92 KM. Istaknuto je da je apelant pravni osnov i za ovaj dio tužbenog zahtjeva okvalifikovao kao naknadu štete ali da ta šteta za apelanta nije nastala a upitno je i da li će nastati. Ukazano je da apelant prije svega treba pozvati tužitelja da dobrovoljno dovede poslovni prostor u stanje koje odgovara njegovoj namjeni budući da se pri tome mora voditi računa i o pravu tužitelja na odvajanje dijelova koji se mogu odvojiti bez oštećenja. Tek ukoliko bi tužitelj odbio dobrovoljno postupiti po ovom traženju onda apelant može učiniti isto o svom trošku i postaviti zahtjev prema tužitelju i eventualno odgovornoj osobi za isto. Pri tome sud je napomenuo da se u tom slučaju ne bi radilo o presuđenoj stvari zbog ove odluke o protivtužbenom zahtjevu jer bi došlo do nastupanja novih činjenica i okolnosti.
12. Protiv drugostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tužitelj. Kantonalni sud je presudom broj 46 0 P 018907 11 Gž od 15. februara 2012. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza uz primjenu odredbi člana 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio pravilnu odluku kada je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, te u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev apelanta dajući jasne, potpune i uvjerljive razloge u obrazloženju svoje presude koje prihvata i Kantonalni sud, te koji nisu dovedeni u pitanje žalbom apelanta.
14. Kantonalni sud je u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev naveo da apelant nije dokazao da je tužitelj od primopredaje svo vrijeme i dalje u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te da ga neovlašteno koristi zbog čega je zahtjev za predaju prostora neosnovan a slijedom toga neosnovan je i zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene koristi zbog nekorištenja predmetnog poslovnog prostora. U pogledu zahtjeva za naknadu štete u vidu dovođenja poslovnog prostora njegovoj prvobitnoj namjeni po mišljenju Kantonalnog suda i taj zahtjev je neosnovan ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud već iz razloga istaknutog prigovora zastare u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO o kojem je prvostepeni sud propustio odlučiti. Međutim po mišljenju Kantonalnog suda navedeni propust nema uticaja na donošenje drugačije odluke suda.
15. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 46 0 P 018907 12 Rev od 19. decembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.
16. U obrazloženju revizione presude se navodi da su po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno tužitelju dosudili nužne izdatke koje je imao za sanaciju predmetnog poslovnog prostor u smislu člana 222. i 223. ZOO.
17. Nadalje po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno odbili protivtužbeni zahtjev apelanta radi naknade štete zbog nekorištenja objekta u vidu izgubljene dobiti i zbog dovođenja objekta u stanje koje odgovara njegovoj namjeni kao i sa zahtjevom za predaju u posjed objekta. Istaknuto je da je apelant svoj zahtjev utemeljio na navodnom neovlaštenom korištenju njegovog poslovnog prostora od strane tužitelja zbog čega je apelant onemogućen da ostvaruje dobit izdavanjem poslovnog prostora. Navedeno je po mišljenju Vrhovnog suda u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem o tome da je prostor vraćen apelantu kao vlasniku 28. septembra 2000. godine (prema zapisniku Službe za imovinsko pravne poslove, poslove mjesnih zajednica, geodetske poslove i katastar nekretnina od 28. septembra 2000. godine i rješenja navedene službe od 30. septembra 2000. godine kojim je odlučeno da prestaje uprava općine na nekretninama i u kojem je konstatovano da je iz poslovnog prostora iselio privremeni korisnik-tužitelj).
18. Istaknuto je da navodi apelanta u reviziji i tokom postupka da je rješenje o prestanku uprave općine od 30. septembra 2000. godine poništeno nije potvrda da je tužitelj posjednik prostora. Navedeno što iz presude Kantonalnog suda od 7. avgusta 2003. godine slijedi da je apelant kao tužitelj u tom sporu svoju tužbu, koja je odbijena temeljio na činjenicama da tužitelj u ovom sporu nije bio posjednik poslovnog prostora, da je prostor predao, vratio vlasniku, a da je korisnik druga osoba.
19. U odnosu na zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu za dovođenje objekta u stanje prvobitne namjene, koji je postavljen u protivtužbi, podnesenoj na ročištu 7. jula 2010. godine, Vrhovni sud smatra da je takav zahtjev zastario, kada se rok za podnošenje zahtjeva cijeni od momenta vraćanja objekta vlasniku-apelantu odnosno od 28. septembar 2000. godine, za koji period su protekli i subjektivni i objektivni rokovi za potraživanje naknade štete iz člana 376. ZOO.
20. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda protivtužbeni zahtjev apelanta je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada vlasnik nije dokazao da se stvari, čiji povraćaj traži, nalaze u faktičkoj vlasti tužitelja, pa shodno tome i odredbe o naknadi štete zbog izgubljene zarade, te odredbe o zastari potraživanja iz protivtužbe, koji prigovor je drugostepeni sud ispravno prihvatio.
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Smatra da presuda Vrhovnog suda nije ponudila nikakve razloge osim paušalnih navoda o tome da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze a što je pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Ukazuje da se tužitelj svo vrijeme nalazi u posjedu predmetnog objekta i da nikad iz njega nije izašao. Također, navodi da uz apelaciju prilaže fotodokumentaciju iz koje ej vidljivo da se predmetni objekat u potpunosti srušio nakon svih aktivnosti a da apelant nikada nije ušao u posjed objekta.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
24. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem su odbili protivtužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, te imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane, kao i da predloži dokaze u cilju dokazivanja osnovanosti svog protivtužbenog zahtjeva. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije uspio dokazati osnov svog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog nekorištenja objekta u vidu izgubljene dobiti dok je apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu dovođenje objekta u stanje prvobitne namjene odbijen zbog zastare budući da je su za ovakav zahtjev protekli i subjektivni i objektivni rokovi iz člana 376. ZOO za šta su redovni sudovi ponudili jasno obrazloženje. Također, apelant u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije dokazao ni da se predmetni poslovni prostor čiji je povrat tražio svojim protivtužbenim zahtjevom i dalje nalazi u faktičkoj vlasti tužitelja zbog čega je i u ovom dijelu njegov protivtužbeni zahtjev odbijen. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman