Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5191/15 (A. R.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5191/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5191/15, rješavajući apelaciju Amira Redžibašića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Redžibašić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 033909 15 Kž od 26. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Amir Redžibašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Midhat Gekić, advokat iz Gornjeg Vakufa, podnio je 24. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 033909 15 Kž od 26. augusta 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjeravanja u trajanju od jedne godine. Apelant je, zajedno sa drugoptuženim A.V., obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od po 227,50 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da, suprotno prigovorima branitelja apelanta, taj sud ne nalazi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka prekoračenjem optužbe, odnosno izmjenom činjeničnog opisa počinjenih krivičnih djela u izreci prvostepene presude u odnosu na dispozitiv optužnice. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka izveo pravilan zaključak kako dvojica optuženih u istom događaju ne mogu jedan prema drugom počiniti krivično djelo nasilničkog ponašanja za koje je jedno od najvažnijih obilježja nemotivirano nasilje. U takvoj situaciji, prema mišljenju Kantonalnog suda, nemoguće je da ponašanje jednog učesnika u događaju bude nemotivirano, pa pošto je prvostepeni sud našao dokazanim da je apelant bio taj koji je grubo vrijeđao optuženog A.V. (psujući mu majku i nazivajući ga majmunom), to onda više nije bilo osnova da se radnje koje je poduzeo A.V. pravno ocijene kao krivično djelo nasilničko ponašanje. Zato je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno izostavio optužne navode iz dispozitiva optužnice prema kojima je i A.V. grubim vrijeđanjem i nasiljem prema apelantu ugrozio njegov građanski mir. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zadržao u izreci prvostepene presude radnje koje nalazi dokazanim da ih je počinio A.V., a to je nanošenje lakših tjelesnih povreda apelantu. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji navodi se ogledaju u zaključku prvostepenog suda da je apelant bio taj koji je grubim vrijeđanjem A.V. inicirao i započeo njihov kasniji fizički sukob. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na temelju činjenica i dokaza, na koje se pozvao u obrazloženju svoje prvostepene presude, izveo pravilan zaključak na koji način i pod kojim okolnostima je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Odlučni zaključci koje je izveo prvostepeni sud su, prema mišljenju Kantonalnog suda, našli sigurno uporište u sadržaju izvedenih dokaza na koje se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju prvostepene presude tako da pravilnost niti jednog od tih zaključaka nije dovedena u pitanje argumentima kojima se služe žalbe optuženih, dajući vlastite ocjene o sadržaju izvedenih dokaza. Na kraju je istaknuto da su neosnovane žalbe optuženih i u pogledu odluke o krivičnim sankcijama koje su im izrečene prvostepenom presudom. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5191/15 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio